Kliker.info

Bošnjački intelektualac, filozof i sociolog, dekan Fakulteta političkih nauka u Sarajevu Šaćir Filandra u intervjuu za DEPO Portal govori o rovitoj, licemjernoj i napetoj političkoj situaciji u BiH koja se ne mijenja godinama, o ulozi bošnjačkih lidera u stvaranju takve političke klime te odgovara na pitanja da li je zbog svega što se dešava u državi vrijeme za reviziju bošnjačke politike…

Profesore Filandra, i dalje su svježe reakcije povodom odbijanje zahtjeva za reviziju presude po tužbi BiH protiv Srbije i njene uloge u posljednjem ratu, što je kod mnogih shvaćeno i kako pravi šamar bošnjačkoj politici. Kakav je Vaš stav o svemu tome?

U cijelom postupku se radilo, a to naknadno znamo, o lošoj procjeni određenih bošnjačkih političara, a što je opravdano izazvalo negodovanje dobrog dijela javnosti. Ovaj gaf, da to ovako nazovem, neće imati negativan uticaja na samu bošnjačku politiku kao takvu, ali će imati refleks na pojedine političke subjekte.

Protivnici politike SDA i Bakira Izetbegovića ističu kako ova politička stranka stalno koristi vaninstitucionalne i paralelne kanale vođenja politike. Da li ove optužbe stoje i da li one, kako tvrde protivnici, prave štetu BiH?

Koliko se sjećam takvih prigovora, budući da je cijela stvar oko apelacije već stvar prošlosti, takva vrsta prigovora je uglavnom dolazila iz Banje Luke, i ti prigovori se iz tog centra su licemjerni, ako u vidu imamo oblike izvaninstitucionalnog djelovanja pojedinih politika iz tog grada. Problem generalno jeste, i to je ono što je ozbiljno, što imamo nizak nivo institucionalne kulture i ogromno nepovjerenje prema institucionalnim oblicima življenja i djelovanja, naše javne institucije su postale plijen političkih stranaka, tako da oni koji bi ih trebali čuvati i izgrađivati najviše rade na njihovom derogiranju.

Briga o statusu žrtve u ratu je obaveza svih onih koji se bave političkim i javnim djelovanjem. Ali ima i onih koji misle da je bošnjačka politika zarobljena ovim pitanjem i da je krajnje vrijeme da se njene političke elite okrenu i drugim temama, naročito pitanjima vezanim za budućnost ove zemlje. Šta Vi o svemu ovome mislite?

Politika autoviktimizacije, ako je dijelom i bila razumljiva nakon rata, danas kod Bošnjaka nema mjesta. Pribjegavanje takvoj političkoj orijentaciji, a toga nažalost još ima, samo je odraz nesposobnosti aktualnih političkih/stranačkih elita da formuliraju principe političkog djelovanja saobrazne zahtjevima i potrebama vremena.

Posljednja dešavanja u zemlji te policijski i sudski procesi idu u prilog upozorenjima da su etika i odgovornost potpuno nestale iz bošnjačke politike i da su na sve strane zavladali licemjerje i korpucija kao način političkog djelovanja. Slažete li se sa ovakvim tvrdnjama?

Ne slažem se sa paušalnim ocjenama bilo čega i bilo koga. U svakoj politici, pa i u bošnjačkoj, ima mnogo, čak i previše subjektivnih slabosti, od korupcije, preko nepotizma, nekompetentnosti do neodgovornosti. Bošnjaci se u tom smislu ni po čemu ne izdvajaju negativno u odnosu na okružujuće narode i države, što, naravno, ne opravdava slabosti njihovih ljudi na vlasti.

No, može li se na tim temeljima graditi uspješna nacionalna politika?

A šta je to nacionalna politika, da li mislite na bošnjačku ili bosansku? Nacionalna politika kao takva u strogom smislu njenog značenja i ne postoji, postoji politika kao takva. I ta politika kao takva, kao javna djelatnost demokratskih legitimiranih izbornih zvaničnika i dužnosnika nigdje se pa ni kod nas ne može graditi na neodgovornosti, subjektivizmu i nekompetentnosti.

Svoje staro/novo ime Bošnjaci su dobili na Bošnjačkom saboru ‘93. Danas mnogi smatraju da je u ovome periodu došlo do potpune devijacije u tom pogledu te da se ovdje nacionalni identitet veže isključivo uz regliju, što odgovara kleronacionalnom snagama. Šta za Vas znači bošnjački identitet i kako se sa njim treba nositi?

Bošnjački sabor je značio upravo suprotno, dekonfesionalizaciju imena za jedan narod. To što pojedinci, uslijed neznanja, uskosti i manipulativnih namjera, nastoje reducirati jedan narodni identitet na njegovu konfesionalnu dimenziju, stvar je tih pojedinaca. U tome nisu i neće uspjeti. Uostalom, budimo iskreni, takve redukcioniste ne interesira koncept identiteta već vlast, i samo vlast, te kroz instrumentalizaciju identitarnih pitanja nastoje održati svoje društvene i materijalne pozicije.

Može li se i kako bošnjački identitet redefinirati i približiti svima koji vole svoju domovinu BiH, a pri tom ne žele da budu dio nacionalnih koncepata koji su isključivi po osnovu religije, nacije ili bilo koje druge vrijednosti?

Udio religije u gradnji narodnosnih identiteta bosanskohercegovačkih naroda nije moguće administrativno zabraniti, to su komunisti pokušali, ali jeste moguće, i krajnje potrebno, konceptualno zagovarati liberalne identitetske politike na način da se u sekularnom i liberalnom konceptu društva svakom pojedincu ostavi izbor njegove mjere religioznosti. Osobno se tako ponašam, i mislim da mogu i drugi. Instrumentalizacija religije u političke svrhe ovdje je stara, i rekao bih već dosadna tema, i nisam siguran da će graditelji etnopolitika olahko ispustiti religiju iz sfere svog interesa.

A šta raditi sa onima koji se danas izjašnjavaju kao „ostali“, odnosno kako ih učiniti „vidljivijim“ u današnjoj BiH? Kako graditi bošnjački identet koji će ljude spajati na temeljima povijesti i kulture BiH, a ne razdvajati ih?

Samo kroz dugi proces učenja i pregovaranja o našoj političkoj ne/kulturi možemo doći do relativizacije kolektivnog identiteta u korist individualnog. To će biti dug proces i u slučaju da se svi na njega odlučimo. Sam identitet je diferencijalna pojam, a kolektivni pogotovo, tako da ružičastih tonova u toj sferi objektivno još nema.

Hrvatski politički faktor u BiH stalno ističe nezadovoljstvo pozicijom Hrvata. Koliko su, po Vama, ove kritike opravdane?

Čitava ta priča oko tzv. hrvatskog pitanja je prilično zamagljena, nejasna i bez jasnih indikatora za zaključivanje, a čini mi se da to svima pomalo i odgovara. U svakom slučaju za jednu državu nije dobro, niti moralno održivo, da jedan njen narod stalno ukazuje na svoju neravnopravnost. Sadržaj te neravnopravnosti je vrlo promjenljiv, od pritajenih nadanja za vaskrnućem izgubljene ratne republike do izbora za člana vodstva države.

Pa ipak, da li Bošnjaci trebaju da budu otvoreniji prema Hrvatima i njihovim zahtjevima?

Bošnjački dužnosnici bi morali ozbiljnije i dugoročnije prići rješavanju sporova sa hrvatskim kolegama, ovo se pitanje u bošnjačkoj politici prilično marginalizira i minimizira, dok za to vrijeme hrvatski političari postaju vodonoše političara iz Banje Luke. Politički je krajnje štetno ovakvo stanje, kako za državu tako i za ukupne bošnjačko-hrvatske odnose.

Ponovo se pokreće pitanje ustavnih promjena u BiH. Konkretno, sve je više incijativa za ukidanje kantona u Federaciji, a prema raznim analizama svaki grad bi u tom slučaju imao tri puta veći budžet, Federacija dva puta, zdravstveni fond preko dva puta… Da li je realno da se ovakav parazitski sistem ukine i mijenja u situaciji koja savršeno odgovara političkim elitama koje vladaju ovom zemljom od rata do danas?

Nije realno u skorije vrijeme bilo kavo preustrojavanje zemlje, stalno smo u izborima, to je problem. Promjene traže političke pretpostavke, odnosno uspostavu klime povjerenja i suradnje, a na tome se ne radi.

Srbijanski premijer Aleksandar Vučić više puta je jasno isticao da su za region i BiH važni dobri odnosi Srba i Bošnjaka. Kako prevazići jaz koji postoji i graditi nove odnose između ovih naroda, kao i između Sarajeva i Beograda?

Aleksandar Vučić ima odličnu pomiriteljsku retoriku, to nije dovoljno, ali nešto znači, od nečega se mora početi. Srpsko-bošnjački odnosi imaju dugu negativnu historiju i politika te odnose ne može tek tako promijeniti, ali može otvoriti puteve za dugoročnu konsolidaciju. Akcent je na srpskoj strani, na istinskom priznavanju državnosti BiH i uvažavanju punog subjektiviteta Bošnjaka. Stavovi oko bosanskoga jezika govore da smo još od toga daleko, da ne širimo listu otvorenih pitanja.

Vidimo i da se geostraške stvari oko nas mijenjaju. Gdje su u svemu tome BiH i njen put – u odnosu na Evropu, Tursku, Rusiju i SAD?

Bez obzira na sve dnevne promjene u svjetskoj politici evropska orijentacija BiH je neupitna. Alternative tome i nema, sve drugo je neozbljno i nerealno.

I na kraju pitanje: Da li je nakon svega došlo vrijeme za reviziju bošnjačke politike i hoće li (ili kako) ona biti moguća?  

Neka posebna teorijska revizija bošnjačke politike nije potrebna, osnovni principi te politike su jasni, Bošnjaci dijele savremene civilizacijske vrijednosti živeći u multietničkoj državi. Drugo je pitanje da li pojedine garniture bošnjačkih političara poštuju i realiziraju te principe.

Angelina Albijanić-Duraković (Depo)