Kliker.info

Brojne političke organizacije u Bosni još uvijek nisu shvatile ili ne žele “shvatiti” pogubnost etničke politike i tzv. “legitimnog predstavljanja naroda”.U tome se krije sva razorna moć antibosanske politike preko koje Srbija i Hrvatska ostvaruju dominaciju nad teritorijom Bosne.

Piše : Prof.dr. Senadin Lavić

Uporno reduciranje politike na bošnjaštvo, srpstvo, hrvatstvo i druge etno-kulturne identitete onemogućava uspostavljanje demokratske države Bosne i Hercegovine u kojoj bi na djelu bila vladavina prava. Naravno, ovo etnopolitika nikada neće priznati jer su svi njezini iskazi rezultat kolektivističkog mentaliteta i nesposobnosti da prihvati vrijednost pojedinačnog čovjeka.

Evropski komesar za proširenje Oliver Varhelyi ponovo nameće princip tzv. “konstitutivnih naroda”, podlo potkopava mogućnost građanskog društva, slobode pojedinačnog čovjeka i priprema nove etničke modele u Bosni, pozivajući B. Izetbegovića (SDA), D. Čovića (HDZ) i M. Dodika (SNSD) na “plemenski” razgovor u Brisel. To je, najvjerovatnije, rezultat hrvatske diplomatije u Briselu.

Nameću se logično brojna pitanja. Šta oni, na primjer, mogu razgovarati na novom sastanku, a da o tome već godinama nisu pokušavali razgovarati? Da li je u pitanju mogućnost novih predizbornih dogovora koje bi O. Varhely i J. Sattler na neki način sponzorirali u sumnjivom smjeru za Bosnu? Da li je u pitanju programiranje predizbornog saveza etničko-religijskih partija kojima bi se definitivno ugušila svaka mogućnost građanskog društva i demokratske države?

Da li je u pitanju pokretanje plana da se “zakoče” Komšić i Bećirović? Kome bi to odgovaralo? Zašto evropski birokrati pomažu da se Bosna drži u modelu “plemenskog saveza”? Zašto toleriraju ponašanje i djelovanje etnopolitičara ili plemenskih vođa?

Već odavno, nažalost, evropski desničari su u velikoj igri protiv Bosne. To su Orban, Janša, Milanović, Vučić i mnogi drugi. Njihovi su saveznici Čović i Dodik. Oni su bitno povezani s ruskim kapitalom, procesima i planovima na Balkanu. To se najbolje vidjelo oko pokušaja reforme Izbornog zakon BiH. Iz tog suspektnog nedemokratskog pristupa nastaju veliki problemi u organizaciji državnog mehanizma i institucija sistema BiH.

Društveno-politički sistem se pokušava svesti na plemenske lidere kako bi se preko njih uspostavila “troetnička” podjela vlasti u kojoj ne funkcionira vladavina prava nego konfliktno “dogovaranje plemenskih vođa”. Evropski birokrati po tome modelu djeluju prema Bosni već trideset godina!

To znači da evropski demokratski standardi ne važe za bosanski politički sistem. Pokušaji reforme Izbornog zakona su najbolje potvrdili ovaj stav. Evropski medijatori su podsticali razgovore o reformama, ali čini se da su u tome pomagali da Čović i Dodik nametnu stav da samo Hrvati biraju Hrvata, da samo Bošnjaci biraju Bošnjaka i da samo Srbi biraju Srbina, kao normalne i legitimne predstave o političkom, kao nešto što se podrazumijeva i što se eto treba poštovati i provoditi.

Umjesto da evropski komesar za proširenje O. Varhelyi sankcionira Dodika za njegovo antibosansko djelovanje, negiranje genocida, poticanje na etničku mržnju i etnofaulizam, on ga pozicionira kao pregovarača, poziva ga za sagovornika, a zna da ne priznaje Bosnu, čekajući pritom da neko s bosanske strane napravi grešku i dovede državu u stanje propasti.

Čini se da je na djelu suspektna putinovska mreža u okviru evropske birokratije koja drži Dodika na Balkanu kao svoga igrača.

U ovom opasnom kolopletu pojavljuje se predsjednik SDA B. Izetbegović koji prvo neće na razgovore jer ne pristaje na njihov format, jasno se distancirajući od razgovora u formi “predstavnika naroda”, a onda hoće i pravda se potrebom da se izađe iz izolacije, iz pripremljenog “bošnjačkog geta” unutar Bosne i otuđenja od evropskih procesa.

U bosanskohercegovačkom interesu misleći, ne treba novo “dogovaranje” naroda koje je započelo 1990-ih sa SDA, HDZ i SDS. Očito je da “stranci” ponovo pokušavaju izvesti predstavnike bosanskih političkih partija vani i tamo dogovoriti nešto što nije u interesu većine građana BiH.

Tako su radili s Alijom Izetbegovićem od Lisabona do Daytona i na kraju nametnuli entitet “rs” koji je rezultat rata i agresije Miloševićevog režima, a koji je legaliziran kroz pregovore. Dodik i Čović već odavno ne kriju da su se udružili protiv Bosne. Oni su koordinirano blokirali sve što podrazumijeva funkcioniranje države. Oni žele da potpuno uguše državu BiH i da dijelove njezine teritorije kao ratni plijen pripoje susjednim pokretačima agresije na BiH. Time bi se zaštitili od vladavine prava i odgovornosti za sve ono što su činili proteklih decenija.

Danas B. Izetbegović uopće nema potrebe da razgovara s onima koji traže od njega da pristane na daljnje podjele Bosne prema etničkim interesima, da potpisuje neke antibosanske sporazume i kroz razgovore s rušiteljima Bosne daje na znanje da je moguće ići ispod Dejtonskog okvira. Svaki razgovor s Dodikom i Čovićem apsolutno je sporan, suspektan i destruktivan. Ne donosi nikakvu korist Bosni i njezinim građanima, dakle, razgovor s negatorima Bosne je besmislen i štetan.

Gotovo je neobjašnjivo da B. Izetbegović ide na razgovor s mađarskim eksponentom Orbanove politike prema Bosni. Postoje i drugi ljudi u EU s kojima je trebalo do sada ostvariti plodonosne kontakte. Predsjednik SDA Izetbegović nema nikakve potrebe da kao stranački predsjednik ide razgovarati s evropskim zvaničnikom koji se nije previše trudio da osigura evropske standarde za Bosnu, valjda postoje institucije države Bosne i Hercegovine.

Dakle, nad ovim novim pokušajem lebdi pitanje: u čijem interesu se pokreće priča i razgovori? Tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu svaki novi pregovori u inostranstvu sa napadačima na BiH značili su sve manje i manje Bosne!

Evropski birokrati, nažalost, danas drže u igri negatore genocida i Bosne. Zato je nužno s bosanske strane reći antibosanskim snagama – dosta je!

Umjesto ratnog vokabulara, koji ih dezavuira kao nacionaliste i fašiste, aktualni političari iz entiteta “rs” su prešli na “fudbalski rječnik” i nesvjesno nastavljaju ublaženu ratnu borbu protiv Sarajeva kao simbola Bosne kojeg pokušavaju “pobijediti” i poništiti. Ne uspijevaju u svome antibosanskom zanosu govoriti o Sarajevu kao svome vlastitom glavnom gradu.

S kojim pravom etnopolitika ili etničko-religijske partije, koje navodno rade u ime naroda, koriste te iste narode (Bošnjake, Hrvate, Srbe i druge) kao “živi štit” za svoje opasne rasističke i šovinističke ideje koje klize u fašističku sliku svijeta i pripremaju nove katastrofe. Ne postoji nikakav valjan razlog ili pravna osnova po kojoj bi jedna politička partija koristila narod ili narode za svoju političku ideologiju i operativnu djelatnost. Radi se o čistoj manipulaciji, prevari, laži.

Otuda dolaze politike koje koriste jezik, rod, boju kože, vjerovanje, građenje, imenovanje, odnosno, cjelokupnu kulturu da bi je podvele pod ideološke koncepcije arhaičko-mitskog modela života.