Kliker.info

Nakon samita između čelnika Kosova i Srbije koji je pod pritiskom održan u subotu, visoki predstavnik Evropske unije za vanjsku politiku Josep Borrell rekao je: “Imamo dogovor”, koji vodi ka konačnoj normalizaciji odnosa. Međutim, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić odbio je potpisati dogovor kojem je posredovala EU i od tada je davao izjave u kojima isključuje ključne obaveze, piše Edward P. Joseph u analizi objavljenoj u Foreign Policyju.

Dalje se pita može li Vučić ignorisati obaveze Beograda u aneksu sporazuma ispregovaranog u Ohridu u Sjevernoj Makedoniji, ali i ostatku sporazuma ispregovaranog u Briselu 27. februara, kojeg je, podsjeća on, predsjednik Srbije također odbio potpisati. Također se pita zašto bi kosovski premijer Albin Kurti odmah trebao dati neodređene garancije za Srbe na Kosovu, ako Kosovo nije sigurno da će Srbija ispuniti svoj dio dogovora.

“Da li Srbija ovim sporazumom prešutno priznaje Kosovo ili priznanje ovisi o daljim koracima?”, pita se u konačnici Joseph, profesor na Johns Hopkins Univerzitetu u Washingtonu, koji je više od deset godina proveo na Balkanu, uključujući i Kosovo gdje je bio zamjenik šefa misije OSCE-a.

Ukratko, zaključuje on, nad najvažnijim pregovorima na Balkanu u posljednjih više od 20 godina nadvio se oblak neizvjesnosti.

“Pitanje Kosova izazvalo je nasilni raspad Jugoslavije devedesetiih, razotkrivajući nesposobnost Evropske unije da se uhvati u koštac sa sigurnosnim problemima u svom dvorištu. Zastoj između Beograda i Prištine u centru je višedecenijske transatlantske borbe za konsolidaciju regije u zapadni poredak, neuspjeh ovog procesa otvara brojne prilike za Rusiju i Kinu”, piše Joseph.

Odgovornost Washingtona i Brisela

On smatra da, s obzirom na to šta je sve na kocki u slučaju da ovaj sporazum ne uspije, nije vrijeme za “providne” čestitke i standardnu retoriku o odgovornostima dvije strane.

“Sada Washington i Brisel – ne samo Beograd i Priština – moraju preuzeti odgovornost, naročito ako uzmemo u obzir da strane mogu ovaj sporazum tumačiti na svoj način, čak i ako ga potpišu”, pojašnjava Joseph.

Ističe da su tri koraka ključna za stvaranje temelja za uspješno provođenje ovog sporazuma.

Prije svega, navodi Joseph, EU se mora prestati pretvarati da je samo posrednik između dvije strane, a Wahshington se mora prestati pretvarati da samo slijedi vodstvo EU-a.

“Borrell kaže da provedba sporazuma ovisi o stranama, svodeći ulogu EU-a na praćenje. A zapravo nijedna strana nema više formalnih obaveza prema sporazumu Brisel-Ohrid od same Evropske unije”, piše Joseph.

“Ništa nije važnije od obaveze da EU bude na čelu zajedničkog odbora koji će osigurati i nadzirati provedbu ‘svih odredbi’. Sa strogim rokom od 30 dana za uspostavu Zajedničkog odbora za praćenje, Brisel će morati pokazati neuobičajenu hrabrost. Implementacija zahtijeva odlučnu akciju, a ne dvosmislenost koja je osmišljena da se ona izbjegne”, dodaje.

Ističe i da je obećani aktivni angažman Washingtona ključan u ranoj fazi provedbe sporazuma.

“Bidenova administracija ponovo je vršila pritisak na Vladu Kosova o autonomiji zajednice srpskih opština. Zahtjev Beograda za formiranjem ‘zajednice opština sa srpskom većinom’ nema nikakve veze sa dobrobiti kosovskih Srba, već sa potkopavanjem suvereniteta Kosova. Činjenica je da je, s obzirom na utjecaj Srbije na političku strukturu kosovskih Srba i aktivno neprijateljstvo Beograda prema susjedu, autonomija preuranjena”, pojašnjava.

“Nakon što su izvršili pritisak na Kosovo da se odrekne svojih maksimalističkih zahtjeva, SAD i EU imaju odgovornost da ograniče opseg ‘samouprave’ na potrebe srpskih građana na Kosovu, a ne na ambicije Beograda ili njegovih opunomoćenika na sjeveru Kosova”, dodaje, ističući da je “kosovskim Srbima očajnički potrebna autonomija – kako od Srbije tako i unutar Kosova”.

Sumnje u obavezujuću prirodu sporazuma

Drugo, piše Joseph u analizi za Foreign Policy, EU mora otkloniti postojeće sumnje o obavezujućoj prirodi sporazuma i njegovih odredbi. On dodaje da su kosovski Albanci, potaknuti ishitrenim komentarima na internetu, zabrinuti da bi Vučić mogao odustati od sporazuma jer ga nije potpisao ili jednostavno izabrati one odredbe koje želi primijeniti.

“Ako se Vučiću dopusti da iskrivljuje uvjete ili čak status sporazuma, smanjuju se šanse za njegovu provedbu”, ističe.

“Građani Srbije zaslužuju da znaju istinu – a Vučić to može preživjeti. Kada je riječ o ugovorima i drugim sporazumima između država, računa se pristanak na obavezivanje međunarodnim pravom. Kako je Vučić priznao, potpisom se to može očitovati, ali nije nužno”, dodaje.

Čist tekst sporazuma uz posredovanje EU-a i aneks pokazuju jasnu namjeru strana na sveobuhvatno obavezivanje, pojašnjava Joseph. Dodaje da se strane u drugoj tački aneksa “potpuno obavezuju da će poštovati sve članove Sporazuma i ovog aneksa te provoditi sve svoje, odnosno obaveze koje proizlaze iz Sporazuma i Aneksa.”

Ističe da se to značajno razlikuje od Vašingtonskog sporazuma iz 2020. kojeg su Vučić i bivši kosovski premijer Avdullah Hoti potpisali u Bijeloj kući.

“U tom neobavezujućem dogovoru nisu čak ni pravilno imenovane strane, dok se sporazum Brisel-Ohrid otvoreno poziva na Kosovo i Srbiju i označava ih kao ‘ugovorne strane’. Za razliku od Vašingtonskog sporazuma, tekstovi Brisela i Ohrida su koherentni”, ističe.

“Kao posrednik kojeg zamjenjuju Ujedinjene nacije, Evropska unija je u potpunosti ovlaštena utvrditi jesu li Vučić i Kurti bezrezervno pristali na oba dokumenta. Gabriel Escobar, zamjenik pomoćnika državnog sekretara američkog State Departmenta zadužen za Zapadni Balkan, podržao je stajalište EU-a, insistirajući na tome da je sporazum ‘pravno obavezujući’”, dodaje.

No, riječi nisu dovoljne, nastavlja on, zbog čega Brisel mora pratiti i službeno izmijeniti proces pristupanja Evropskoj uniji za Srbiju i Kosovo kako bi u konačnici “i Rusiji i Kini jasno stavili do znanja da nema dvojbe o sporazumu Brisel-Ohrid”.

Na milimetar od cilja

U konačnici, piše Joseph u svojoj analizi, Washington mora pritisnuti svoje partnere u EU-u da se pozabave najvećom rupom u sporazumu – uskraćivanjem evropskog puta Kosovu. Podsjeća da pet EU članica – Kipar, Grčka, Rumunija, Slovačka i Španija – uporno odbijaju priznati Kosovo, sprečavajući ga da podnese zahtjev za članstvo u EU ili NATO-u.

“Nejasno je hoće li ih de facto priznanje Srbije u sporazumu Brisel-Ohrid navesti da promijene svoj stav. Ovdje su formalnosti važne. Potpisivanje i, još bolje, ratifikacija sporazuma od Srbije moglo bi potaknuti zagovornike da priznaju Kosovo”, navodi.

Dodaje da u ovom slučaju vrijeme ima značajnu ulogu.

“SAD i EU sada su posvetili svoj kredibilitet sporazumu za koji Rusija i Kina imaju sve interese podriti ga. Natjerati samo četiri zemlje da promijene svoj stav učinilo bi sporazum Brisel-Ohrid prekretnicom”, pojašnjava.

“Ako se proces razvuče do 2024, rastreseni Washington mogao bi izgubiti fokus, a cijeli proces bi se mogao vratiti na početak”, navodi.

Ističe da Bidenova administracija mora razmišljati izvan okvira.

“Jedan je pristup uvjeriti Ukrajinu da na osnovu sporazuma Brisel-Ohrid prizna Kosovo, stavljajući one koji ga ne priznaju u neugodnu situaciju: ako zemlja čije granice pustoši nuklearno naoružani neprijatelj može priznati Kosovo, zašto ne može Španija”, pojašnjava.

“Veća posvećenost transatlantske zajednice dovela je Srbiju i Kosovo na milimetar od cilja. Uz malo više truda i mašte u Sjedinjenim Američkim Državama i Evropi, Balkan bi mogao biti trajno izoliran od ruskog i kineskog utjecaja”, zaključuje Joseph u analizi objavljenoj u Foreign Policyju.

(AJB)