Kliker.info

Balkanski desničari, antidemokratski i antiliberalni političari, koriste priliku da korištenjem termina „musliman“ za Bošnjake nađu saveznike za svoje politike u evropskim desničarskim politikama, a sama ta terminologija Bošnjacima neće nauditi i ne treba nasjedati na takve provokacije niti odgovarati na slične načine, smatra profesor na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, Šaćir Filandra.

Profesor Filandra predaje nastavne discipline politička filozofija, sociologija jezika, politike identiteta i socijalna filozofija. Autor je knjiga Bošnjaci nakon socijalizma (o bošnjačkom identitetu u postjugoslovenskom dobu), Bošnjačka politika u XX stoljeću te Bošnjaci i Moderna, te sa Enesom Karićem koautor knjige Bošnjačka ideja.

Sa njime smo porazgovarali o činjenici da se u političkoj terminologiji političkih predstavnika bosanskohercegovačkih Srba, kao što je član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Milorad Dodik, te njihovih sljedbenika sve više koristi vjerski termin „muslimani“ umjesto etničke odrednice „Bošnjaci“. Toj praksi pridružio se i predsjednik Hrvatske Zoran Milanović u nedavnim istupima.

Ono što također upada u oči je činjenica da oni koji se predstavljaju bošnjačkim liderima u Bosni i Hercegovini ne reagiraju ili rade prilično blago na ovakve istupe. Naš sagovornik smatra kako ta „politička vrhuška niti je politički obrazovana niti za svoje državničko poslanje dovoljno senzibilizirana“, te kako se oni u prvom redu bave „vlašću, moći, budžetima i raspodjelom narodnog novca u svoju i korist svojih prijatelja i pristaša“.

• Kako tumačite povratak termina ‘muslimani’ umjesto ‘Bošnjaci’ u politički jezik Balkana?

– Korištenje konfesionalnih termina za nacionalne zajednice na Balkanu nije značajna politička pojava. Prije se radi o političkim kalkulacijama izvanbosanskih susjednih političkih aktera koji naivno smatraju da će takvom terminološkom denuncijacijom jednog naroda svodeći ga na vjersku zajednicu priskrbiti određena preimućstva. Prakticiranje takve politike u javnom prostoru je krajnje anahrona, da ne kažem žalosna i naivna politička praksa koja njenim nosiocima neće donijeti nikakve koristi.

• Milorad Dodik je poznat po ovim istupima, ali sada je sve više njegovih pristalica prihvatilo ovu terminologiju. Ono što najviše upada u oči je činjenica da ‘muslimani’ umjesto ‘Bošnjaci’ govore i hrvatski čelnici poput Zorana Milanovića. Koliko ovo otkriva o njihovim politikama i odnosu prema Bosni i Hercegovini?

– Negiranje svih značajki bošnjačkoga i bosanskoga političkog identiteta je možda jedina stvar u kojoj se dijelovi aktualnih zagrebačke i beogradskih politika slažu, budući da je Dodik samo glasnogovornik u ovom slučaju beogradskih velikodržavnih snaga. Ovakve politike su politički, vojno i povijesno, poražene i prevaziđene.

No, ne treba imati iluzija o tome da će uvijek u tim političkim centrima postojati snage koje se neće miriti sa subjektivitetom ni Bosne niti Bošnjaka i to treba imati na umu. Te snage su predestinirane mitskim slikama svijeta koje su na Balkanu žilave i neuništive. Za njih je mit stvarnost, a stvarnost je istovremeno mit. Iskorak iz te svijesti je težak i predstavljat će dugoročan proces.

U vremenima političkih kriza takve snage izlaze na površinu. U ovom slučaju nominološko osporavanje Bošnjaka prije služi za unutarpolitičke odnose susjednih država, sračunato je na populističko raspoloženje masa i njime se nastoje zadobiti politički poeni na domaćoj sceni, budući da je populistički, površni i primitivni nacionalizam dokazana izborna platforma.

Sama ta neadekvatna terminologija Bošnjacima neće nauditi i ne treba nasjedati na takve provokacije niti odgovarati na slične načine.

• Da li je po srijedi zapravo negiranje jedne nacije i njenog prava na određenje?

– Da, radi se o neprihvatanju i neuvažavanju jednog naroda, u ovom slučaju Bošnjaka. Ali to ništa nije novo, niti je nešto bitno. Osobno me baš briga za to šta ko o mom narodu priča.

Posljednjih 150 godina naslušali smo se takvih i sličnih i uvreda i minimizirajućih naziva, a povijest svjedoči da im je sve to bilo uzaludno, pa čak i smiješno. Takvo odnošenje prema jednom susjednom narodu, kada dolazi od strane političkih zvaničnika, krajnje je nekulturno.

• Koliko izostanak reakcije ‘bošnjačkih prvaka’ govori o cijeloj situaciji?

– Kategorija „bošnjački prvaci“ je nažalost rastezljiva i prilično tanka u ovom trenutku. Ta politička vrhuška niti je politički obrazovana niti za svoje državničko poslanje dovoljno senzibilizirana. Oni se prvenstveno bave vlašću, moći, budžetima i raspodjelom narodnog novca u svoju i korist svojih prijatelja i pristaša tako da su zabavljeni tim profanim poslovima i za ozbiljnije stvari očito nemaju vremena.

Mogli bi službeno u nekim slučajevima na ovu pojavu i reagirati, možda bi i morali, ali to sigurno ne bi dalo ozbiljne rezultate. Njihov je posao da se bave razvojem društva i države, podizanjem samopouzdanja svoga građanstva kroz njegov materijalni razvoj, a to je ono što izostaje.

Ako imate slabo i siromašno društvo i državu u koju njeni građani nemaju povjerenje, tada će se naći i neki od susjeda da iskoristi takvu situaciju i priskrbi nešto za sebe.

• Zašto se termin ‘musliman’ uopće koristi u negativnom kontekstu u Bosni i Hercegovini? Bosanski muslimani su kroz stoljeća u najvećoj mjeri bili na pozitivnoj strani historije, borili su se za svoja prava, ali štitili i druge… Poznati su slučajevi sarajevskih Jevreja koje su od nacista štitili upravo bosanski muslimani.

– Termin „musliman“ u pojedinim dijelovima evropskih društava, čije politike suodređuju i našu državu, na valu rastuće migrantske islamofobije i razvoja desničarskih idelogija u tim društvima počinje zvučati negativno, politički mobilizirajuće.

Domaći, balkanski desničari, antidemokratski i antiliberalni tipovi, koriste priliku da kroz termin „musliman“ za Bošnjake nađu saveznike za svoje politike u tim evropskim desničarskim politikama. To neće dati nikakve rezultate. Evropa je danas religijski indiferentno društvo, politizacijom vjerskog identiteta stanovništva niko se ozbiljan ne bavi, to su srednjovjekovne percepcije politike koje sigurno u evropskim državama, bez obzira što su na velikim integracijskim izazovima, neće polučiti rezultate.

Za Bošnjake je važno, i to je samo do njih, da razvijaju svoj savremeni evropski identitet, a na tome se malo ili nimalo ne radi, te da primjeravaju sva svoja identitarna pitanja mogućnostima i zahtjevima vremena. Naravno, ne na uštrb svojih kolektvnih odrednica.

Identitet je konceptualna tvorba, socijalna konstrukcija, stalno se mora graditi i profilirati u okrenutosti budućnosti, a ne samo pozivati na tradiciju, čega među Bošnjacima ima i previše.

• U trenutnom stanju u Bosni i Hercegovini, ali i u odnosu na faktore kao što je Dejtonski sporazum, koliko zapravo ima smisla govoriti o građanskoj državi? Da li taj narativ također donosi međunacionalne probleme?

– Došli smo dotle da „bauk građanstva“ kruži Bosnom. Strašno! Ovaj termin je već dva stoljeća etabliran, svima jasan i poznat te oko njega nema semantičkih nejasnoća. Sve drugo je naša, bosanska i balkanska, manipulacija javnošću koja je prilično neobrazovana, osiromašena i ideologizirana.

Svoditi bogatstvo odrednica ovoga termina samo na stavku „jedan čovjek, jedan glas“ te o njemu polemizirati u kategorijama moći ili majorizacija, teška je i opasna podvala našoj javnosti, ali koja se nažalost dešava.

Sam termin je najviše civilizacijsko postignuće zapadne kulture, on nije nikakav problem. Mi smo problem, naša politička nekultura, emocionalizacija politika, neodgovornost, razna muljanja i slično.

Ibrahim Sofić (AJB)