Kliker.info

Ako bi se pokušalo navesti nekolika elementa aktuelnog društvenog stanja, onda nije teško uočiti da se Bosna nalazi zatočena u krletku izmedju velikohrvatskog etnofaulizma, velikosrpskog iredentizma i bošnjačkog političkog diletantizma. U ove tri karakterizacije sabire se glavni tok djelatne etnopolitike koja je dio šireg događanja biopolitike na prostoru jugoistočne Evrope ili bivšeg jugoslavenskog prostora Balkana. U osnovi, radi se o neodgovornom i vrlo prostom raspolaganju s ljudskim životom i neznanjem da se napravi matrica prosperiteta i napretka.

Piše: Prof. dr.Senadin Lavić (Radiosarajevo.ba)

Početkom 1990-ih godina Bosna je napadnuta nemilosrdno i krvnički s ciljem da bude uništena od prvih susjeda, Srbije i Hrvatske, odnosno od Miloševićevog i Tuđmanovog režima. Oba režima su zločinački iskoristila povijesnu priliku, koja se više neće pružiti, da u smjeni političkih modela, povijesnih epoha, ekonomskih uređenja i novih evropskih i svjetskih konstelacija na brzinu smaknu Bosnu i podijele je između sebe. Ta egzekucija, međutim, nije uspjela! Srbija i Hrvatska 1992. godine nastavljaju proces i posao koji su davno započele – to je posao podjele Bosne koji rade od 1918. i dogovaraju 1939. pred Drugi svjetski rat kao konačno rješenje. Srbija i Hrvatska su vješto iskoristile dobar dio bosanskih Srba i bosanskih Hrvata kao “izvođače radova” i “topovsko meso” velikodržavnog projekta. Na tome do aktuelnog povijesnog stanja rade sve hegemonijske politike iz Zagreba i Beograda – što javno, što tajno. Hegemonijski SH pakt protiv Bosne još uvijek nije zaustavljen! Realno, Srbija i Hrvatska su postale veliko utočiše za ratne zločince iz Bosne!

Pod uticajem nacionalnih pokreta iz susjedstva među bosanskim pravoslavcima i katolicima, od druge polovine 19. stoljeća, počinje proces pretvaranja bosanske povijesne narodne mase u identitete koji su posuđeni iz Srbije i Hrvatske, tako da bosanski katolici postaju Hrvati, a bosanski pravoslavci Srbi. Pritom, “problem” nastaje s muslimanima kojima se nudi “opredjeljivanje” za srpstvo ili hrvatstvo, ali ne za bosanstvo (bošnjaštvo u 19. stojeću). S Kallayevom smrću 1903. godine bosanski muslimani su ostali u okvirima muslimanstva, jer je njihova nacionalna ideja tada bila mišljena iz osnova religijske svijesti. Naravno, ni srpstvo ni hrvatstvo nisu prevazišli matricu definiranja “nacije” iz religijske razlike – podijeli li su se na konfesionalnoj razlici.

Povijesni tok od 1918. do 1968 (1971, 1974) obilježen je guranjem bosanskih  muslimana u srpstvo ili hrvatstvo kako bi se unutar Bosne dobila narodna masa koja bi doprinijela hegemoniji nad Bosnom od strane Srbije ili Hrvatske. Naravno, bosanski muslimani se nisu opredijelili ni za jedno ni za drugo. Zato su od stvaranja Kraljevine SHS 1918. do 1992. godine planski istrebljivani na prostorima Bosne koji su trebali postepeno postati dijelovi “srpske”, odnosno “hrvatske” nacije države. Husaga Ćišić je podsjećao na kraju 1945. da postoji narod koji nosi ime Bošnjaci ili Bosanci. Ciljano je razvijena lažna pripovijest da Bosna nema svoj narod i da ne može imati bosansku nacionalnost (naciju državu). Tu dijelom leži i odgovor na događaj genocida nad Bošnjacima na kraju 20. stoljeća.

Velikohrvatski etnofaulizam, političke i dijelom religijske provenijencije, polazi od omalovažavanja, opanjkavanja, ponižavanja i negiranja bosanskog bošnjačkog identiteta i umišljaja o vlastitoj povijesno-kulturnoj izuzetnosti. To postepeno prelazi u etnofašizam  tuđmanizma kao izraz etničke isključivosti i umišljaja o vlastitoj superiornosti katolibana! S osamostaljenjem države Hrvatske religija je postavljena kao okvir političkog tuđmanizma.

Uoči prvog zasjedanja Sabora Hrvatske 1990. godine tadašnji kardinal Kuharić s novoizabranim predsjednikom Tuđmanom položio je plastičnog Isusa u kolijevku. Zbog toga je Igor Mandić nazvao Hrvatsku “neozbiljnom zemljom od svoga prvog trenutka”. Politički katolici smatraju da “svetost države” nije moguće zasnovati bez institucije koja se “brine o svetosti”, dakle, Crkve.

Unutar hrvatskog interpretacijskog konstrukta Bosne pojavljuje se tvrdnja da je Bosna “povijesna hrvatska zemlja” i da su “muslimani cvijeće hrvatskog naroda”. Naravno, te dvije podvale nisu uspjele dovesti u zabludu jedan cijeli narod i koristiti ga u hegemonijskim pothvatima velikohrvatskog scenarija. Poslije agresije na Republiku BiH 1995. godine, u narednom periodu, razvijen je koncept “dvije škole pod jednim krovom” koji potpuno ahistorijski i anticivilizacijski razdvaja djecu s ciljem da pokaže da se radi o različitima “vrstama” ili “ljudskim bićima” koja ne mogu zajedno da se školuju, a posljednično, ne mogu živjeti zajedno. U srži tog projekta su fašistoidne tendencije! Djeci se nudi jedna istina, jedna vjera, jedan vođa! Ne postoji ništa monstruoznije u ljudskoj zajednici od ovoga protivljudskog scenarija razdvajanja djece u školama da se ne bi družila, zajedno živjela i razumijevala u razlikama.

Zagrebačka podrška HDZ-u BiH treba osigurati bosanskim “hadezeovim Hrvatima” da raspolažu s dvije države (u Hrvatskoj imaju svu vlast, a u Bosni jednu trećinu) i da se iz Zagreba upravlja s polovicom Bosne. Bošnjaci u Hrvatskoj su u tome smislu potpuno neprimjetni – tamo su nacionalna manjina. U okviru aktualne velikohrvatske politike sve je koncentrirano oko stvaranja “hrvatske teritorije u Bosni”. Time će se automatski stvoriti geto za bošnjačku etnopolitiku. Otud dolaze dimne bombe o “legitimnom predstavljanju”, “konstitutivnim narodima”, “etničkom izbornom zakonu”, “pravim Hrvatima”, “bošnjačkom unitarizmu”, “ugroženosti Hrvata” i tim redom. Hrvatska etnopolitika je frustrirana činjenicom da je nakon Daytonskog mirovnog sporazuma ostala postojati velikosrpska ratna tvorevina “Rs” koja je navodno transformirana mirovnim ugovorom, a njihova ratna tvorevina je sankcionirana i osuđena. Zato HDZ već decenijama organizira  političke forme koje su ustvari bile “pričuvne forme HR HB”, rezervni supstituti, što je dakle udruženje građana pod imenom Hrvatski narodni sabor (HNS). Aktuelni HDZ ne priznaje presudu o Udruženom zločinačkom pothvatu (UZP) kojom je Haški tribunal presudio Tuđman-Boban tvorevini na tlu Bosne!

Sa strane velikosrpstva nudi se, također, ekskluzivnost, odabranost, izuzetnost srpstva u odnosu na Druge. Svi Drugi su beznačajni i nesupstancijalni u odnosu na Srbe koji se pojavljuju na kraju 19. stoljeća kao veliki balkanski “talas” za iskorjenjivanje muslimana. Velikosrpska politika već odavno je usmjerena na okupaciju i potčinjavanje Bosne. To je od 19. stoljeća mitski cilj srbijanske politike. Zato je novo ime za stari projekt – “srpski svet”, u njemu se radi o objedinjavanju teritorija na kojima su srpski vojnici napravili etničku homogenost bacivši druge u masovne grobnice i protjeravajući ih daleko u izbjeglištvo. Radi se o zaokruživanju i omeđivanju srpskih teritorija iz ratova koji su vođeni 1990-ih godina. Počelo je s guslanjem uz volove na ražnju na Palama, Nevesinju i Gacku. Na feštama je bio i Zoran Đinđić!

Aktuelna entitetska vladajuća oligarhija s Dodikom na čelu “logički” slijedi stazu velikosrpstva kada pokreće državni udar (napad na ustavni poredak BiH), a to je ustvari uspostava forme terorizama pobunjeničke skupine protiv građana BiH. Predsjednik entiteta “Rs” i njegovi saradnici su odbacili i napustili Dejtonski mirovni sporazum i krenuli putem antibosanskog iredentizam kojim se razara suverenitet države na njezinoj teritoriji. Velikosrpsko odustajanje od Dejtonskog mirovnog sporazuma znači samo nestanak entiteta “Rs” i pokretanje pitanja o oslobađanju Republike BiH iz “zaleđenosti” u koju su je bacili agresijom i ratnim zločinima.  Entitet “Rs”, dakle, nije “srpska zemlja” u Bosni jer je genocidom očišćen od Bošnjaka koji su tu stotinama godina stvarali svoj život! Dodikova pobunjenička skupina postala je teroristička organizacija na tlu Bosne, a entitet “Rs” opasan remetilački faktor koji ruši državu BiH.

Od 1930-ih godina Crkva Srbije je na svetosavlju izgradila vlastitu mitsku sliku stvarnosti. U tom obliku zadrti religijski fanatici vrijeđaju zdrav ljudski razum! Nažalost, svetosavlje ne raspoznaje da nije moguće na kršćanstvu praviti naciju! Religijska institucija služi kao  prostor eskapizma ili bijega od suočavanja sa zločinima koji su rađeni u ime srpstva i pod pogledima sveštenika Crkva Srbije koji su posvećivali ratnike i ubice.

Bošnjačka etnopolitička forma oblikuje se 35 godina kroz prizmu religijske svijesti ili religijske slike svijeta koja je ustvari suštinski kvazi-politička. Ona je proizašla iz ideje da politička stranka treba predstavljati jedan narod kao što religijska institucija predstavlja jednu religijsku grupu! U tome su etnopolitike Bošnjaka, Srba i Hrvata potpuno bliske i komplementarne. Bošnjaštvo, međutim, ne može ili ne bi smjelo biti supstitut za muslimanstvo ili religijsku matricu djelovanja. Etnicitet uvijek obuhvata religijsku svijest kao jedan od njegovih sastojnih elemenata. Čak bi se moglo tvrditi da je krajnja izvedba etnopolitike kod Bošnjaka potpuno predmoderna ili predpolitička. Dakle, ne uklapa se u demokratski poredak i ordinira između etnokratije i autokratije. U svojoj povijesnoj objektivaciji ona je pošla od koncepta “dogovaranja naroda” i postala komplementarna sa strateškom namjerom Srbije i Hrvatske da se u Bosni ugasi bilo kakva ideja građanskog sekularnog društva i bosanskog nacionalnog identiteta. Bošnjačka etnopolitika se zapetljala u matricu kolektivističke predstave o politici što Srbija i Hrvatska koriste na planu etno-teritorijalizacije i srbiziranja / kroatiziranja teritorija Bosne. Bošnjacima još uvijek podvaljuju naciju kao etničko-religijsku grupu, a ne internacionalno priznatu državu Bosnu i Hercegovinu, 177. članicu Ujedinjenih nacija.

Političari, koji navodno rade u ime Bošnjaka, ponašaju se vrlo konfuzno oko odgovora na pitanje kakvu državu žele graditi: bošnjačku državu ili bosansku državu? Ako ih neko tajno ili javno vodi u pravljenje etničko-religijske države, onda je pred Bosnom velika neizvjesnost u režiji diletantskog razum! U tom slučaju deluzivni modeli društvene organizacije izranjaju na površinu sadašnjeg doba, u prilično furtimskim prefiguracijama, u formi konfrontacije dva prepoznatljiva suprotstavljena bloka: prvi, religijsko-sveštenički sloj koji iskazuje apsolutni zahtjev za povlaštenom pozicijom u društvu i drugi, sekularna inteligencija humanističko-društvenoznanstvene provenijencije koja je krhka u svome očitovanju. Osnovna razlika između ove dvije forme, koje se bore za prevlast, jeste u znanju. Organizacija i upravljanje savremenim društvom rezultat je znanja koje dolazi iz društvenih znanosti (sociologija, politologija, ekonomija, pravne nauke i dr.). Odnos između ove dvije grupacije ili dva oblika znanja nije poprimio jasnu konfrontiranost između kreacionista i evolucionista, fundamentalista i falibilista, nepogrješivih i pogrješivih. Povijesna je činjenica da nije oblikovana sekularna elita koja bi neovisno od “svešteničkog držanja” gradila društvenih poredak prema principima vladavine prava i svetosti ljudskog pojedinačnog života. Bez te figuracije sekularnog poretka društvo se drži o strukturi feudalnog poretka s krutom shemom “vladar – podanici” kao sržnim motivom pod svodom fatalizam.

Pitanje je šta znači za jedno društvo kada mu se nameće suspektno religijsko znanje – povlašteno, sveto, nadnaravno i neupitno – u odnosu na znanstveno znanje koje je podložno skeptičkom prigovoru i kritičkom propitivanju. Kome služi “onto-teologizacija” društvenog bitka ljudi? U kakvoj vezi stoje religijske institucije i etnopolitika narodnih grupa u Bosni?

U Bosni je na sceni prizor nemogućnosti slobodnog stvaranja sekularne elite koja bi imala vlastito mišljenje izvan djelokruga politike i religijske institucije koje se pojavljuju kao “čuvari pravog mišljenja i vjerovanja”. Tri konfrontirane etničko-religijske politike ne mogu biti model gradnje države Bosne i Hercegovine za budućnost. Figuracija Bosne kao “tronarodne zajednice” (etno-trinitet) traje od prošlog stoljeća i njezin krajnji rezultat je združena agresija Srbije i Hrvatske na Republiku BiH, kao i genocid nad Bošnjacima! Etničko-religijsko određenje kolektiviteta mora ostati predmet kulturno-psiholoških studija i od njega osloboditi prostor pravno-političkog poretka, države i poštivanja zakona. Bosanska politika, etatistička i razvojna, mora biti odvojena od etničko-religijske metafizike koja perpetuira konfliktnost kao formu političkog djelovanja.

Napad na državu ili na ustavni poredak države proizlazi iz drskosti primitivizma da izigra mirovni dogovor i da se poziva na “svete stvari”, Boga, interes naroda, pravdu, istinoljubivost, dok pljačka društveni sistem u ime naroda i vjere. Religijske institucije su dobile povlašteno mjesto u državi i zato služe u smislu da pripremaju građanstvo na poslušnost vođama ili političarima kao “glasovima božanskog ili svetog”, tako da etnokratija, klerokratija i autokratija postaju normalni oblici vladanja. Stoljećima ljudske povijesti uz vladare stoje sveštenici i potvrđuju njihovu, božanskom milošću uspostavljenu, poziciju! Zato se iz temelja protive uvođenju građanskog poretka, obrazovanja i odgoja među ljudima.

Stvarnost u kojoj je država BiH zarobljena nakon 35 godina svjedoči o poništavanju pluralizma i pluralne racionalnosti, otvorenog društva građana, sekularnog poretka, padu demokratije i vladavine prava. Pobunjenička skupina na čelu s Dodikom je napustila Dejtonski mirovni sporazum i krenula putem iredentizma i terora nad građanima. Podređenost građana etnopolitičkoj matrici stvara jednu vrstu iščašenosti društvenog života ljudi, pravu kolektivnu shizofreniju zasnovanu na političkim mitovima o “našem plemenu”, istovremeno, s druge strane istog procesa političke perverzije, građani su zarobljeni u eshatološke transhistorijske naracije sveštenika i religijskih vođa koji “narode” priređuju za vladanje kao poslušne podanike. U tom povijesnom košmaru dopunjavaju se etnicističke dogme s religijskim dogmama što stvara neviđenu društvenu formu epohalne zaostalosti. Stoga, nikako se ne smije zaboraviti na bosansku nacionalnost koja je znak postojanja države Bosne i Hercegovine! Za ozbiljne ljude Bosna je iznad svega.