Kliker.info

Svakom objektivnom posmatraču bosanskih prilika u posljednjih 25 godina upada u oči iščašenost političkog sistema u Bosni i Hercegovini , koji je rezultat militarnog djelovanja, hegemonijskih volja i etnopolitike koja je stajala u pozadini, kazao je u intervju za “Dnevni avaz”  Senadin Lavić , profesor Fakulteta političkih nauka u Sarajevu i bivši predsjednik Bošnjačke zajednice kulture “Preporod”.

Živimo šizofreno stanje

Članovi Predsjedništva BiH konačno su dogovorili uspostavljanje vlasti na državnom nivou i usvojili Program reformi. Ima li pobjednika i gubitnika u postignutom dogovoru?

– Nije nimalo lako prihvatiti i razumjeti primitivnost rješenja koja su nametnuta političkom sistemu sa stanovišta “etničkog predstavljanja” ili “legitimnih predstavnika naroda” s obzirom na to da takva politička forma predstavlja etnokratiju ili vladavinu etničko-religijskih oligarhija, koje ne dozvoljavaju bosansku nacionalnu politiku. Sasvim je sporno da država BiH ima tročlano Predsjedništvo

Pa, to nije prirodno za ljudsku društveno-političku zajednicu! Ta besmislena činjenica govori nam da živimo jedno šizofreno stanje, za koje nas neko hoće da uvjeri da je normalno. Mi se, prije svega, moramo pitati otkud tročlano Predsjedništvo Bosne. Imaju li drugi građani i narodi u Evropi nešto takvo? Zašto se samo u BiH podmeću “tri člana” za Predsjedništvo? Zašto mi nismo u stanju da izaberemo jednog kvalitetnog čovjeka za predsjednika? Kome, uopće, treba naracija o Bosni kao državi “tri naroda” ili “tri plemena” sa svojim vođama? Možemo li misliti BiH građana? Polazeći od ovakvih pitanja, jasno je da se nešto nenormalno i neljudsko ne može naturalizirati mehanizmima političke hegemonije. 

Iz ovakvog ugla posmatrano, taj “konačni dogovor” koji je nešto otkočio – uspostavljanje vlasti i Program reformi – upozorava da se politika u BiH ne odvija prema savremenim evropskim standardima i vrijednostima. Većini građana naše države ovakva ili slična pitanja padaju na pamet, iritiraju i frustriraju ih u svakodnevnom životu, ali niko ne pokušava da ih promisli i otvori proces dezavuiranja neprirodnog političkog poretka u kojem smo zatočeni i koji je postavljen tako da onemogućava ozbiljno uspostavljanje funkcionalne evropske države. 

Posebno je frustrirajuće da građani uopće ne znaju šta je usvojeno, dogovoreno i potpisano, da li je to ANP ili neki modificirani program, a odgovorni ljudi o tome ne žele obavijestiti javnost. Onda mi pričamo i nagađamo o nečemu što nismo vijdjeli i čiji sadržaj ne znamo. Stoga je neki mali sporazum u etnopolitičkoj igri “veliki događaj”. Naprimjer, ANP ili nešto slično. Prema građanima se etnocinizam odnosi kao prema retardiranim osobama ponavljajući jeftinu i besmislenu frazu da se “tri naroda trebaju dogovoriti”. Nije jasno kako se “tri naroda dogovaraju”. Šta, uopće, znači to dogovaranje naroda u bosanskohercegovačkoj državi danas? Je li država suverena ili “tri naroda”? 

Koliko je NATO važan za BiH?

– Članstvo u NATO-u je preduvjet naše slobode u budućnosti. NATO je najvažnija forma naše sigurnosti danas i za BiH je najvažnija internacionalna institucija koja, između ostalog, donosi mir i spokoj, stanje tako neophodno ljudima BiH. Ulaskom u NATO, definitivno se završava stoljeće i po bh. agonije i agresija srpskih nacionalista. Kao članici NATO-a, BiH se neće više dogoditi da je neko napadne kao srbijanski hegemonijski režim iz Miloševićevog vremena. To je preduvjet mira i naše slobode, reda i poretka, demokratije i civiliziranosti života.

Poslije ulaska u NATO, Srbija nikad više neće moći sanjati san o “velikoj Srbiji” i okupaciji BiH. Zato će antibosanske snage uraditi sve da se taj proces uspori.

Članstvo u NATO-u okončava i onu besmislenu naraciju da se Srbija namiri na BiH za “gubitak” Kosova. To članstvo će donijeti mnoštvo pogodnosti i korisnih procesa, koji će građanima osigurati da shvate nove mogućnosti života u dostojanstvu i sigurnosti. 

Iz Evropske unije stižu signali da će članstvo, posebno za zemlje okruženja, biti zaustavljeno ili makar usporeno. Kako će se to odraziti na BiH i region?

– Članstvo u EU jeste važno za Bosnu, ali je očigledno da se to još neće desiti. Bosanska administracija mora se koncentrirati na jačanje državnog sistema, na vladavinu prava i poštivanje zakona, ekonomsku uspješnost, kvalitet sistema obrazovanja, razvoj naučnih istraživanja, putnu infrastrukturu, zdravstvenu zaštitu građana i tako redom. Ne vjerujem da će EU ili članstvo u EU riješiti naše strukturne unutrašnje elemente. Dobro je, međutim, da pred nama postoji jedan željeni okvir djelovanja bez obzira na to što se čuju glasovi euroskeptika koji su, čini mi se, vrlo neodgovorni i ne vide proces koji je povijesno opravdan. 

U trenutku nastajanja “postnacionalnih konstelacija” i njihovog strpljivog uzdizanja pred našim očima, to je EU danas, neophodno je pratiti i slijediti vlastiti nacionalni razvoj ili putanju i etabliranje multinacionalnih unija kojima se postepeno uspostavlja planetarni okvir ujedinjavanja čovječanstva. Pet ili šest takvih multinacionalnih unija bit će sutrašnje čovječanstvo. Stoga je naše mjesto u EU – BiH je evropska država – i dan kada ćemo realno to mjesto dostići, sasvim razumljiv i opravdan cilj djelovanja povrh površnih interpretacija i opravdanja koja nisu izraz nepristrane procjene naših realnih mogućnosti i povijesno-političkog stanja u kojem se trenutno nalazimo.

Evropska unija poručuje da hoće jedan glas iz Bosne – ne tri naroda, tri divergentne političke sudbine ili tri etnoreligijske “istine”– što nam kazuje da se mora više raditi na bosanskom i evropskom identitetu naših građana kao preduvjetu dostizanja evropskih standarda. Iz takve kombinacije nacionalnog (bosanskog) i supranacionalnog (evropskog) nastaje članstvo bosanskohercegovačke države u EU.

Današnja etnopolitika u Bosni zavarava građane i namjerno krivo tumači evropske zahtjeve, naputke, procjene ili mišljenja. Očito je da Bosna, kao “država tri konstitutivna naroda”, neće ući u EU, već samo Bosna kao “nacionalna država njenih građana”. To ne znači da će njene narodne grupe nestati ili promijeniti svoje ime. Naprotiv, to samo znači da će se te etničko-religijske grupe morati uozbiljiti i preuzeti odgovornost za svoju bosansku državu! Bosanska budućnost ne može se zamisliti izvan EU! Mislim da je to jasno svakom racionalnom ljudskom biću u našoj državi. 

Nedavno ste napisali da bosanski čovjek poslije više od jednog stoljeća uspravlja kičmu? Jesu li Bošnjaci, Srbi i Hrvati spremni na jačanje bosanske nacije? 

– Bosanska nacija je stvarna svijest građana Bosne o svojoj državi. To je bosanska politička svijest. Oblikovanje takve svijesti je proces kojim se nadilazi konstrukcija 20. stoljeća, koja kaže da “Bosna nema svoj narod”. Dakle, naš je današnji zadatak osvještenje bosanstva ili buđenje svijesti o vlastitom bosanstvu građana Bosne, čime se nadmašuje etnopolitika koja nameće Bosni etnoteritorijalizaciju.

Bosanski čovjek je bio marginaliziran u 20. stoljeću, nepriznat, sluđen, potčinjen, nemoćan. On je osjećao svoj identitet, ali ga nikako nije jasno promišljao. Neprestano su mu podmetali etničke i religijske identitete kao nešto što traje vječno i što je definitivno određeno. U nametanju identiteta Bosni i njenom ljudstvu sa strane nastale su tragične povijesne sudbine ljudi na ovom prostoru. Ključna specifičnost bosanskog inkluzivnog identiteta pokazivala se u priznavanju razlike ili mišljenja razlike. Kad se dogodi zaborav razlike, onda imamo stradanje, samoporicanje, autodestruktivnost, ljudsku patnju. A to, onda, u povijesnoj praksi znači da se individualna i kolektivna razlika ne poštuje, čime se otvara polje stradanja ljudskog.

Treba pri tome naglasiti da su takvi poduhvati uvijek u povijesti Bosne dolazili izvana i nanosili joj velike probleme. Ono što je najvažnije u bosanskoj povijesti i specifičnom bosanskom identitetu jeste priznavanje i poštivanje razlika. Spram bosanskog principa identiteta stoji sasvim drugačiji princip ekskluzivnosti, koji smatra da se identitet sastoji u istrebljenju, relegiranju ili negaciji neidentičnog! Zato je Bosna i magija i tegoba, i ljubav i neshvaćenost, i politika i iracionalno… 

Ona samo traži od drugih da je prihvate i priznaju kao takvu. Ona ne može biti Srbija ni Hrvatska – ona je već hiljadu godina samo Bosna! Ona je ono neidentično što antibosanske ideologije i prakse žele skloniti i izbrisati iz povijesti.

Grabar-Kitarović se prostački upetljava u unutrašnje stvari Bosne

Negiranje bosanske nacije iz susjedne Srbije i Hrvatske ima višedecenijski kontinuitet. Kakav je njegov intenzitet sada?  

– Tokom cijelog 20. stoljeća sistematski je razbijana bilo kakva ideja i misao o bosanskoj naciji. To je bio izraz pozadinskog plana da se po svaku cijenu onemogući bosansko nacionalno etabliranje, autorefleksija i politički identitet. Oni, doista, ne ostavljaju Bosnu na miru. Bosna je postala opsesivni objekt njihovih politika u 20. stoljeću i ta se zaluđenost nastavlja i danas.

Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović sa svojim populističkim etnomelodijama, bez imalo srama i poštovanja prema ljudima ove zemlje, krstari po Bosni i obmanjuje bosanske Hrvate da je ona njihova predsjednica. Ona se vrlo prostački upetljava u unutrašnje stvari Bosne i podržava osuđene kriminalce iz UZP-a.

Srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić, također, nastavlja politiku koja je već trideset godina osnov nesporazuma u ovom dijelu svijeta. Vučić i njegovi saradnici napokon moraju priznati da je država (republika) Bosna i Hercegovina nezavisna i internacionalno priznata država, članica Organizacije ujedinjenih nacija, država koja je uspjela anulirati Miloševićevu agresiju i stati na noge poslije užasnog genocida nad njenim građanima. Vučić bi napokon morao pokazati moralnu crtu respekta jedne stare evropske banovine i kraljevine koja se već hiljadu godina spominje u evropskoj povijesti bez obzira na to šta mu sufliraju srbijanski i srpski povjesničari. On treba znati da je bosanski kralj Tvrtko I Kotroman u 14. stoljeću bio kralj i Srbljem!

Smatrate li da smo olako zaboravili našu prošlost, da čak i mnogi Bošnjaci ne vide dalje od 1463. godine i dolaska Osmanlija? Šta gubimo tim „nepriznavanjem“ bogate historije BiH?

– Tačno ste primijetili da većina građana BiH danas uopće ne poznaje vlastitu, bosansku povijest, kulturu, tradicije, epohe ili ljude. Pa, već se zaboravlja šta je bilo devdesetih godina u Bosni. Na scenu stupaju revizionisti sa svojim naštimanim interpretacijama. Ovdje moram naglasiti činjenicu da me ohrabruje jedna mlada, poletna i nova generacija bosanskih historičara, koja mnogo obećava i osnažuje nade da će bosanski historijski um uspjeti da racionalizira našu daleku i nedavnu povijest na znanstveno argumentiran način. Najtužnije je, međutim, kada vidite da bosanski Srbi i Hrvati odustaju od svoje bosanske povijesti i pokušavaju da se utope u posuđene povijesne interpretacije iz susjedstva, s kojima u povijesti nisu imali nikakve veze.

Toga se plašim i kod Bošnjaka, koji ponekad sve svoje izvode od 1463. godine i time bosansku slavnu i veliku prošlost zanemaruju. Isto tako, svim raspoloživim sredstvima znanstvenog dokazivanja nastojim dezavuirati mitove i krivotvorine koje napadaju na naše historijske sisteme znanja. Sasvim je relaksirajuće saznanje da povijest nije tu da legitimira postojanje nacija i naroda u dubinama prošlog vremena i da osigura kontinuitet od stoljeća sedmog. Nama uopće ne trebaju naracije o kontinuitetu, jer su one uvijek izmišljene, kao i svi veliki nacionalni mitovi u Evropi. To je slučaj kod svih evropskih naroda od 18. stoljeća, od Herdera i braće Grim (Grimm), do Vuka S. Karadžića kod Srba, ili nekih velikih naracija kod Rumuna, Bugara i Grka.

Trebali bi, primjerice, biti ponosi što je Gete (Goethe) bio potpuno oduševljen baladom o Hasanaginici, koju je zabilježio A. Fortis.

-Velikosrbijanska i velikohrvatska politika su “usklađene” protiv Bosne i tako nastupaju tokom 20. stoljeća pa sve do danas. Njihov kardinalni zadatak je da se ugasi bilo kakva svijest o bosanskoj naciji i identitetu! Danas te izvanbosanske politike žele uvesti u Bosnu nebosanski princip ekskluzivnosti ili isključivosti i tako u njenom državnom prostoru stvoriti svoje ekskluzivne teritorije, institucije, modele i time potisnuti bosanstvo i njegovo povijesno-kulturno i političko trajanje.

Naravno, antibosanski projekti su tu i mi znamo za njih, ali o sudbini bosanske nacije odlučuje grupa umnih i odvažnih ljudi. Tako je, uostalom, bilo kod svih evropskih nacija u povijesti. I, što je najvažnije, ne može se zaustaviti uzdizanje bosanskog čovjeka u ovome povijesnom času – ističe Lavić.

 – Treba naglasiti da su građani BiH pravi gubitnici “dogovaranja naroda” i izostanka bosanskohercegovačke države, koju etnicizam guši svojom povijesno-političkom promašenošću. Građani-gubitnici etnopolitike danas odgovaraju na ovo stanje jednostavnim iseljavanjem i odlaskom na Zapad. 

Trenutno su naša država i region u fazi demografske depopulacije i vrlo je neizvjesno kako će se odvijati budućnost na ovim prostorima. Najvažnija je ona politika koja ima strpljenje i hrabrost da traži odgovore i rješenja za državno funkcioniranje, koja se diže iznad mizerne “plemenske” mržnje i negacije svega bosanskog te uspijeva održati Bosnu na evropskom putu uključivanja u euroatlantske organizacije. Sve ostalo treba biti podređeno toj politici – kaže Lavić. 

– I Beograd i Zagreb se moraju uozbiljiti i shvatiti da je Bosna nezavisna država bez obzira na to što konzervativne ustaške i četničke ideologije to nikada neće moći prihvatiti! Trebaju, također, znati da je Bosna, kako to reče Metju Palmer (Matthew), dobar partner u borbi protiv radikalizma! Bosna može pomoći i njima. U to sam apsolutno siguran – smatra Lavić.

Fadil Karalić (Avaz)