Kliker.info

Nedavno je kandidat za člana Predsjedništva BiH Šefik Džaferović najavio osnivanje Centra za dokumentaciju, koji bi se bavio dokumentiranjem i pripremanjem materijala koji bi osigurali procesuiranje ratnih zločinaca. Ova izjava izazvala je nekoliko negativnih reakcija koje su očigledno motivirane predizbornim potrebama. Zašto nam je, uz postojeće institucije, potrebna ovakva ustanova i kako osigurati da ona ne bude kompromitirana ili uništena u samom začetku?

– To je trebalo uraditi već odavno, a posebno je tebalo koristiti potencijal nekoliko Instituta i univerziteta, postojeće sudstvo, ljude koji su istraživali zločine. Bojim se da to sada može zvučati kao naknadna pamet. Pa već postoje brojne institucije, stotine ljudi koji primaju plaće, čemu oni služe? Mislim da je trebalo mnogo više pažnje posvetiti onome što su do sada radili pojedinci i institucije na dokumentiranju činjenica o ratnim zločinima. Jedno društvo mora imati institute koji prate društvene trendove i predlažu moguće postupke i anticipiraju dejlatnosti. To kod nas neko spušta na razinu policijsko-obavještajnih agencija koje ima ju sasvim drugo područje interesovanja.
Oko univerziteta se trebaju organizirati brojni istraživački instituti koji bi pratili društvene procese i pojave te predlagali pravovremene aktivnosti. Ovako se uglavnom “oko univerziteta” bavimo glupostima i kretenskim interepretacijama rada znanstveno-istraživačkog pogona. Predlažem da Univerzitet u Sarajevu osnuje Institut za analizu društvenih procesa i kultrunih trendova i da preko tog institutua djeluje velika grupacija kvalitetnih društveno-znanstvenih istraživača i daje nam objašnjenja i opise procesa i pojava u kojima smo zadešeni. Osnov toga rada je znanost!
Čini mi se da neki ljudi od političke moći ne vide i ne znaju važnost znanosti u bosanskom društvu.

Već dugo se šuška da je Banja Luka u saradnji s Beogradom i uz tajnu pomoć određenih centara moći u Hrvatskoj pripremila gomilu krivičnih prijava za ratne zločine protiv oficira Armije Republike BiH kojima će uskoro obasipati sudstvo u BiH. Kako da se odupremo ovoj očiglednoj strategiji izjednačavanja krivice i uloga u ratu od 1992.-1995.?

– Vidjeli smo kako se to radi oko generala Dudakovića i grupe pripadnika Armije Republike BiH iz Konjica! Oni su medijski odmah osuđeni, linčovani i proglašeni krivim. Jasno je da se radi o sprezi medija, sudova, politika antibosanstva, obavještajnih krugova… Naravno, velikosrbijanska politika nastoji nivelirati zločine u Bosni tokom agresije, što više krivice prebaciti na “nekoga drugog”, izvući državu Srbiju od bilo kakve odgovornosti za početak, tok i posledice rata protiv Republike BiH, sva ratna dešavanja prikazati kao “građanski rat” i sukob zbog stare “mržnje” između naroda… Na kraju ovoga propagandnog procesa ispašće da su pripadnici Armije Republike BiH bili “agresori”, da su oni započeli rat, da su oni isprovocirali “miroljubivu” JNA i srpske generale. Prosto je neprihvatljivo da se ne procesuiraju ljudi koji su ubijali i godinama terorizirali gradove pod opsadom. Ko je, naprimjer, tri i po godine granatirao Konjic i u njemu ubio stotine ljudi i razorio stotine objekta? Ko je, naprimjer, naredio i ko je ubio stotine Bošnjaka u Nevesinju? Gdje su zločinci iz Bijeljine koji su progonili i ubijali bošnjačke građane 1992. godine? Ko je protjerao Bošnjake iz Trebinja? Gdje su Bošnjaci iz Banjaluke? Kako je moguće da se terorističke četničke organizacije osnivaju po Bosni i demonstriraju svoju mržnju prema nesrpskim građanima? Čini se da je neko zakazao unutar pravosudnog sistema ko je trebao raditi svoj posao. Kako se moglo nešto tako desiti da ljudi koji su zaduženi i plaćeni da čuvaju pravni poredak ne rade svoj posao? Umjesto ratnih zločinaca i njhovih projekata procesuirani su “seoski kokošari”, nebitni ljudi koji su skrivali “krupne zvjerke”.
Potrebno je uvesti princip odgovornosti u sudstvo, znanstvene organizacije i istraživačke institute, prihvatiti internacionalne standarde i završiti priču oko procesuiranja zločinaca. Plašim se da će nastupiti velike manipulacije koje će odnijeti godine i obesmisliti procese dostizanja prava i pravde među gađanima Bosne.

Šta vi mislite o grupicama demobilosanih boraca koji vežu zastave Republike Bosne i Hercegovine i Herceg-Bosne, a potom pokušavaju blokirati Federaciju BiH. Primjerice, u RS-u su prava boračke populacije kudikamo manja, ali nismo vidjeli da nekadašnji borci VRS-a ruše balvane i blokiraju puteve. Šta to govori o nama, barem u smislu razine manipulacije i politizacije boračke populacije? 

– S tim ljudima treba redovno razgovarati i vidjeti u čemu je suština problema. Mislim da neko iz vlasti snosi odgovornost ako je propustio priliku da ozbiljno sjedne s tim ljudima i vidio o čemu se tu radi, šta to oni traže, ko su oni uopće, čemu služi ta boračka populacija, ko njome manipulira i za koje potrebe. Ovo je pitanje kompleksnije od naše potrebe da rješavamo dnevno-političke odnose. Ne mogu da vjerujem da postoje borci koji decenijam poslije rata nisu ostvarili svoja prava ili da ne razumiju realne mogućnosti države oko boračkog dodatka. Izgleda da je na sceni manipuliranje u predizbornom času za što snose odgovornost svi oni koji nisu rješili pitanje boračke populacije na zakonit i transparentan način.

Nasuprot toga vi na Bobovcu organizirate zajedničku kulturnu bosansku manifestaciju sa ostalim narodima u BiH. Znači, očito se može posjedovati neki zajednički osjećaj važnosti u vezi korijena hiljadugodišnje državnosti BiH? 

– Bobovac je sveto mjesto bosanske povijesti. U njemu su stolovali bosanski kraljevi. Naši Kotromanići su bili ugledna evropska vladarska kuća, povezani s Nemanjićima, Arpadovićima, Babonjićima i drugima. Mi smo to zaboravili u proteklom periodu i našu povijest bosanstva prepustili drugima da je definiraju, strukturiraju i osmišljavaju. Zato je naša povijest puna falsifikata. Bobovac je mjesto bosansko-bošnjanske moći, mjesto na kojem se podsjećamo bana Kulina, bana Mateja Ninoslava, bana Prijesde II, Stepana II Kotromana, Tvrtka I Kotromana, bosanske banovine i kraljevine, ali i Huseina Gradaščevića, fra Ante Kneževića, dr. Safvet-bega Bašagića, Husage Ćišića, Nurije Pozderca, Džemala Bijedića, Rate Dugonjića, Branka Mikulića, do Alije Izetbegovića i današnjih branitelja Bosne iz svih bosanskih naroda. To je mjesto bosanske državne moći u odnosu na susjede i širu regiju. Mi se tu skupljamo da kažemo da je Bosna živa, da je u nama i da je mi nosimo dalje svojim životom, mišljenjem i djelovanjem. To nije mjesto velikohrvatske ili velikosrpske mitomanije koja nam je nametnula lažne interpretacije Bosne i pokušala krotaizirati/srbizirati svu našu staru bosansku povijesti i lozu Kotormanića. Dans ponovo otvaramo prostor slobode i znanstvenog pristupa bosanskom biću. Naše bošnjaštvo, ali i bosansko hrvatstvo i srpstvo, treba da se zasniva na bosanstvu i bosanskoj povijesti, a ne na orijentalnim narativima.

Ovih dana svjedoci smo udaraca koje ste primili od srpskih režimskih medija, zajedno s Bakirom Izetbegovićem i glavnim urednikom „Stava“ Filipom Murselom Begovićem. Šta oni nama poručuju, odnosno našoj politici i našim predstavnicima kulturnih institucija. Trebamo li, možda, šutiti? Vjerujete li da su spremni na bilo kakav oblik katarze? 

– Nevjerovatno je s kojim bezobrazlukom propagandni cinički žurnalizam pod Dodikovom palicom obrće stavove ljudi, podmeće iskaze, “zamjenjuje teze”, maloumno insistira na glupim premisama, manipulira ljudima, s visoka se odnosi prema ljudima i onda olahko proglasi čovjeka srbomrscem ili nečim sličnim. Jasno je da taj vid žurnalizma i propagandnog djelovanja služi za zastrašivanje srpskog naroda u entitetu rs i produživanje konfiktnog stanja među građanima Bosne i Hercegovine. On hoće da nametne šutnju pred zlom i nemoralom. Tako, naprimjer, njima je potreban neki opasni “islamski fundamentalista” i “radikalni musliman” koji će služiti za zastrašivanje “celokupnog srpstva”, kao da ja kao Bošnjak nemam prečeg posla u životu nego da mrzim “srpski narod”! Niko normalan ne bi trebao povjerovati u to da pojedinac može imati odnos mržnje prema cijelom narodu. Taj velikosrbijanski žurnalistički model manipulacije nije nikakva nova tehnika održavanja neprijateljstva, poticanja straha, potiskivanja individualnog mišljenja, zaglupljivanja masa ljudi, stvaranja teorije zavjere i slično, jer je sasvim vidljivo da srbijansko-bosanskosrpska politika nije napustila ludačke snove Miloševića i Karadžića i predloška SANU u Memorandumu iz 1986. Vučić se totalno izgubio oko Bosne i Bošnjaka. On naprosto ne zna šta bi uradio sa svim onim što je pokrenuto 1990-ih godina u disoluciji Jugoslavije.

Prije neki dan poslali ste pismo Siniši Mihailoviću, glavnom i odgovornom uredniku RTRS-a. Povod je bio prilog u Dnevniku 2 od 31. jula 2018. vezanu uz vaš intervju portalu Vijesti.ba. U njemu, između ostaloga, pišete da je srpski narod „zarobljen je u ​velikosrbijansku ideologiju​, u strašno necivilizacijsko zatočeništvo“, te da mu se „natura antibosanstvo kao kulturni kod i otkida ga se od vlastite zemlje i države“. Jesu li srpski intelektualci zaboravili šta se desilo sa srpskim narodom u 20. stoljeću?

– Da, poslao sam svoju reakciju na njihovo jeftino, nemoralno i neprofesionalno tumačenje mojih stavova i izokretanje smisla na sraman gebelsovski način. Oni su mene predstavili i napali kao nekoga ko mrzi Srbe, kao nekog neznalicu koji ne zna šta priča, a posebno zbog ponavljanja činjenice da je osnov entiteta rs genocidan po Presudi haškog tribunala iz 2007 godine. Na sličan način su demonizirali i g. Izetbegovića koji je ustvari najviše izložen omalovažavajućim napadima nemoralnog medijskog cinizma. Medijski teroristi bi nas ušutkali i prisilili da šutimo o tome. Naša je ljudska obaveza da govorimo istinu i na njoj istrajavamo bez obzira na sve! Prinicip je ljudski – istinu govori i ne boj se. Takvi medji truju ljudske duše u Bosni, podstiču na mržnju i konflikt. Oni obmanjuju javnost, sluđuju srpski narod, podvaljuju mu laži i neistine. Srbi moraju napokon znati da Bosna povijesno nije “srpska zemlja” bez obzira što to podmeće Milorad Ekmečić, da nikada nije bila srpska kraljevina, da je V. S. Karadžić uzeo bosanski jezik za osnov svoga “jezičkog nacionalizma” u pravljenju srbijanske nacije, da svi štokavci nisu Srbi, da oni to manipuliranje i ekspanziju rade od 1863. godine kada Bogoljub Petranović popularizira srpsko ime u Bosni koje do tada nije bilo poznato narodu, da Načertanije 1844. pokazuje kuda će se decenijama usmjeravati srpski nacijski projekat, da smo to mi sve iskusili i da smo 1992. godine rekli “Dosta je više” itd.
Velika je odgovornost tzv. srpskih intelektualaca, jer je intelektualac uvijek jak pojedinac koji ima valstiti integritet i mišljenje o teškim pitanjima. Srpski intelektualci u 20. stoljeću nisu bili na razini zahtjeva koje pred njih postavlja intelektualnost i duh vremena.

Historijska je činjenica da je RS nastala na genocidu nad Bošnjacima, no to ne znači da Srbe generaliziramo kao genocidan narod. Vi govorite o velikosrpskoj politici, a ne srpskom narodu u cjelini, zar ne? Napadaju vas da ste Srbe usporedili s nacistima. Također, kažu kako „Lavićev govor mržnje najbrže urušava BiH“.

– Naravno, niko ne može optužiti srpski narod da je genocidan. Pa to većina Srba dobro razumije. S bošnjačke strane nikada nije izrečen takav stav, ni od ljudi iz politike ni od ljudi iz nauke. Ali, radi se o tome da oni koji su organizirali, pokrenuli i provodili zločin genocida nad Bošnajcima odmah dižu galamu o ugroženosti srpstva, odmeću dimne bombe, zamjenjuju teze, jer se radi o njihovoj zločinačkoj koži. Karadžić je, ustvari, ontološki kukavica, nečovjek, nemoral, jer se sakrio iza srpskog naroda i krenuo u zlodjela. Mi tačno znamo danas ko je obavio uništavanje Srebrenice, Žepe i te šire regije Podrinja. To se više ne može sakriti, o tome se više ne može rasrpavljati, o tome više niko ne može podmetati stavjati pitanje i osoravati događaje. Postoje spiskovi hiljada ljudi koji su učestovvali u genocidu oko Srebrenice nad Bošnjacima. I nisu svi jednako odgovorni.
Milošević i Karažić su htjeli srpski narod napraviti svojim taocem ili zatočenikom, to jeste sakriti se iza naroda u osmišljavanju i naređivanju zločina. Milošević i Karadžić provode fašističku politiku i koriste se nacističkim metodama istrebljenja nepoželjnih elemenata. Ali, njih dvojica nisu srpski narod i ne mogu se izjednačiti sa svojim bolesnim fašističkim ideologijom sa jednim cijelim narodom. Propagandna mašinerija velikosrbijanskog projekta pokušava da nas prevari da mi pomislimo da je Milošević predstavnika svih Srba na planeti. To nije istina i iza njega nikada nije stajano cijeli srpski narod. On je državu Srbiju uz pomoć SANU pretvorio u monstruozan fašizoidni režim da uništavanje Bosne i Bošnjaka.
Bosna je povijesno-politička činjenica kao i Srbija, Hrvatska, Kosovo, Crna Gora. Ko to previdi i ne priznaje upada u veliku opasnost da se opeče o vlastitu glupost. Vidite šta od sebe radi srbijanski predsjednik Vučić. On više ne zna šta će i kuda će jer politika u jednom povijesnom času traži precizan i civilizacijski odgovor, a ne laž i prevaru.

Mogu li se sakriti historijske činjenice potvrđene u sudskim presudama internacionalnih sudova?

– Ne. Nikada se to više ne može sakriti ili negirati. To što je ustanovio i presudio internacionalni haški tribunal ostaje za vijek vjekova kao činjenica. To je prvi put u povijesti da se zločini na ovome prostoru tako procesuiraju. Ali, postoji snažna tendencija veikosrbijanskih snaga da se to danas potisne, ignorira, obesmisli i negira, da se kaže da je to zavjera protiv srpskog naroda, da to nije istina, da je to antisrpski tribunal i tako dalje.
Kada je riječ o sudskim procesima onda trebamo primjetiti, također, da je s druge strane ovoga važnog djelovanja krivica agresora na Bosnu toliko individualizirana da se ne vidi kako je moguće da pojedinci naprave zločine protiv čovječnosti. Neko je morao organizirati i napraviti politički okvir, režim moći ili sistem u kojem se može ostvarivati zločin genocida. Znamo da samo države mogu napraviti velike organizirane zločine genocida. Sudski procesi protiv pojedinaca koji su unutar organiziranog sistema vršili zločine, nažalost, na sankcioniraju osvajački projekt koji je bio cilj zločina Miloševićevog režima. Srbijanski režim S. Miloševića napravio je u Bosni teritoriju koja se zove entitet rs. To se nije moglo napraviti bez monstruoznih zločina protiv čovječnosti i genocida nad nesrpskim stanovništvom. I dalje je pred nama otvoreno pitanje: kako je moguće da ostane nekažnjeno djelo genocida koje nastavlja sa stvaranjem novih problema u Bosni?

Često se pominje sintagma “probosanske stranke”, pa s druge strane nacionalne bošnjačke… No, koliko god se Bošnjaci gurali u ladice ljevice i desnice, etiketirali se raznim pejorativnim nazivima, čini se da velikosrpske i velikohrvatske politike ne vide razliku. Za njih je sve to unitaristička bošnjačka politika?

– Antibosanske politike već odavno ne vide Bosnu i ne priznaju je. Ne žele da Bosna postoji kao država. To je osnov njihove političke ideologije, ali to je i polazište svih naših problema u Bosni. Oni hoće da uspostave odnose u Bosni kao odnose “između plemena” koja imaju svoje predstavnike koji će na određenim teritorijama sa svojim religijskim pomoćnicima vladati. Oni ne žele postavljanje ustavnog osnova Bosne na građanskom principu jer tada ne bi mogli imati ovu etničkoreligijsku političku demagogiju kao osnov vladavine. Ovdje je osnov svake ozbiljne politike nužno razumjeti kao vladavinu prava u bosanstvu ili razvijanje bosanskog pravno-političkog sistema u kojem svaki pojedinac i kolektiv može normalno živjeti. Ako pristanemo na etničko-religijsku politiku, da jedan etnarh na jednoj teritoriji sa svojim sveštenicima vlada, onda smo napustili modernu političku ideju i vratili se u neku prošlost iz koje se ne može razvijati država i život u njoj. Mislim da je mehanička podjela na “ljevicu” i “desnicu” vrlo suspektna za bosansku političku situaciju i treba pledirati za širu koncepciju bosanske politike povrh ideološko-partijskih razlika i dnevno-političkih potreba pojedinaca i grupa koji su zaposjeli polje političkog djelovanja.
Na unitarsitičkom mitu posebno insistiraju predstavnici HDZ-a i SNSD-a, uz to dodajući još sintagmu “političko Sarajevo” kao nešto negativno prema čemu se treba odnositi pejorativno, a suštinski je riječ o tome da ove političke opcije ne žele jedinstvenu bosansku državu i hoće da nametnu kao normalno da ne postoji državna vlast nego entitetska. Naravno, u ovome srozavanju države svi su odgovorni na različite načine i u različitoj mjeri. Meni lično, pored sh projekta antibosanstva, najviše smeta bošnjačko neznanje, neinventivnost, ahistorijski svejtogled, kvazireligijska svijest, neodgovornost, loša kadrovska politika, ignorancija pametnih ljudi, bahati primitivci, odbijanje rješenja koja se već koriste udrugim zemljama i slično.

Dodik je nedavno u Beogradu ponovo nijekao državnost BiH, i to uz odobravanje Vučića, a Čović je uz hrvatski državni vrh slavio „Oluju“ i divio se umjesnosti alkara na Sinjskoj alki. Kako je moguće da ovaj dvojac tako dobro sarađuje oko podjele BiH, a istodobno imamo oštre tonove na relaciji Zagreb-Beograd. Očito postoji neka „tajna veza“, zar ne?

– Pokušaj da se od Dodika napravi veliki politički igrač jeste, ustvari, Vučićev projekt ili srbijanski projekt preko kojega oni drže “živom” pripovijest o Velikoj Srbiji, objedinjavanju “srpskih zemalja”, ostvarenje sna o “državi svih Srba” ili sna “svi Srbi u jednoj državi”. On može uticati na državnost Bosne koliko i baba Mara iz Čačka. Ali, on može da nam kvari odnose u Bosni, može da ometa procese, da opstruira, da vrijeđa, da potiče mržnju, onako primitivno kako to već odavno radi. Ali, državnost Bosne nije u njegovoj nadležnosti. On je svoj parohijalni mentalitet pobrkao s određenim razinama vlasti. Ali, treba podsjetiti, on je samo papagaj srbijanskog predsjednika Vučića kojem treba ovo dizanje tenzija zbog neminovne istine o Republici Kosovo koju će morati vrlo brzo saopćiti Srbijancima i Srbima. A to je kraj njegove vladavine!
Jedina osnova “tajne veze” između pomenutog dvojca je posao na dijeljenu bosanske teritorije. Nisam u stanju ni zamisliti koliko se intimno mrze!

BZK „Preporod“ je nedavno završio XII kolo „Bošnjačke književnosti u 100 knjiga“. Iza vas je gotovo 8 godina mandata. Šta je potrebno da se „Preporod“ uzdigne do one razine koju kod Hrvata uživa Matica hrvatska, a kod Srba Matica srpska?

– Da, objavljeno je 12 kolo edicije Bošnjačka književnost u 100 knjiga. Na jesen slijedi promocija širom Bosne i Hercegovine. Ovo je sasvim sigurno najvažniji projekt i događaj u ovome politiziranom ambijentu. Danas smo toliko negativno politizirani da nismo u stanju da svoje kulturno postojanje promišljamo i prezentiramo, da se vidimo kao kulturnu formu sa pluralnom strukturom u povijesnom postojanju. U cjelini aktualnih procesa jednostavno gubimo svoje šire kapacitete i ponašamo se kao reducirana krhotina života. A redukcionizam je opasan za životne tokove koji se ipak niakda ne može svesti na neki ideologiju, mit, kvazireligijsku sliku, trend, efemernost. Zato je ova edicija od izuzetne važnosti za Bošnjake i mi je polahko ispunjavamo, zaokružujemo, privodomo kraju njezinu sadržinu od 100 knjiga.
Mnogi među nama, nažalost, ne razumiju iz svojih pozicija moći važnost kulture i obrazovanja za jedan narod. Dovoljno je pogledati ko u vlasti vodi brigu o tim oblastima i koliko se novaca izdvaja za kvalitetne programe.

Koliko nam je poznato, „Preporod“ se nikada nije vezao za neku političku opciju, što smatramo pohvalnim. Međutim, kako je uopće moguće promovirati nacionalnu kulturu bez podrške nacionalne politike. Nije li tako nešto nužno povezano? 

– Programski “Preporod” ne treba da se vezuje uz političke stranke, jer je statutarno usmjeren na brigu oko bošnjačke kulture. A dio bošnjačke kulture je i politička kultura. Međutim, godinama iskušavamo jednu shizofrenu situaciju i nerzumijevanje lokalnih političkih silnika koji svoje frustracije ispoljavaju prema “Preporodu” kada ne mogu da organizaciju koriste za svoje interese. Na nekim mjestima, s druge strane, imamo odličnu podršku lokalnih sredina, politke i poslovnih ljudi u svojim kulturnim projektima. Mnogi ljudi ne shvataju da “Preporod” nije politička organizacija, štaviše, on pripada bošnjačkom narodu i brine se o bošnjačkoj kulturnoj formi.

U oktobru su predviđeni parlamentarni izbori. Kakva su vaša izborna i postizborna predviđanja?

– Već je odavno počela izborna kampanja u Bosni. Zanmljivo je da su nacionalističke snage u velikoj ofanzivi i istovremeno u strahu. Ponovo se čuju prijetnje sa svih strana, proizvodi se strah, poziva se na ugroženost, svjedočimo planskom raspirivanju mržnje, obmane i manipulacije masa. Ovdje je osvajanje vlasti osnovna “privredna djelatnost” političkih grupacija, s jedne strane, ali je istvoremeno pitanje funkcioniranja Bosne povrh nacionalističkih prijetnji, s druge strane. Veliki broj ljudi koji se upetljao u politiku nema pojama o društvnom sistemu, političkim procedurama, državnosti, vladavini prava, bosanstvu, evopskim integracijama, ali, zar je to bitno, umije sebe namiriti za četiri godine mandata. Misim da bi svako ko predstavlja građane morao podnositi izvještaj (mjesečno ili tromjesečno) šta je uradio po zahtjevima građana, a ne peljušiti državne komisije i fondove, završavati svoje poslove i privatne interese. Ovdje je demokratija izopačena pa se politička reprezentacija građana pretvara u slijepu odanost vođi stranke ili polaganje računa sudu svoje partije. To baš nije demokratska procedura.
Predviđam jalove neučinkovite koalicije dispratnih političkih organizacija. Sramota je koliko se nekompetentnih likova začešljalo da vodi politiku u ovoj zemlji! Nešto tu nije normalno.

Ismet Isaković (Stav)