Kliker.info

Godinama sjedim ili stojim pred generacijama mladih ljudi koji pažljivo slušaju predavanja ili poletno diskutiraju o istraživačkim pitanjima, problemima društva, znanosti, univerziteta i akademije nauka. Samo iz odgovornosti prema svojim studentima, sadašnjim i bivšim, pišem o ovim institucijama i procesima u kojima se nalaze. Posebno u knjizi Zaborav razlike (Sarajevo, 2018) posvećujem pažnju procesu destrukcije sistema obrazovanja i znanosti u našoj državi koji je u direktnoj povezanosti s diletantima i rušiteljima iz politike koja je usmjerena protiv svega bosanskog.

Piše : Prof.dr. Senadin Lavić

Osnovni stav na kojem zasnivam svoje promišljanje polazi iz toga da svaki profesor samo pred svojim studentima ima apsolutnu odgovornost i da je dužan na etici zasnivati cjelokupnu epistemiku! Ono o čemu se govori mora se govoriti jasno, precizno i odgovorno.

Univerzitet je društvena institucija

Univerzitet je društvena institucija, a znanje je rezultat društvenih interakcija unutar znanstvene zajednice iz koje se ono širi u društveno-povijesni sklop i daje prepoznatljiv izgled i sadržaj jednoj kulturi. Iza kulture i tehnologije jednog doba uvijek stoji neko znanje. Znanja se oblikuju unutar znanosti kao organizirane institucije u okviru univerziteta koji je danas ključna društvena institucija. Sve odgovorne državne vlasti posebnu pažnju poklanjaju univerzitetu i istraživačkoj djelatnosti kako bi dobili najvažniji proizvod ljudske zajednice – znanje.

Znanost je sistem znanja koja se izražavaju određenim stavovima ili znanstveno-jezičkim iskazima o nekom dijelu zbilje ili predmetnom okružju. Uvijek podrazumijeva ljude od znanja i dara! Znanost se organizira na univerzitetu kao jedinstvenoj formi znanja u kojem multidisciplinarnost osigurava društveno znanje o gotovo svim mogućim problemima s kojima se jedno društvo može suočiti u svome postojanju. Iza univerziteta stoji ili država ili neka moćna organizacijska forma. Svoditi univerzitet i obrazovanje na “kantonalnu razinu” znači potkopavati znanost suštinski, jer znanost je po svojim kriterijima i ciljevima uvijek iznad lokalnog, kantonalno-općinskog određenja. Znanost po svome karakteru nadilazi svako usko, administrativno reduciranje i prepuštanje provincijalnom mentalitetu da određuje njezinu sudbinu. To je dalekosežno poništavanje znanosti u našem epistemičkom  prostoru i pretvaranje Bosne u egzotični krajolik predrasuda i neznanja.

U našem vremenu znanje je instrument upravljanja društvom i procesima ljudskih zajednica koje podrazumijevaju neku formu racionalnosti. Danas je moguće samo naslutiti, jer ne možemo u cijelosti sagledati, šta znači strateški promašena orijentacija univerziteta u pogledu njegovog vođenja od strane ljudi koji ne razumiju društveno-povijesni tok ili pokušavaju instrumentalizirati univerzitet za neke ograničene interese. Postratna i postgenocidna društvena stvarnost Bosne tražila je orijentaciju znanstvenike iz društvenih nauka – što ne umanjuje važnost drugih vrsta racionalnosti – koji bi ponudili usmjerenje društvenom procesu.

Nažalost, imali smo tehnicistički mehanicizam koji se završavao u birokratiziranju strukture i pseudo-scijentizaciji procedura što je odvelo u ispražnjenost procesa od znanja i vrsnih istraživača i studenata. Ta sporna fiksacija znanstvenog procesa nije odgovarala evropskim i svjetskim tokovima preslaganja znanja i nije ni pratila glavne epistemičke i metodske sadržaje vremena, kakvi su, naprimjer, witggensteinovski pragmatički koncept značenja koji je prožeo sve znanstvene oblasti zapadnog svijeta i oblikovao nove semiotike, istraživanja ekstenzija svijesti i ljudskog mozga, oslobađanje od fundacionalizma i uspostavljanje relacija s falibilizmom u znanostima, razvijanje znanosti na nano mjernoj skali, razvijanje građanske političke filozofije, individualizma i etatizma spram kolektivizma, tribalizma i plemenskih mitova, otvaranje polja znanja u četvrtoj industrijskoj revoluciji koja je u toku…

Pred univerzitetom u Bosni stoji jedno teško pitanje, gotovo stravično teško pitanje. Šta će se desiti ako zaostajanje za evropskim epistemičkim sadržajima postane preveliko i nedostižno? Odnosno, šta će značiti i kuda će nas odvesti zaostajanje za bitnim znanjima našeg vremena? Rezultat toga je da naše diplome neće imati unutarnju faktičku vrijednost i time ćemo obesmisliti vlastiti obrazovni sistem.

Šta o tome znaju političari koji vladaju ovom zemljom? Uglavnom, ništa, jer su pokazali da im je obrazovanje potrebno za manipulaciju, da nad njim ostvare kontrolu i dominaciju, da uguše razum/um i kritičko mišljenje profesora, da naprave gomile klimoglavaca koji će slaviti kult ličnosti “našeg vođe”, da odstrane sve one koji drugačije misle, da otvore prostor za polusvijet i diletante koji se zapošljavaju u obrazovni sistem preko političkih partija,  a ne na osnovu znanja…

Šta nas čeka vrlo brzo? U jednom trenutku, dakle, pojavljuje se pitanje: koji su motivi i privlačnosti za mladog čovjeka u našem društvu da se bavi naukom i svoj život posveti znanstveno-istraživačkom radu i nauci? Da li je istraživanje i nauka uopće primamljiv poziv za mladog čovjeka i da li naše društvo nešto poduzima na promociji vrijednosti i važnosti nauke i znanstvenog istraživanja za jednu kulturu, naciju, ljudsku zajednicu? Gdje će otići naši talentovani i nadareni studenti ako im mi ne budemo napravili infrastrukturu za daljnje napredovanje i usavršavanje? Čemu se možemo nadati kao društvo bez vlastitog znanstvenog procesa proizvodnje znanja?

Ovo su teška pitanja s kojima se moramo suočiti i pokušati dati odgovore. Neko mora projicirati osnovne konture naše budućnosti. To ne mogu političari – to je posao znanosti i znanstvenog uma! Dakle, nama treba transverzalno-longitudinalni um koji će iz etičke osnove biti bosanski a pratiti svjetsku episteme.

Etničke akademije “znanosti”

U Bosni je vidan jedan proces erozije znanja i akademizma općenito. Prema znanju se odnosi kao prema nekoj djelatnosti “vodovoda i električnog”. Stalno zaboravljamo da obrazovanje i znanje stvaraju društveni sadržaj, konstruiraju životni znanstvenotehnološki okvir jedne zajednice ljudi. Posebna činjenica našeg visokoškolskog obrazovanja je pojava privatnih univerziteta širom Bosne od kojih većina nema elementarne uslove za obavljanje znanstveno-obrazovne djelatnosti. Oni stupaju u jedna prikriven konfliktan odnos prema javnim, državnim univerzitetima i stvara se situacija suspektnog obrazovanja.

Pored “poplave” univerziteta u svim dijelovima Bosne, gotovo nevjerovatno je da se u Bosni osnivaju brojne akademije znanosti kao izraz okupljanja jedne grupe ljudi koje su zakonom određene kao “udruženje građana”. Zar je to “akademija znanosti”? Evidentno je u tim slučajevima da se ne radi o znanosti i znanstvenim kriterijima. Te akademije koje niču po Bosni su etničke, dio  su tribalističkog projekta etnopolitike i suspektne forme kvazi-akademizma! Etničke akademije “znanosti” služe antibosanskim projektima i dovode do obmanjivanja javnosti, jer njihovo poslanje nije humanističko, univerzalno i općeljudsko. Radi se o interesnim projektima koji bitno ne doprinose bosanskom epistemičkom sadržaju. Projekt dvije akademije u Mostaru je usko monoetnički i podgrijava predstave o dijeljenju Bosne prema interesima tuđmanizma, ali, pored toga, i još starijih povijesnih tokova u kojima se Bosna predstavlja kao “hrvatska zemlja” ili se razvija teza Ive Pilara da Bosna “nema svoj narod”.

Apsolutno je apsurdno i autodestruktivno od strane države finansirati takve “akademske projekte” koji je ne priznaju i služe politikama koje je pokušavaju razoriti. Pokušaj hrvatske etničke “akademije” iz Mostar da se napravi “hrvatska enciklopedija” Bosne i Hercegovine govori sve – ona pokušava pokazati da je Bosna “hrvatska zemlja” i da treba kroatizirati njezinu povijest, geografiju, ličnosti, događaje i povijesne pojave. U toj “enciklopediji” sarađuju i neki pisci natuknica iz Sarajeva koji ne razumiju stanje stvari ili su licemjerni. Iste su intencije banjalučke “akademije”!

Zadatak etničkih akademija jeste: reducirati Bosnu na jednu etničku interpretaciju i ciljano joj  oduzeti bosanske državljanske atributa; to je projekt debosniziranja, desupstancijaliziranja i pretvaranja Bosne u nešto izvanbosansko. Nazadno pokretanja ovih etničkih akademija pokazuje se u tribalističkom projektu antibosanstva kojim se Bosna mora fragmentirat ili atomizirati i izgubiti cjelovitu sliku vlastitog postojanja. One služe svođenju bosanskog identiteta na etnički, regionalni, partikularni, religijski sadržaj koji je potčinjen nacionalnom projektu susjednih država i koji više ne misli bosansku cjelovitost.

Za te antibosanske akademije se daju veliki novci iz državne kase, novci poreznih obveznika. To je uvreda za većinu građana BiH. Neko je, čini se, samovoljno i ne pitajući se za državni interes raspolagao državnim novcima te na taj način usmjerio sredstva u ćorsokak.

Nedopustivo je da u našoj zemlji akademiju znanosti može osnovati svaka grupa kao udruženje građana. Akademizam je do te mjere srozan da više uopće ne postoje kriteriji po kojima bi se odvijala ta vrhunska znanstvena djelatnost u našem društvu. To je vrhunac antibosanskih destruktivnih tendencija koje dovode do urušavanja znanosti, univerziteta i akademije, to jeste do destrukcije institucija znanja u Bosni što predstavlja pravu katastrofu.

Etnopolitika je, nažalost, reducirala institucije znanja na svoju mjeru, dakle, na plićak zdravorazumskog diletantizma koji služi najprimitivnijim kriptofašističkim politikama protiv Bosne. Iza akademije u Mostaru (HAZU, zove se kao u Zagrebu) i entitetske akademije u Banjoj Luci stoje Zagreb i Beograd. Isti je princip kao i u političkim organizacijama – političke stranke etničke provenijencije među bosanskim Hrvatim i Srbima su samo ekspoziture ili sestrinske političke organizacije iz susjedstava preko kojih susjedne države ostvaruju direktan uticaj na procese u Bosni.

Na kraju, pravo je pitanje: zašto “nasjedaju” bošnjački političari i intelektualci na pravljenje etničkih akademija u Bosni i Hercegovini? Čemu one služe?

A, najzad, što je blokirana ANUBiH i do kada će ostati u tom stanju?