Kliker.info

Prof. dr. Zehra Dizdarević je, osjetilo se to kroz telefonsku slušalicu, u naš razgovor ušla pomalo šmrcajući. Idealno da upitamo cijenjenu, višedecenijsku pulmologinju, koja je udarila pečat razvoju pulmologije u BiH, kako da svako od nas prepozna da li je to obično šmrcanje ili, ne daj Bože, nešto drugo?

Priča o respiratorima

– Bila sam vani, hladno je, pa je otud taj vaš osjećaj (smije se). No, dobro da ste to pitali. Moramo voditi računa o tome da se svako banalno prehladno stanje ne shvati kao koronavirus, a preduslov za to je da prvo sami sebe kontrolišemo, pa ukućane, pa tamo gdje se krećemo. Kako se kontrolisati? To je nešto što mi u svojim glavama prvo mora da raščistimo.

Pao je snijeg, je li nam pomaže ili?

– Obično hladno, vlažno vrijeme pogoduje razvoju virusa, ali to nije sto posto dokazano. Kažu, ako je sunce, lijepo vrijeme, da će nam lahnuti, ali nije ni to dokazano. Jedino jeste dokazano to da je borba čistoćom efikasna. Znamo i to da virusne prehlade obično budu u zimskom periodu i da tada imamo kašljucanje, curenje iz nosa, svrbež očiju itd. Još ako se uz to ukombinuje alergija…

Ljudima je teško snaći se u moru informacija kojima ih svi zasipaju.

– Upravo hoću o tome govoriti. Kao pulmologinja, koja se tako dugo bavi pulmologijom, intenzivnim slučajevima i tako dalje, mislim da smo se mi, u sistemu, dobro postavili, ali je situacija i dosta prenapuhana. Moramo narodu olakšati, jer narod ode u psihički kolaps, to je jako opasno.

Sa svih strana vas bombarduju, naredba štaba ovog, onog, a prvo ljudi moraju shvatiti da su oni sebi najbolji kontrolor i oni će zato čistiti ruke, prati, prati, prati ih što više, nositi maske i rukavice. Ali, na ljude se ne smije vršiti presija, a, koliko vidim, vrši se i to najmanje od stručnjaka. Evo, sada se povela velika priča o respiratorima, te ima, te nema. A, znamo svi da za ovaj virus lijeka zasad nema i da je mnogo do onoga ko vodi liječenje. Ako je samo infekcija u pitanju, onda se na jedan način razmišlja, ako dolazi do stresa, do septičnog stanja, greška je uopšte uključivanje respiratora.

A ovi se uključuju i kada treba i kada ne treba. Uzmite Kinu, oni su napravili analizu slučajeva: kod pacijenata koji su imali respirator, oko 46 posto je bila smrtnost, a kod onih koji nisu koristili respirator, smrtnost je bila manja. Zašto je u Italiji veća smrtnost? Zato što tamo mladi doktori upotrebljavaju preagresivnu terapiju.

Važna je procjena kada respirator uključiti. Kod hirurškog bolesnika, respirator ima efektivnost, jer bolesnik ne diše i tu mu daješ impuls. U ovoj situaciji pacijent diše, ali su mu alveole, najudaljeniji disajni putevi bolesni i nema razmjene kisika. Njemu treba dati impuls kisika, a ne disanja.

Potrebna je budnost

Smrtnost je, inače, rezultat udruženih oboljenja i kada se na takvo prethodno stanje, sa smanjenim imunitetom, nakalemi virusna pneumonija, pacijenti umiru.

Šta biste Vi još poručili našem čitaocu da ovih dana ima u vidu?

– Maksimalna budnost je potrebna, ali činjenica je da ovo nama nije ni prva epidemija, činjenica je da je koronavirus infekcija, zaraza, činjenica je i da je kontaminozan, ali nije kao kod morbile recimo, kada sto posto oboli u roku od 15 minuta ako si u blizini, ili nije to variola, niti kolera.

Činjenica je i to da je taj virus bio poznat još 1965. godine, ali je bio Korona-1, i to kada su se studenti medicine inficirali da bi vidjeli kakva je klinička slika u budućnosti. Onda, 2002. godine je bio čuveni SARS sindrom, 2003. je bio PIK, sada se pojavio Kovid-19 ili Korona-2. Sjećam se, ne samo variole, tada sam već bila ljekar, nego kada sam još bila student, pa u Doboju bila poplava i tifus harao. To je strahota bila. Ljudi su razbijali prozore komšija, misleći da se neki od tifusa kriju.

Koja je, prema Vašem mišljenju, kod nas najveća greška dosad napravljena u borbi s Covid-19?

– Najveća greška, a koju je menadžment KCUS-a napravio je to što su uradili Klinici na Podhrastovima i ja postavljam pitanje, ko te je, kliniko, progutao, menadžment KC-a ili koronavirus. Kada je tuberkuloza u toku prošlog rata počela da hara, 14.000 vojnika sam pregledala na Dobrinji, sumnjivi su dovedeni gore, pa sam išla kroz tunel, da bi se naš nacionalni program u Varšavi usvojio, da bismo dobili sredstva za dijagnostiku.

Mi smo prvi uveli specijalnu strategiju liječenja tuberkuloze i na taj način ušli u nadzor TBC-a u Evropi. Preko Svjetske zdravstvene organizacije dobila sam projekat, kojem su se pridružili brojni pulmolozi, i on je bio za dobro cijele BiH. Obezbijedila ga je Zehra Dizdarević sa svojom ekipom koja je imala viziju. Jer, mi znamo da je do 1882. godine, dok nije pronađena klica TBC-a, od TBC-a umrlo 200 miliona ljudi.

Dakle, mi sada jedno štitimo, a drugo uništavamo, a tu je priča i o mikrobiologiji, da ne pominjem doktorku Jasminku Maglajlić, profesore Žutića i Mehića, dr. Aidu, prof. dr. Belmu Pećanac, Efendićku, da ne nabrajam dalje, izostavit ću nekoga. Svi smo mi sudjelovali u nacionalnom programu, koji je bio uzor za ostale 53 zemlje kako se pravi, i tako je nastala ta klinika na Podhrastovima.

Edina Kamenica (Oslobođenje)