Kliker.info

Ako bismo koristili vokabular bivše Jugoslavije 80-ih godina prošlog vijeka iz vremena tzv. jogurt revolucije, mogli bismo konstatirati da se u nekoliko najvećih gradova Bosne i Hercegovine, „desio narod“. Naime, opravdani socijalni bunt je tinjao godinama i na kraju se manifestirao u rušilačkom pohodu u kojem se, zaista, desilo ono što se nije trebalo desiti – barbarsko paljenje zgrada u koje su smještene institucije vlasti i iskaljivanje bijesa spram snaga reda, što nije za pohvalu, ali što se, čini se, nije moglo izbjeći.

Piše : Prof.dr. Zarije Seizović (Za Kliker.info)

Šta je to što ovi protesti otkrivaju?

(1)  Otkrivaju, prije svega, vrhunac socijalne bijede i strašnog poniženja u kojima se našla većina građana BiH – otkrivaju svu materijalnu i duhovnu pustoš u koju je zapalo i u kojoj je ogrezlo bh društvo u kojem je, ovaj put,  neriješeno tzv. socijalno (ne nacionalno!) pitanje bilo okidač za nasilje.

(2) Ovaj put, iako će biti i takvih pokušaja (već ih je bilo), niko ozbiljan ne može reći da su pripadnici jednog konstitutivnog naroda inicirali napad na pripadnike drugog (ili trećeg) konstitutivnog naroda. Ne može se dovesti u pitanje tvrdnja da se radi o opravdanom socijalnom buntu i netačno bi bilo kazati da su, organizirano i autobusima, a podstaknuti „vanjskim i unutarnjim neprijateljem“,  palikuće došle iz Banja Luke ili zapadnog dijela Mostara da pale Sarajevo ili da su huligani iz Sarajeva ili istočnog dijela Mostara došli da izazovu nerede u zapadnom dijelu Mostara, kako bi i jedni i drugi i treći, destabilizirali demokratski izabranu vlast koja skrbi o narodu. Maske su pale, sad je sve čitko i „jasno k'o dan“. Više nisu krivi „oni drugi“. Čini se da je glad, koja godinama kuca na vrata običnog puka, odlučila da zakuca, istina grubo, ovaj put na vrata vlastodržaca.

(3) Snage reda (policija te specijalne postrojbe MUP-ova) ponašale su se kao skupina kadeta koja je upala u unakrsnu vatru pripadnika kolumbijskog kartela, preciznije, situaciju kojoj apsolutno nije dorasla. Uz uvažavanje činjenice da je policija, kako se veli, bila „tolerantna“, ne može se zanijekati fakt da tolerancija nije u nadležnosti policije – u njenu nadležnost spada, među ostalim, sprječavanje vršenja krivičnih djela i privođenje učinilaca istih nadležnim organima. Ono što se moglo vidjeti na TV ekranima je nesumnjivo ponižavajuće za policiju: grupa mlađahnih huligana se, vrlo grubo fizički obračunava sa specijalcem koji bespomoćno leži na ulici, dok drugi specijalci trkom bježe od demonstranata. Ukratko, situacija više nego zrela da ministri unutarnjih poslova podnesu neopozive ostavke, jer nisu bili dorasli situaciji i nisu uspjeli da zaštite najviše institucije vlasti (uključujući i predsjedništvo države) od, kako se tvrdi, većinom vrlo mladih demonstranata. Štitovi, pendreci i ostala sredstva za treniranje strogoće, poklekla su, kapitulirala pred cipelama, pesnicama i kamenjem neorganizirane skupine građana. Nije li to nevjerovatno i ne pokazuje li to nesposobnost snaga sigurnosti makar samo da održavaju red? Policija je pala na ispitu, a popravni ispit nije predviđen.

(4) Ako je tačno da se radi o huliganima koji su vrlo mladi, kako su onda oni, kao takvi, vrlo precizno i bez pogreške, identificirali ciljeve i usmjerili svoj gnjev na zgrade u koje su smješteni organi zakonodavne, izvršne i sudske vlasti: Predsjedništvo BiH, kantonalne vlade, sudovi i tužiteljstva te zgrade u koje su smještene središnjice političkih stranaka? Dakle, akcije su bile precizno usmjerene isključivo na te zgrade – nisu paljene i devestirane zgrade velikih državnih ili privatnih preduzeća niti druga javna dobra, nego, zgrade institucija vlasti, te, simbolično valjda, paljene fotelje. Iako rušilački, barbarski i iracionalno, u maniru lumpenproletarijata, ti „huligani“, mladi ili stari, poslali su jasnu poruku protiv čega se bune i šta im nije po volji, šta je to čime su nezadovoljni i šta žele mijenjati. Primjera radi, može se postaviti pitanje da li bi vlada tuzlanskog kantona podnijela kolektivnu ostavku da su demonstranti mirno iskazivali svoj bunt nudeći policajcima cvijeće, čajeve i kekse.

(5) Na koncu: da li je ovo samo početak ili je u isto vrijeme i kraj, teško je prognozirati, ali se može zaključiti slijedeće: vinovnici krivičnih djela trebaju za njih odgovarati što će se, nadati se i desiti, jer vandalizam spram imovine i nasljie spram ljudi svakako treba krivično-pravno sanckionirati. Ipak, ne smije se prenebregnuti činjenica da je poruka odaslana i da, čini se, „proljeće“ zna, mimo kalendara, iznenaditi i u ove zimske dane.