Kliker.info

Bošnjaci su ušli u 20. stoljeće kao rasuta narodna zajednica. Oni su u 19. stoljeću pretrpili strašne gubitke i bili su izgubljeni. Jedni su iseljavali u Osmansko carstvo koje se povlačilo prema Istoku, a drugi su beznadno gledali novog okupatora koji je došao sa Zapada. Završena je bila faza osmanskog feudalizma i slijedio je proces „moderniziranja“ zemlje i njezino uključivanje u evropske tokove i idejne sadržaje. Odjednom su bošnjački feudalci koji su činili oko 91% svih feudalaca u Bosni došli na udar novog poretka. Bošnjaci su identificirani s negdašnjim osmanskim okupatorom, pa se mržnja počela prenositi na njih. Počeli su da ih reduciraju na religijsko određenje, naravno, i oni sami su tome doprinijeli. Većina bosanskog naroda (80% seljaštvo) bila je vrlo siromašna i to je bio jedan od razloga iseljavanja uz nepristajanje da se bude pod vlašću austrijskog cara.

Piše : Prof.dr. Senadin Lavić (Kliker.info)

Bošnjacima je trebalo dvadesetak godina da se saberu i odgovore na novu povijesnu situaciju koja je nastala s dolaskom Autro-ugarske vlasti. Mehmed-beg Kapetanović je 2. jula 1891. pokrenuo list „Bošnjak“ u kojem je štitio interese bošnjačkog naroda. Od 20. februara 1903. bošnjački intelektualci pokrenuli su Gajret (prosvjetno i kulturno društvo muslimana) koje su vodili Safvet-beg Bašagić i Edhem Mulabdić. To je prethodnica današnjeg BZK „Preporod“. U Gajretu se okupila novoobrazovana bošnjačka inteligencija koja je imala dobrim dijelom evropska iskustva i znanja. Uz Bašagića i Mulabdića treba se prisjetiti i Osmana Nuri Hadžića, Osmana Đikića, Hamze Hume, Avde Sumbula. Pored ovog kulturno-prosvjetnog društva, na početku 20. stoljeća, tačnije 3. decembra 1906. godine, formirana je Muslimanska narodna organizacija (MNO) u Slavonskom Brodu. Strankom je upravljao Egzekutivni odbor s Ali-begom Firdusom na čelu. To je bila prva bošnjačka politička partija u 20. stoljeću. Borila se za vakufsko-mearifsku autonomiju bošnjačkog naroda. Iza ove stranke stajali su istaknuti bošnjački zemljoposjednici, ali su ih podržavali široki slojevi bošnjačkog naroda. Tokom prvih godina svoga rada MNO se zalagala za uvođenje punog parlamentarizma i neupitnu državnu autonomiju Bosne i Hercegovine. Uz MNO pojavila se 1908. i Muslimanska napredna stranka (MNS) koja je pokušala nakon aneksije da se nametne kao glavni politički predstavnik bošnjačkog naroda i zaštiti ga od katoličkog prozelitizma. Na njezinom čelu je stajao Ademaga Mešić. Od 1924. godine osnovana je i Narodna uzdanica (muslimansko kulturno društvo) uz koju su vezana imena uglednih bošnjačkih intelektualaca, znanstvenika i javnih ličnosti – Hamdija Kapidžić, Hamdija Ćemerlić, Hamdija Kreševljaković, Muhamed Kantardžić i mnogi drugi.

Nakon uspostave Kraljevine SHS 1918. godine, osnovana je Jugoslovenska muslimanska organizacija (JMO) polovinom februara 1919. godine, koja je do rascjepa u martu 1922. godine imala, prema Atifu Purivatri, sljedeće bitne karakteristike: postala je jedinstvena politička partija Bošnjaka, postala je 1920. najjača stranka u BiH, JMO je u rukovodstvu imala vrlo heterogen sastav iz različitih slojeva društva, prvo rukovodstvo JMO nije bilo jedinstveno, prvih godina postojanja JMO porastao je ugled dr. Mehmeda Spahe koji u početku nije bio među osnivačima stranke niti je biran u prvo rukovodstvo JMO (tek u oktobru 1921. dr. Spaho se bira za predsjednika JMO umjesto dotadašnjeg predsjednika Ibrahima Maglajlića), poslije 1923. u JMO je prevladao interes nekoliko hrvatski orijentiranih ličnosti i td. JMO nije uspjela zaustaviti antibosansku politiku prvih susjeda, a to je najvidljivije na primjeru sporazuma o podjeli Bosne između Cvetkovića i Mačeka 1939. godine. U rukovodstvu JMO došao je do izržaja „mentalitet i psihologija sitne buržoazije, koja je sklona da se sporazumijeva i pogađa sa svakim od koga može izvući bilo kakve, pa makar i vrlo sitne i privremene koristi“. (A. Purivatra, Nacionalni i politički razvitak muslimana, Sarajevo, 1969.)

Od 1945. godine Komunistička partija (Savez komunista) je napravila jednopartijski sistem i kao princip svoga djelovanja postavila interes radničke klase. Klasno pitanje je dominiralo nad etničkim pitanjem i odredilo ga na svoj način. Komunisti su rekli da su rješili tzv. „nacionalno pitanje“ u Bosni tako što su Bošnjake držali u stanju „neopredijeljenosti“ da bi ih poslije nazvali imenom „Muslimani“ i proglasili ih „nacijom“, ali s tim se nisu slagali srpski nacionalisti koji su 1992. godine krenuli u anuliranje takvih određenja i „dovršenje“ Bosne i Bošnjaka. U prvom izdanju Enciklopedije Jugoslavije iz 1956. godine Bošnjaci i Bosna nisu predstavljeni ni pomenuti kao posebna narodna i kulturno-povijesna cjelina. Početkom devedesetih godina 20. stoljeća ravnatelj hrvatske leksikografske institucije, akademik Dalibor Brozović otpremio je na uništavanje 40.000 primjeraka Enciklopedije Jugoslavije. Pojava separata „Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina“, u drugom izdanju Enciklopedije Jugoslavije (svezak drugi, 1982), otvara nove diskusije i sporenja oko identiteta bošnjačkog naroda. Iza ovoga separata stala je glavnina znanstvenika i politički vrh Republike BiH i ztog vremena. Znanstvena prelomnica u Bosni, a povezano s Bošnjacima, dogodila se s ovim separatom iz drugog izdanja koji je uređivao akademik Muhamed Filipović kada je jasno naznačena posebnost Bosne i Bošnjaka koje su još uvijek nazivali „Muslimani“. Ovim je postuliran put za znanstveno elaboriranje narodnog identiteta Bošnjaka koji su držani u nekoj vrsti isključenosti iz povijesti, posebnoj vrsti antropofagije, te unaprijed zacrtanoj liniji interpretiranja etničkog razvitaka koji je određen velikodržavnim historiografskim pogledom. Bosna je imala svoj stari narod i on je polahko počeo da govori o sebi. Antibosanskim nacionalistima i šovinistima nije se sviđalo što je u Bosni i Hercegovini osnovana Akademija nauka i umjetnosti, Univerzitet u Sarajevu, Klinički centar, Zimske olimpijske igre 1984. godine, položaj Republike BiH prema Ustavu iz 1974. i druge pojave i institucije.

U Sarajevu je 1990. godine osnovana Stranka demokratske akcije (SDA), politička partija koja je u svome programu isticala brigu za pripadnike „muslimanskog kulturno-povijesnog kruga“. Stranka je osnovana u tenutku kada je sve bilo spremno da se sahrani zajednička država koja je uspostavljena 1943. godine i razvijana poslije Drugog svjetskog rata, te da se nastavi tamo gdje su stali Cvetković i Mačke 1939. godine. Već je bio pripremljen memorandum SANU 1986. u kojem su Srbi prikazani kao žrtve i gubitnici. Tih godina bilo je suviše naivnosti, straha, nevjerice da je moguće uništiti „bratstvo i jedinstvo“. Pjevalo se i zaklinjalo Titu i državi! Mnogi intelektualci su primjenili nojevsku “strategiju“ djelovanja i pričali bajke za malu djecu. Među rijetkima koji su detektirali dolazeći pakao bio je profesor Fuad Muhić. Naravno, ne smijemo zaboraviti rijetke bošnjačke intelektualce koji su djelovali s pozicije ljevice i propadajuće ideologije kao i intelektualce koji su preko religijskih koncepcija pokušavali interpretirati društveni kontekst i pojave u njemu… Ali gdje su bili ostali bošnjački intelektualci kad se odlučivalo o političkoj sudbini bošnjačkog naroda? Postoje najmanje tri oprečne hipoteze o bošnjačkim intelektualcima tokom dvadesetog stoljeća. One nam trebaju omogućiti da idemo dalje u promišljanju i dođemo do jednog neophodnog pojma intelektualne odgovornosti i spremnosti da se bori za vlastite stavove.

Prva hipoteza kazuje da je veliki broj bošnjačkih intelektualaca neodgovorno postupao i nije kvalitetno branio bošnjački i bosanski interes tokom 20. stoljeća (čast izuzecima), nego su se sakrivali iza omamljujućih, mimikrijskih kvazi-koncepcija politike, religijske egzotike i bezidentitetnog vegetiranja koje je vrhunilo u ignoriranju svoga narodnog bića. Oni su bili sve drugo samo ne Bošnjaci! Bili su internacionalci, kosmopolite, Eskimi, Marsovci, hrvatsko cvijeće, najrasniji srpski plemići… Ova hipoteza podrazumijeva one događaje i procese u kojima se bošnjačka intelektualna snaga gubila u nekorisnim nebosanskim i nebošnjačkim projekcijama prvih susjeda koje su ih hipnotizirale i držale izvan realnosti. To je također ona faza u povijesti Bošnjaka u kojoj se nije posvetila posebna pažnja razvijanju društveno-znanstvene misli spram tradicionalnog svjetonazora koji nije distingvirao narodne i nacionalne interese od religijske koncepcije svijeta, nit modernost spram feudalnog doba.
Druga hipoteza ukazuje na postojanje jedne grupacije bošnjačkih intelektualca koja je djelovala na razini prevaziđene ideologije, romantičnih ideja, nerealnih slika, a predstavljala se kao „znanstveno zasnovana“ grupacija. Iza njih je ostala koncepcija politike koja je prožeta lažnim predstavama o sebi, religijskim primjesama i koja sasvim liči na islamizam – ideologiju vjere ili prostu populističku politizaciju vjerovanja u Boga – a nije nastavila onaj pokušaj iz 1890-ih na modernizaciji i racionalizaciji bošnjačkog narodnog bića u evropskom smislu. Ova vrsta bošnjačkih intelektualaca neprestano se prepoznaje tokom cijelog dvadesetog stoljeća kroz one pokušaje da se politika i kultura pretvore u neku formu operacionalizirane i objektivirane religijske slike svijeta. U vidicima ove grupacije nacionalno pitanje bilo je, ustvari, religijsko pitanje. Tako su Bošnjaci u prvim decenijama 20. stoljeća sve više naglašavali svoj muslimanski identitet i tako davali imena strankama, udruženjima, čitaonicama (Kiraethana ili Muslimanska čitaonica u Sarajevu otvorena 1888.) i drugim sadržajima, neshvatajući da je to samo dio bošnjačkog identitetnog bića. Ovo je bila jedna redukcionistička grupacija bošnjačkih intelektualaca tokom 20. stoljeća koja je bila određena svojim obrazovanjem i nestvarnim doživljajem prošlosti. Oni nisu shvatili da se narodno i nacionalno pitanje ne može reducirati na religijsku interpretaciju svijeta. To naravno ne znači da religijski vidik u životu zajednice nema vrijednost i da se o njemu ne treba promišljati.

Treća hipoteza osvjetljava onu vrstu i grupaciju bošnjačkih intelektualaca koji su odgovorno, otvoreno i jasno zastupali interese Bosne i Bošnjaka. Primjer toga možemo prepoznati već na kraju 19. stoljeća kada je Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak pokrenuo list „Bošnjak“ i u njemu objavio Bašagićevu Pjesmu Bošnjaku (Od Trebinja do Brodskijeh vrata…), a onda kroz 20. stoljeće vidjeti u likovima Ali-bega Firdusa, Ibrahima Maglajlića, Mehmeda Spahe, Džemaludina ef. Čauševića, Husage Ćišića, Džemala Bijedića, Atifa Purivatre, Muhameda Filipovića, Mehmeda Hadžijahića, Envera Redžića, Salema Ćerića, Kasima Suljevića, Smaila Balića, Hamdije Pozderca, Mustafe Imamovića, Alije Isaković, Enesa Durakovića, Rusmira Mahmutćehajića, Nijaza Durakovića, Šaćira Filandre, Esada Zgodića, Rešida Hafizovića i drugih, te do osnivanja političke partije, Stranke demokratske akcije (SDA) 1990. godine na čijem čelu je bio Alija Izetbegović i održavanja Drugog bošnjačkog sabora u septembru 1993. godine. Prošlo je oko stotinu godina bošnjačke agonije. U ovoj grupaciji intelektualca kristalizirana je misao da je nacionalno pitanje, zapravo, državnom pitanje, to jeste riječ je o odnosu Bošnjaka prema državi Bosni.

Početkom 1960-ih godina postavljeno je pitanje o Bošnjacima u sklopu komunističke ideologije i oni su tretirani kao Muslimani. Poslije 1968. „velikodušno“ im je dato da budu „muslimanska nacija“ što je definitivno etablirano Ustavom iz 1974. godine. Kada je pokrenut politički projekt SDA većina bošnjačkih intelektualca – to trebamo uvijek imati u vidu – ostala je po strani. Neodlučno su gledali u događaje i pojave koje su se odvijale pred njihovim očima. Mnogi intelektualci bošnjačkog imena još su vjerovali u ideju jugoslavenstva, dok je Jugoslovenska narodna armija okupirala dio po dio Republike BiH. Nisu se mogli osloboditi vlastitih dogmatskih pozicija, nametnutih „vječnih istina“ i pseudoznanstvenih koncepcija koje su im ponuđene ideologijom vladajućeg sistema. Oni čak nisu ni vjerovali da se nešto može promijeniti. Onda su prigovarali A. Izetbegoviću i njegovim stranačkim kolegama da ne valja kako rade. Većina onih koji su davali primjedbe na rad i pravili brojne prigovore nisu bili spremni da se uključe u političku stranku i da je iznutra reformiraju u onome smjeru u kojem su mislili da treba. Takvi intelektualaci su svojom apstinencijom od politike (kao nečega „nemoralnog“ i „prljavog“) napravili prostor brojnim bošnjačkim fanaticima, prevarantima, smutljivcima i tajkunima koji su „iskoristili“ priliku i u ime bošnjačkog naroda i države Bosne pustošili sve pred sobom. Idejne matrice koje su prevladavale među Bošnjacima bile su izraz nedostatka intelektualnog potencijala unutar bošnjačke politike – opet su intelektualci odgovorni što nisu nametnuli svoje ideje i konceptualne sheme političkim operativcima.

Početkom devedesetih bilo je jasno da ne postoji izgrađeno političko mišljenje bošnjačkog naroda. Da bi se izgradila politička misao bilo je potrebno mnogo slobodnog, kritičkog i otvorenog dijaloga između različitih subjekta političke i intelektualne scene. Nažalost, ovdje se otvoren razgovor smatrao opasnošću po pozicije, tako da nije bilo demokratske atmosfere u kojoj bi se gradila slobodna i plodonosna politička misao. Kad neki intelektualac iz duboke hladovine opali kritički rafal po nekoj političkoj partiji (kakva je SDA ili negdašnja MBO, SDP ili SBiH i druge), na što ima pravo, treba sebe prvo zapitati gdje je bio kada je ta stranka trebala njega i slične da je profiliraju u smjeru evropske političke stranke centra, lijeve orijentacije ili nekako drugačije. Nisu nimalo uvjerljivi oni kritizeri svega postojećeg koji su prezirali društvene događaje i koji nisu spremni da provjere vlastite teorije u organizaciji i vođenju neke grupe ljudi. Alija Izetbegović je pokazao da je uvažavo intelektualce i da je znao s njima komunicirati. O tome svjedoči sabor iz 1993. godine kada je tražio mišljenje najistaknutijih bošnjačkih intelektualaca i domoljuba o teškim pitanjima bosanskohercegovačke budućnosti. Šta se desilo poslije smrti Alije Izetbegovića svima je poznato – došlo je do distanciranja i razdvajanja između politike i njezinih operativaca od intelektualnih potencijala bošnjačkog naroda. To je bio jedan od najopasnijih događaja za bošnjački narod i državu Bosnu i Hercegovinu. Na scenu su stupili parohijalni izričaji o ljudskoj zbilji. Bilo je tužno gledati političku formu bez intelektualnog sadržaja.

Milorad Ekmečić napao je Aliju Izetbegovića i SDA podmećući im odgovornost za rat u Bosni i Hercegovini, koji on naziva „građanski rat“. Ekmečić kao historičar, imajmo na umu, igra ključnu ulogu u srpskim historiografskim znanstvenim krugovima u podmetanju „istine“ da je Bosna srpska zemlja, da su Bošnjaci i Hrvati, ustvari, Srbi i slično tome. U svojoj knjizi Dugo kretanje između klanja i oranja, optužuje „muslimanski fundamentalizam“ za jednog od krivaca dezintegracije Jugoslavije. On je podmuklo proveo satanizaciju Sarajeva u Drugom svjetskom ratu. Ali, on i slični autori znaju šta znači osnivanje političke partije i razvijanje interesa jednog političkog subjekta. On zna šta znači defintivni raskid s ideologijom „nacionaliziranja“ Bošnjaka. Značajno je u ovome povijesnom trenutku imati u vidu da su Bošnjaci samo donekle uspjeli imati jaku političku partiju tokom većeg dijela 20. stoljeća. Tek sa SDA i bošnjačkim pokretom devedesetih godina 20. stoljeća to je izgledao dostignuto i pružalo je velike nade. Ali, to je samo izgledalo tako! Kada su 1990. godine pokrenuli SDA onda je vrlo brzo došlo do unutarnjih trzavica i mimoilaženja, pa se iz SDA izrodilo nekoliko političkih partija (ustvari, političkih frakcija) koje su trošile bošnjačko idejno nebo, finansijske i ljudske potencijale, usitnjavale bošnjačku političku moć i vodile do razjedinjavanja bošnjačkog političkog interesa. Ni u kojem slučaju nisu bili beznačajni ljudi poput Adil-bega Zulfikarpašiića, Muhameda Filipovića, Harisa Silajdžića i mnogih drugi koji su se našli na suprotstavljenim stranama bošnjačke politike. Naravno, unutar SDA postojali su vrlo čvrsti „krugovi“ (interesne grupe) koji nisu dozvolili nužno potrebne reformske i idejne zahvate i promjenu kadrovskih potencijala i način ostvarivanja političkih ciljeva. Metafizičko-interpretacijska osnova političke orijentacije unutar stranke bila je etablirana na shvatanju da je kultura zasnovana na religiji. To je feudalna, predpolitička i predmoderna predstava koja je zanemarila evropski novovjekovni, civilizacijski okret u poimanju “ljudskih djela kao kulture“ i pozicioniranje znanosti i tehnike u središte savremene kulture i društvenog života ljudi. Zanemarili su mlade i obrazovane ljude, nisu ostvarili širok zahvat različitih pristupa u političkom djelovanju. Ona faza u njihovom djelovanju kada su potencirali reduciranje političkog mišljenja na „religijske principe“ danas je evidentno završena i pokazuje se kao normalan dio bošnjačkog identiteta, a ne kao njegovo jedino političko određenje. To su bile „lične“ političke konstrukcije koje nisu bile izraz općebošnjačkog i bosanskog interesa i konsenzusa o bitnim pitanjima. Pred Bošnjacima se otvara putanja demokratskog razvijanja dijalog o političkim interesima, a prije svega, razvijanje države Bosne i Hercegovine kao stabilne evropske države.

Usljed nedostatka demokratske kulture komuniciranja i vođenja strpljivih razgovora o svim mogućim pitanjima, određene političke opcije su se izdvajale iz većih grupacija i pokušavale nametnuti vlastite političke procjene kao općebosanske ili općebošnjačke. To je vodilo do usitnjavanja bošnjačkog političkog kapaciteta i besplodnih sporova. Fragmentiranje bošnjačkog političkog kapaciteta dovelo je do toga da sve te stranke skupa nemaju nikakav bitan uticaj na politiku u Bosni i poboljšavanje stanja bošnjačkog naroda. Tako se pojavilo oko pet-šest bošnjačkih oligarhijski interesa iza kojih je stajao privatni interes i kapital (novac) koji nikako nije dozvoljavao objedinjavanje i usmjeravanje u zajedničke političke projekte. Svi su se oni predstavljali u svjetlu ekskluzivnih bošnjačkih interesa – a primarno su bili parcijalni interesi pojedinaca i grupa koji nisu imali holistički pristup prema Bosni i Bošnjacima. I danas su ti interesi toliko jaki da onemogućavaju ostvarivanje općeg dobra i objedinjavanje Bošnjaka kojima je potrebna zrela, jaka i odgovorna politička opcija.
Današnji politički trenutak nalaže neizbježno ujedinjavanje i ukrupnjavanje bošnjačkog narodnog i političkog interesa na svim razinama društvenog sistema. U tom pogledu, prije svih drugih, pred SDA je najveća odgovornost i zadatak da objedini bošnjački potencijal u demokratskoj i modernoj političkoj formi. Za taj posao je neophodno povezivanje akademskog uma, poslovnih ljudi kapitalizma i političkih operativaca. Bošnjacima danas ne treba puka „bošnjačka“ politička stranka, koja će samo deklarativno zastupati njihov interes, naprotiv, treba im savremena „politička stranka“ koja će imati strateški državotvorni i odbrambeni releks u svome političkom radu. Zbog toga je važno poštovati pluralnost bošnjačkog bića i uvažavati njegovo kritičko mišljenje. Bošnjački politički um ne smije biti zarobljen s nekoliko principa feudalnog svjetonazora koji se reducira na statičnu shemu vječno datog vladara i njemu potčinjenog sluge. Bošnjačka politika ne smije se odricati ni jedne bošnjačke grupacije ili oblika mišljenja koji postoji u ovome povijesnom času. A intelektualci doista jesu obavezni „uključiti se“ u sve procese društvenog djelovanja i svojim procjenama pomoći političkim operativcima. Ako to ne učine, oni neće imati nikakav autoritet i biće samo jedan blijedi društveni fenomen bez kičme i potencijala. Intelektualci ne smiju, isto tako, postati jeftini glasnogovornici trenutnih pojedinačnih trendova koji će već sutra biti prevaziđeni i neupotrebljivi za državni, građanski interes bošnjačkog naroda. Mnogi intelektualci su se pokazali „neintelektualno“ jer su zanemarili da se samo preko organizirane političke stranke može u društvenoj zajednici osvariti određene ideje. Akademska zajednica, mediji, poslovni ljudi – svi skupa sa političkim operativcima – moraju da se uključe u proces očuvanja Bosne i ne dozvole da velikodržavni hegemonizam srpske i hrvatske „buržoazije“, velike multinacionalne kompanije (trgovačke, bankarske i sl.) i kompradorska buržoazija prodaje Bosnu kao robu na svjetskoj pijaci i dijele je kao privatni posjed! Vrijeme je da se prekine s licemjernim držanjem.

Najzad, pitanje koje nas muči i od kojeg zavisi naša budućnost glasi jednostavno ovako: možemo li izvesti moralni preporod našega društva? To je osnov naše budućnosti! Podsjećam se stihova Muhameda Abdagića: I svud je oko mene tama / Niko više ne pjeva kao ono nekad ti: “Hajdmo druže na nebo pa makar i u nanulama” (…). Prizivao je svoga druga Rifata Burdžovića.