Kliker.info

Na ovom mjestu suočavamo se s oniričkom zbirkom od devet eseja-sanjarija koje ispisuje Sead Mahmutefendić o književnim djelima Kemala Mahmutefendića, ali ne samo o djelima nego i o njegovoj osebujnoj antropološkoj pojavi u bosanskohercegovačkoj javnosti.

Piše: prof.dr. Senadin Lavić

Odmah treba reći da je Kemal M. ozidao svoj vlastiti grad, nosi ime Konjic, ali nije to onaj grad što ga vidimo u prolazu niz Neretvu, nego je riječ o jednom zidanju kojem je vrlo teško pristupiti, jer se njegove zidine nalaze na tajnoj mapi svijeta, u liticama iznad rijeke. Možda je upravo zbog toga Kemal Mahmutefendić usamljenik “u bosanskoj književnosti” kojeg je “bosanska procjenjivačka književnokritička svijest” uglavnom zaobilazila. Ta gradnja i mapa se izgleda nisu uklapale u standardizirane obrasce i predstave o književnosti. Kemala Mahmutefendića nije lahko “mapirati”!

Impulsivno, pred nama, cirkuliraju užareni eseji u kojima se furiozno, ničeanski nižu iskazi kao u erupciji vulkana i iznose iz dubina bića, iz utrobe misterioznog jeste, veritativnog bitka, tajne magijskog porijekla. Moglo bi se sasvim slobodno tvrditi da Sead Mahmutefendić piše o Kemalu Mahmutefendiću kao živi vulkan racionalnosti koja se razlijeva poljem zapuštene kulture. To vulkansko pisanje nije poznato u našoj javnoj, publicističkoj, književnokritičkoj ili kritičkoesejističkoj spisateljskoj formi.

Sead Mahmutefendić će govoriti o “metodu” Kemala M. kao neuhvatljivom oblikovanju u svijetu jezičke igre (Sprachspiel) koja se nikada ne može definitivno dovršiti i dešifrirati, niti okončati u smirenom trajućem značenju. Zato je za njega književnost oslobađanje, katarza, preobraženje. Ona je pisanje samo kao način postojanja ili, isto to, samo postojanje. Sead tvrdi da je Kemal “propjevao jezikom vijekova naših koji nisu došli do riječi”, jezikom kojim je bogumilski govorio Macun J. između Krupca i Lađanice dok je dozivao ptice po visovima Glavatičeva. Pjev pjesme Kemal Mahmutefendića zato i nema linearan kod; njegova pjesma, magijom potaknuta, sva je izlomljena, diskontinuirana, heretična i samosvojna. Pojavljuje se ispod stećaka, kraj nišana, uz spomenike života, povrh gradova. Ona liči na pjev slobodnih ptica…

Kemal Mahmutefendić pjeva u svojim pjesničkim formama kao da je „prošao kroz smrt i vratio se da nam je denuncira“. “Bosanska poezija vrvi od pjesnika koji su riječju svojom ispisivali svoju sudbinu“, – kaže Sead Mahmutefendić – “pa i onu u iščekivanju smrtnog hropca. Smrt napokon izravnava pjesnikovo djelo jer je život lakomislen, brbljav i bezbrižan. Okupirani smrću pokušali bi je otkloniti bacivši je u kosmičku sferu, dakle, odredivši joj kozmogoniju za sve nas, ili bi joj zamutili smisao gušeći je u neodređenosti“. (str. 125.)

Kemal M. je obožavatelj slobode koja je apsolutni princip njegovog bića. Iz njega probija ničeanski Zaratustra i govor pustinjaka o fragmentarnom koje se nikada ne može skupiti u cjelinu. Estetika razbijenog mozaika snova, ili artizam parčeta, dominira konceptualnom shemom mahmutefendićevskog svijetogleda. U tom sklopu Kemal M. se pojavljuje kao “zaneseni ukleti svirač” koji se ne uklapa u zvaničnu estetiku, jer njegovo oniričko biće hodi kroz snove, podsvijest, senzacije, iluzije, podzemlje. On je poietički glas koji se okrenuo svojim snovima i govori jezik koji se ne uklapa u konzumersku agoniju prekarnosti.

“Djetinjstvo pod Vrtaljicom” jeste ono što nas vezuje i što nam otvara mogućnost za fronesis i spasenje u svijetu informacijskih tehnologija, finansijske prinude globalnih centara moći, digitalno-finansijskog kompleksa ili koncerna današnjice. Samo još u tome “djetinjstvu“ postoje skrivene staze majčinske sigurnosti u koje se više ne vraćamo, znajući da je krug transcendentalnog jedinstva nepovratno nestao u procesu našega svijeta. Davno su “Indijanci s Tušćice” osvajali Vrtaljicu u rano prvomajsko jutro pregazivši hladnu Neretvu. Kemo je u toj avanturi prepoznavao svoje korake…

Književnost je forma ljudske racionalnosti. Ona je forma ljudskog odnošenja prema svijetu i time forma postojanja. Kemal Mahmutefendić “pomoću umjetničkih vrijednosti želi da, kao u bajci, dadne sjaj stvarnosti“. Taj pokušaj humanističkog uljepšavanja stvarnosti nikada ne mora završiti uspješno i sretno kako je to znao Kasim Prohić. Naše humanističko bosansko naslijeđe najpregnantnije svjedoči o tome neskladu između strave stvarnosti i ideala ljudske slobode.

Poezija koja se u formi jezika oblikuje, odnosno poezija čija je “građa“ jezik sam, ne uspostavlja više odnos prema “stvarnosti“ svijeta predmeta. Ne referira se na trajno datu predmetnost novovjekovnog predmetnog okružja koje subjekt reflektorskim obasjajima uma osvjetljava i definira. Spram toga možemo kod Kemala Mahmutefendića govoriti o “sintaksi bljeska“, umnosti osmaljenosti ili senzibilnosti samoće kao zavičaja svijesti.

Već odavno pojavljuje se dramatično pitanje o pjesniku, piscu, poietičkom duhu. Može li pjesnik, naprimjer, govoriti bez komunikativnog konteksta, nezavisno od svijeta života u kojem je situiran? Da li možemo umaći stravi povijesnog toka? Smijemo li zanemariti svijet oko nas i njegov razorni uticaj na jezik?

Četvrta industrijska revolucija je u toku. Usljed primjene umjetne inteligencije milioni ljudi će ostati bez dosadašnjih poslova i egzistencije. Oko nas, rodila se generacija koja Andrića smatra dosadnim i pretencioznim piscem Turčijata. Okret je neumoljiv i ne može se izigrati naracijama o svetim kravama. Dojučerašnji generacijski tumači i kritičari su nemoćni u nedovoljnosti adornovske estetičke teorije ulovljene u opasnu izvjesnost upitnosti same umjetnosti. Tako oni silni “književno-arbitarski neurotičari nemaju više one moći“ kojom bi se nametali u standardiziranim interpretacijama djela koja se ne uklapaju u shematizianu matricu.

U današnjoj Bosni su snage barbarstva postale tako bučne da stvaraju apokaliptičku kakofoniju, ali to ne ometa Kemala Mahmutefendića da stvara i ustrajno afirimira govorenje poezije. “Zbog toga se“ – kaže Sead Mahmutefendić – “Kemala i njegov primjer izolira i osamljuje. No to nije spriječilo pjesnika Admirala Mahića da na posljednjim Gradačačkim susretima, iznerviran domaćom poetskom jalovošću i afektiranjima sa stranim pjesničkim veličinama, ne uzvikne sasvim spontano: ‘Jebo vas Tadeuš Ružević, čitajte poeziju Kemala Mahmutefendića na svom jeziku!’ “.

Čini se, na prvi pogled, da smo se u magli tek počeli primicati poetskom gradu Kemala Mahmutefendića! Valja nam još hoditi oko zidina tog zdanja.

Neka Ti je lahka zemlja BOSANSKA veliki čovječe, Kemale Mahmutefendiću.

(Kliker.info)