Kliker.info

Ovih dana iz štampe je izašla nova knjiga sabranih kolumni prof. dr. Slave Kukića, doktora socioloških nauka i uglednog profesora na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru, pod znakovitim naslovom „Posljednji poziv u pomoć“.

Kako biti i ostati normalan u atmosferi namjenski projektovanog prekrajanja istorije, potiranja civilizacijskog sistema vrijednosti, neofašističkog afirmiranja fašizma i zločina, pitao se profesor Esad Bajtal pišući o knjizi profesora Kukića.

Vapaji za pomoć

O vapajima za pomoć, državi koju su otele skupine s kodom sicilijanske mafije, vjerskim zajednicama i njihovoj ulozi u društvu, tzv. Herceg-Bosni, Dodiku, Čoviću, probosanskoj politici, ali i Thompsonu i skretanju Hrvatske udesno, profesor Kukić otvoreno govori za Radiosarajevo.ba.

 Profesore Kukić, ovo je Vaša četvrta knjiga kolumni. Kome je upućen vapaj iz naslova Vaše knjige? Ima li nam spasa?

„Radi se, zapravo, o sedmoj knjizi mojih analiza od 1999. godine, kada je u izdanju „Oslobođenja“ izišla prva, Svjedok vremena, a ova je četvrta u izdanju izdavačke kuće Kult B iz Sarajeva, kojoj sam vjeran zadnjih pet godina i zahvalan za naslove iza kojih je stala.

Što se, pak, merituma Vašeg pitanja tiče, poziv je upućen građanima BiH. Jer, jedino oni mogu zaustaviti strovaljivanje, koje njihovoj domovini sve očiglednije i sve agresivnije priređuju etnonacionalisti. I jedino je u njima odgovor ima li nam spasa. Ja želim vjerovati da ima. No, ne okrenemo li svi skupa leđa onima koji nas desetljećima uništavaju, spas nismo ni zaslužili“.

 Je li BiH doista država koju je zarobila mafija? Profesor Esad Bajtal je, pišući o Vašoj knjizi, ukazao na koncept „etno-bajke za gladne narode u atmosferi etnokleptokratije“. Kamo jedna ovakva slika države može da vodi?

„Definitivno jeste. U pitanju su, zapravo, tri etnokleptokratska kartela, vrlo nalik na sicilijanske mafijaške družine. Razlika je tek u detalju – da ove bosanskohercegovačke, kako bi stvarale privid koji im je potreban za nastavak operacije pljačke, u igru uvode kategoriju vitalnog interesa, priču o nacionalnoj ugroženosti i potrebi zbijanja nacionalnih redova. I dok se siroti narod zabavlja time, mafijaški etnokarteli nastavljaju sa svojom temeljnom djelatnošću – pljačkom svekolikog društvenog bogatstva.

Koliko su vjerske zajednice odgovorne za ovakvo stanje stvari i ima li naznaka oporavka moralnog tkiva, nasuprot „moralnome čovječuljstvu“, o kojem opet piše i Bajtal?

„Mislim da su jako odgovorne. Zapravo, vjerske zajednice su jedini istinski društveni autoriteti – centri moći koji, kad ih je god volja, mogu pokrenuti val promjena u sustavu društvenih vrijednosti. Zašto to ne čine, i zašto bjesomučno upiru u kola istim tim etnokleptokratskim kartelima, sasvim je drugo pitanje? Bojim se, jer nema drugog iole logičnog odgovora, da ti karteli i njima samima odgovaraju.

Da li vapaj iz naslova Vaše knjige ima i koliko veze s predstojećim Općim izborima? Šta očekujete od njih?

„Apsolutno. Jer, u uvjetima demokratskog sustava izbori su jedina forma promjene postojećeg stanja. Sve ostalo su instrumenti prošlih vremena. Iako, ni njih, kad dogori do nokata, a bojim se da je blizu toga, posebice socijalne bunteve, i smjene vlasti mimo uobičajenih demokratskih procedura, ne treba isključivati.

Što se, pak, izbora tiče, želim vjerovati da je „dara prevršila mjeru“. I da bi narod mogao etnokleptokratima definitivno okrenuti leđa. Puno je datalja, recimo, koji sugeriraju zaključak kako bi vladavina SDA definitivno mogla biti prekinuta.

Puno je, potom, detalja da bi moglo doći do promjene odnosa snaga u biračkom tijelu i kod stranaka s hrvatskim predznakom – u Livanjskom i Posavskom kantonu, prije svega, ali u dobroj mjeri i u srednjoj Bosni i HNK. Pitanje je, hoću reći, samo kako će se odvijati priča u RS-u, i njezini rezultati bi mogli biti presudni za karakter procesa u slijedećim godinama.”

 Šta možete reći o kampanji za ove izbore? Ta silna prepucavanja, teške riječi, dovođenja situacija u „kojima smo ponovo u bitkama i pred bitkama“? Paralelno s tim idu tenzije u regionu i zlokobe priče promjenama granica na Balkanu, Rusima…

„Odmah raščistimo, ova kampanja će biti prljava kao rijetko koja do sada. I u njoj će se, više nego do sada, operirati i kategorijom nacionalnih izdajnika, kvislinga u službi drugih itd. S druge strane, sva ta prepucavanja, sve te teške riječi su, što bi narod rekao, da se „vlasi ne dosjete.”

Na sceni imamo ponovo igru na mitomansku svijest o velikim državama, o presudnim bitkama, o historijskoj potrebi zbijanja nacionalnih redova kako bi se uopće opstalo itd. A suština je jednostavna – potrebno je izazvati novu homogenizaciju na etničko-konfesionalnoj ravni i osigurati nove četiri godine za sebe. I nove četiri godine grcanja za etnopodanike, one koji u tom vremenu ne spakiraju kofere i odu.”

Jesu li Dragan Čović i Milorad Dodik dosegnuli krajnje granice, hoće li ovi izbori za njih, ili makar jednoga, biti posljednja stanica? Šta to znači?

„Bilo bi za BiH dobro ako bi se to dogodilo. Nažalost, nisam preveliki optimista, posebice što se Dodika tiče. Realno je, međutim, očekivati da Čović izgubi dio dosadašnjeg utjecaja. U Livanjskom i Posavskom kantonu ga, po mojem sudu, očekuje gubitak vlasti, a u srednjebosanskom i Hercegovačko-neretvanskom gubitak dijela dosadašnjeg utjecaja. Doživi li i on sam poraz u utrci za mjesto člana Predsjedništva –a ja ovu priliku koristim da pozovem sve one kojima moje mišljenje nešto znači da glasom za Komšića, jer on je jedini koji ga može pobijediti, tome i sami doprinesu – slijedeće četiri godine bi, i za njega i za njegovu družinu, mogle biti poprilično mršave. A što se njega sama tiče mogle bi ga, zbog onoga što godinama čini, dočekati i druge neugodnosti.”

Kako se u tome (ne)snalazi bošnjačka ili, pak, probosanska politika?

„Prvo moramo dešifrirati pojam probosanska politika. Što se mene tiče, takvom se može zvati samo politika iza koje stoje stranke građanske provenijencije, one kojima aksiom političkog djelovanja nisu iracionalni kolektiviteti, kakvi god da jesu, nego čovjek i njegovo pravo na život – i koje tu misiju žele ostvarivati u BiH kao suverenoj i zemlji slobodnih i solidarnih ljudi.

Pođe li se, pak, od tih premisa, nisam siguran da su političke stranke toga političkog spektra na visini historijskog zadatka, na kojoj bi morale biti. U prilog tome, uostalom, govore i ne tako rijetke svađe i prepucavanja u zadnjih godinu dana iako su građani od njih očekivali da sve stanu pod istim, kišobranom svegrađanskog otpora etnonacionalistima.

Sarajevska javnost nedavoljno poznaje koliko ste Vi osobno ‘90-tih osuđivali nacionalizam, i to u vrijeme kada su se takve stvari plaćale glavom u Hercegovini. Pogotovo ekstremni nacionalizam, koji je kulminirao zločinima i „udruženim zločinačkim pouhvatom“ presuđenim lani u Hagu. Je li ta politika, politika tzv. Herceg-Bosne, živa? Također, koliko ste osobno danas ugroženi?

„Nažalost, duha Herceg-Bosne se, po mojem sudu, nećemo osloboditi još neko vrijeme. Jer, raščišćavanje s njim ne odgovara političkoj ideologiji koja na tom duhu gradi svoju političku strategiju i produžava vijek vlastitog trajanja. Pogledajte, uostalom, poruke koje zadnjih nekoliko godina šalje Dragan Čović – a radi se o čovjeku koji filozofiji Herceg-Bosne u njezinim „najblistavijim“ danima baš i nije pripadao. Danas, međutim, na njezinom prizivanju i slavljenju on gradi čitavu strategiju svoga političkog djelovanja. Zamislite, onda, kakvo je stanje svijesti s onima koji su u kola Herceg-Bosne u ta vremena gurali. A što se običnog čovjeka tiče, on je samo odsjaj djelovanja političke klase, zapravo hohštaplera koji na „velikim idejama“ sami nastoje opstati.

Što se, pak, mene tiče, ovo što radim moj je izbor. A on, u vremenima u kakvima jesmo, znade ponekad i ispostaviti račune. No, mene to ne brine. Jer, savjest mi je i više nego mirna. Vjerujem da ono što radim činim za dobro i čovjeka i društva i domovine.“

Ekstremna desnica

 Ivo Goledestein je primijetio da je Marko Perković Thompson u Hrvatskoj postao mainstream, te da je to strahota Hrvatske. Zašto se Hrvatskoj dešava sve ovo što vidimo u posljednje vrijeme, a što svjetski mediji opisuju kao rast ekstremne desnice i revizionizma. Šta to znači za region?

„Thompson kao fenomen je samo posljedica društvenog ambijenta u kojem nastaje. Istina je, naime, da mu je prostor djelovanja do 2013. godine bio jako sužen, kao što je istina da su mu nakon ulaska Hrvatske u EU širom otvorena vrata. Perković je, hoću reći, u zadnjih četiri-pet godina samo posljedica naglog skretanja hrvatske političke volje udesno. Uz to, raspojasavanju Thompsona kao društvenog fenomena odgovara i naglašen ruralni kod, posebno u tkz. dinarskom pojasu, ali i izvan njega.

Nažalost, puno drugačija situacija nije ni u drugim dijelovima bivše Jugoslavije. U prilog tome svjedoči i najnovije uspoređivanje Hrvatske s Hitlerovom Njemačkom kod istočnih susjeda, ali i ono što je neka vrsta političke konstante u zemlji u kojoj jesmo“.

Faruk Vele (Radiosarajevo.ba)