Kliker.info

“Bio je dječak sa crnom kožom. Tako da je rođen da umre”, pjesma je Boba Dylana pod nazivom „Smrt Emmetta Tilla“. Riječi pjesme i danas su aktuelne kao što su bile kada su tek napisane i otpjevane, jer “crna koža” ostaje prijetnja i uzrok smrti previše ljudi u Sjedinjenim Državama i svijetu. Pjesma se odnosi na priču Emmetta Tilla, 14-godišnjeg crnog mladića iz Chicaga, kojeg su ubila dva bijelca kada je bio u posjeti rodbini u Mississippiju 28. augusta 1955, jer je navodno flertovao sa bjelkinjom.

Piše : Hatem Bazian (Aljazeera)

Mamie, Emmettova majka, insistirala je na javnoj sahrani u Chicagu sa otvorenim kovčegom kako bi svi vidjeli brutalnost rasizma koji je u potpunosti izmijenio i unakazio lice njenog prelijepog dječaka. Nepomično tijelo pripadalo je Emmettu, ali otvoreni kovčeg je dobro dokumentirana američka historija linča, rasizma, totalnog isključivanja i ponižavanja Afroamerikanaca.

Na američku dušu nastavljaju se slagati nebrojena nepomična tijela Afroamerikanaca koja se redaju svakodnevno na gradskim ulicama, alejama i u policijskim pucnjavama. Živa tijela postaju nepomična i obamrla u beživotnom postojanju kroz rasizam: puneći zatvore, uništavajući snove i stvarajući trajno, moderno, “civilizirano” ropstvo.

Crni život je bezvrijedan?

Presuda u slučaju Michaela Browna još je jedan podsjetnik, ako je on uopšte potreban, da je rasizam bio i uvijek će biti američki otvoreni kovčeg u kojem je stalno izložena patnja i ponižavanje Afroamerikanaca. Još jednom, nacija i svijet su zanijemili na presudu da ne postoji krivica i američki moralni kovčeg zatvorio se zajedno sa nadama, snovima i težnjama Michaela Browna, mladog Afroamerikanca čije je tijelo izrešetano američkim mecima rasizma i ravnodušnosti na njihovu patnju.

Kako da budemo šokirani kada smo umorni od toga da budemo šokirani, dok je smrt Afroamerikanaca dnevna norma i nešto što je postalo normalno u svijesti nacije? ‘Nije kriv’ – urezano je noževima i milionima rupa od rasističkih metaka u kolektivu nacije koji ne uključuje Afroamerikance. On je zaklonjen našim diferenciranim „samo mi“ pravnim sistemom obojenim rasom i bjelačkom nadmoći. Život crnca je potrošan, bezvrijedan i on je kriv zato što je vidljivo crn; čisti biološki materijal, božanska greška i „manje-čovjek“.

Kriv zato što hoda dok je crn, kriv zbog toga što je crn, kriv zato što se usudio govoriti, pjevati i plesati dok je crn, i kriv zato što ima smjelosti da bude crn. Hodanje, vožnja, rad i življenje dok si crnac su opasni i po život prijeteći pokušaji u današnjoj Americi i zaista je to uvijek bio slučaj za „Obojene ljude“, otkako je Kristofer Kolumbo došao na ove obale.

Američki otvoreni kovčeg za svijet je rasizam koji je institucionaliziran i proizveden te zahvata svaki dio društva, od policijskih snaga, političkog sistema, sudskog sistema, korporativnih struktura, medija i globalnih odnosa. Neki će brzo ukazati na dobiti koje su ostvarili Afroamerikanci od pokreta za prava građana; i zaista možemo ukazati na ove značajne napretke uključujući prvog crnog predsjednika u Bijeloj kući.

Međutim, statistički podaci daju različitu sliku nacije koja je podijeljena i duboko nejednaka. Nezaposlenost i nedovoljna zaposlenost Afroamerikanaca je gotovo duplo veća nego u slučaju bijelaca. Nadalje, podaci pokazuju da „do 17. godine, prosječni crni učenik četiri je godine iza prosječnog bijelog učenika; crni učenik 12. razreda ima manje bodove od bijelog učenika osmog razreda u čitanju, matematici, američkoj historiji i geografiji“.

Ubistvo vodeći uzrok smrti

Ono što najviše uznemirava je podatak da je stopa zatvaranja crnih muškaraca u SAD-u 4,347 od 100.000, što je gotovo 6,5 puta više od nacionalnog prosjeka koji iznosi 707 ljudi na 100.000. Često američki političari i predstavnici medija troše nebrojene sate govoreći o kršenju ljudskih prava u zatvorima u inostranstvu, dok se to dešava u zatvorskim kompleksima ispred njihovih očiju i njihov novac može biti investiran u to, čime bi se osigurao normalan povratak u društvo.

Što je još više kritično, prihod domaćinstva Afroamerikanaca je 4,995 dolara u odnosu na 97,000 dolara za bijelce, što je malo više od odraslog Palestinca koji živi u okupaciji; te stopa siromaštva od 27,4 posto što je duplo više od nacionalnog prosjeka.

U Nacionalnom centru za žrtve i kriminalističke studije daje se problematična slika mladih afroameričkih muškaraca prema kojoj se može zaključiti da „postoji tri puta veća vjerovatnoća da mladi crnci budu žrtve prijavljenog zlostavljanja ili zanemarivanja djece, tri puta veća vjerovatnoća da budu žrtve pljačke i pet puta veća vjerovatnoća da budu ubijeni. Čak što više, ubistvo je vodeći uzrok smrti među Afroamerikancima između 15 i 24 godina“.

Dok podaci pokazuju da su crnci žrtve zločina, pristup vlade njihovoj zajednici uvreda je, jer ih ona kolektivno tretira kao kriminalnu klasu tako što angažira policijske snage da kontroliraju njihovim zajednicama, a ne da im služe i štite ih.

Rasizam je američki otvoreni kovčeg za svijet i ubistvo Michaela Browna je posljednja epizoda u poznatoj priči koja datira još iz vremena osnivanja zemlje. Kovčeg Emmetta Tilla danas ostaje otvoren za stvarne razloge zbog kojih je ubijen i koji su još tu i nepromijenjeni su. Uzrok smrti Michaela Browna je američki rasizam, policajac je bio samo oružje a velika porota je ekipa za čišćenje. Pravda za Afroamerikance ostaje iluzija budući da Amerika nije uspjela da se obračuna sa rasizmom, ožiljcima i pravim mecima koje on ostavlja iza sebe.

(Hatem Bazian je urednik i osnivač publikacije Islamophobia Studies Journal i osnivač istraživačkog centra Islamophobia Research and Documentation Project na Univerzitetu Berkley u Californiji, na kojem i predaje.)