Kliker.info

Ministri vanjskih poslova G7 (Kanada, Francuska, Njemačka, Italija, Japan, Velika Britanija, Sjedinjene Američke Države) i visoki predstavnik Evropske Unije sastali su se proteklog vikenda u Njemačkoj, na skupu koji je, barem po svojim porukama, jedan od najvažnijih mitinga Zapada u posljednjih nekoliko decenija.

Piše : Nerzuk Ćurak

Rezultat okupljanja ino ministara ove uticajne grupe je zvanični kominike, epski čaršaf analize našega svijeta sa nagoviještenim oblicima djelovanja zapadne strukture moći u novim geopolitičkim okolnostima, “u fundamentalno promijenjenom strateškom i sigurnosnom okruženju”, izazvanom ruskom agresijom na Ukrajinu. Taj apsolutni događaj novije svjetske povijesti a kojim Putinov režim želi rekonfigurirati svjetsku političku mapu u korist Moskve, izazvao je pravi zemljotres u evroameričkim strukturama moći, koje su ruski udar na glavnu evropsku žitnicu, u najširem političkom smislu, pročitali kao strateško-civilizacijski udar autokracije na liberalnu demokraciju, sa ničim potkrijepljenim uvjerenjem Kremlja da su autokracije bolje, djelotvornije i sposobnije od liberalnih društava i da je taj trenutak istine došao kroz novo buđenje Moskve, Pekinga, Ankare…

Proizvodnja ruskog, kineskog i turskog svijeta zaziva novo doba trijumfa euroazijskih sila uvjerenih da su “orijentalne despotije” u komparativnoj prednosti nad silama Zapada koji tone u sumrak. Ali, totalitarne euroazijske demokrature zaboravljaju da “Minervina sova polijeće u sumrak” i nagoviještava novu zoru demokratskog svijeta uljuljkanog u višedecenijskom unutrašnjem miru, izuzimajući tek neuspješni kontrarevolucionarni udar Trumpovih pristalica na američki Kongres. Odjednom, taj dekadentni Zapad ostavlja po strani svoje unutrašnje slabosti, nesporazume i konflikte i sredinom ovog mjeseca, sa samita u Njemačkoj poručuje Rusiji, gotovo čerčilovski – nikada se nećemo prestati boriti, nikada se nećemo predati; Doduše, sada preko ukrajinskih leđa, a sutra – ko zna.

Vrijedi istaknuti friško majsko savjetovanje G7, jer ne pamti se ovakva jasnoća u kominikeu, brutalnost u iskazu i samoproglašena odgovornost Zapada za budućnost svijeta, što se snažno naglašava u preambuli kominikea: “Ruski agresivni rat protiv Ukrajine prijelomni je trenutak za 21. stoljeće i nosi dramatične posljedice daleko izvan Evrope. Mi, G7, želimo jasno staviti do znanja da nećemo sjediti po strani dok zemlje flagrantno zanemaruju međunarodni pravilnik, od kojeg svi zavisimo, za mir, prosperitet, sigurnost i stabilnost.”

Kominike, ponuđen svjetskoj javnosti, sadrži, pored opširne preambule, dva poglavlja (Vanjska i sigurnosna politika i Prevencija i transformacija) sa čak 46 interpretativnih mikrozaključaka, de facto političkih izjava u kojima je ponuđena detaljna vivisekcija ovog povijesnog trenutka, uključujući sve neuralgične tačke zemaljskog šara, sve najbitnije strateške i sigurnosne izazove koji se tiču opstanka i daljeg razvoja čovječanstva i njegovih institucija (Afganistan, Etiopija, Sudan, Somalija, Mijanmar, Jemen, Izraelsko-Palestinski konflikt, Rog Afrike, Venecuela, Indo-Pacifik, Južno kinesko more, Sirija, Libija, Irak, Sahel, Haiti, prevencija i upravljanje konfliktima, mirovne misije UN-a, rodna ravnopravnost, nuklearno razoružanje, biosigurnost, međunarodni terorizam, održivi razvoj, transnacionalni kriminal, klimatska kriza, mir i sigurnost…)

Posebnu težinu ovom javnom dokumentu daju prve dvije tačke, a koje, pored ultimativne preambule, najviše nas i zanimaju u ovoj analizi. To su Agresija Rusije na Ukrajinu i Zapadni Balkan.

Šta znači biti neutralan?

Izdizanje ova dva problema na vrh, implicira da je u izmijenjenom svijetu afirmacije gole sile, naš Balkan povezan sa ruskom invazijom na Ukrajinu, budući da u duboko podijeljenom svijetu upravo zemlje zapadnog Balkana još uvijek ne pripadaju u potpunosti ni Zapadu ni Istoku, da su negdje između (in between) i kao takve, bez kolektivne zaštite koju garantira pripadnost nekom bloku, nalaze se na vjetrometini, kao poželjni prostor za uklinjavanje drugih sila čiji interesi nisu i ne moraju biti prijateljski. Najranjivije su Bosna i Hercegovina, Srbija i Kosovo, dok su Makedonija, Crna Gora i Albanija, iako daleko od Evropske Unije, ipak manje ranjive, zbog članstva u Sjeveroatlantskom savezu.

U kontekstu nasilnog ulaska ruske vojske u međunarodno priznatu državu, članicu UN-a, što je motiviralo Finsku i Švedsku da se pribilježe za ulazak u NATO, jer se strah od Rusije umnožio geometrijskom progresijom, te relativizacije načela da se granice među državama ne mogu mijenjati silom, biti navodno neutralan je put u nigdje. Ovo nije doba nesvrstanih i nema tog Nasera, Kaunde, Kastra… koji će doći spasiti bosanskohercegovačku neutralnost, kao i lažnu neutralnost Srbije. Uz dužno poštovanje, šta znači izjava uvažene historičarke Branke Prpa u intervjuu za Novi magazin da “Srbija u podijeljenom svijetu ne treba da se opredijeli – ne treba da kaže ni da je u pravu Rusija, ni da je u pravu Ukrajina. Ovo nije naša igra, opredijelimo li se, bićemo gubitnici”, nego svrstavanje uz Rusiju koje će se prikrivati retoričkim figurama lažne neutralnosti.

Naravno, jasno nam je da će talentovani političari Republike Srbije pokušati preveslati Zapad figurom koja uglavnom pali: nećete valjda vjerovati svojim očima pored naših riječi i nadam se da AV neće uspjeti u svojoj velemajstorskoj mimikriji da se još jednom proda Zapadu tako što će ostati na Istoku.

Od dubinske je važnosti da se Srbija natjera na civilizacijsko opredjeljenje kako bi Bosna i Hercegovina konačno znala na čemu je. Budući da nada zadnja umire, ne bi bilo bolje vijesti od transparentne, svima vidljive promjene politike zvaničnog Beograda a kojom naš istočni susjed nedvosmisleno staje na zapadne tračnice. Ako je Srbija uokvirena u Zapad bit će i Bosna. Ako Beograd nastavi ovu prorusku neutralnost, ovo što imamo danas u Bosni trajat će vječnost.

Svjesna je toga i porodica G7 i zato Bosnu i zapadni Balkan stavlja u vrh prioriteta, naravno ne na način – Bosanci, napravit ćemo vam državu, slobodno vi statirajte, nego sa garancijom da će država opstati a njen kvalitet prepuštamo vama, građanima Bosne i Hercegovine, čime se, nažalost, ponovno apstrahira šizofreni institucionalni dizajn neupravljive, dehijerarhizirane, anarhične dejtonske države, ali šta ćemo, to je tako.

Ipak, nema sumnje da je stav G7 o BiH više od ništa, ako smo svjesni stvarnog mjesta, uticaja i snage naše male korumpirane države u euroatlantskom sigurnosnom poretku. Kada nismo svjesni stvarnog mjesta i dosega Bosne i Hercegovine, onda nam se svaki potez u korist Bosne čini malim.

Evo bosanskog pasusa iz kominikea: “Zabrinuti smo zbog produbljivanja političke krize u Bosni i Hercegovini i osuđujemo svaki pokušaj podrivanja jedinstva, suvereniteta i teritorijalnog integriteta zemlje. Nećemo tolerisati secesionističku politiku Republike Srpske, koja ugrožava budućnost Bosne i Hercegovine i stabilnost u regionu. Pozivamo vlade svih nivoa na povratak u punu funkcionalnost, da u potpunosti nastave sa radom, ostavljajući po strani zapaljivu retoriku koja izaziva podjele i izbjegavajući svaki čin koji bi mogao destabilizirati Bosnu i Hercegovinu. Pozivamo sve stranke u zemlji da osiguraju održavanje općih izbora kako je predviđeno u oktobru. U potpunosti podržavamo mandat visokog predstavnika Christiana Schmidta. U potpunosti podržavamo izvršni mandat operacije EUFOR ALTHEA za održavanje sigurnog i bezopasnog okruženja u zemlji.”

Iako izvarani bosanskohercegovački građanin u ovome prepoznaje opća mjesta diplomatskog govora, poruke su snažnije i konkretnije nego u prijašnjim saopćenjima bilo kog institucionalnog oblika zapadne alijanse. To je važno, jer upućuje na maksimalizaciju podrške Bosni i Hercegovini ako prevaziđe logiku podjele kao jedini način unutrašnjeg bivstvovanja nacionalističkih politika.Tako dolazimo do krucijalnog strateškog momenta. Potpuna vesternizacija Srbije u političkom, ekonomskom, vojnom i civilizacijskom smislu najvažniji je regionalni okvir koji otvara uvjete za unutrašnju političku i intelektualnu debatu u Bosni i Hercegovini, debatu o Bosni i Hercegovini na Zapadu. 

Duboko zaostajanje 

Otkako je Dodik započeo neuspješni i iracionalni izlazak iz Bosne i Hercegovine, politička dinamika u samoj BiH de facto ne postoji, izvan kategorija za i protiv države što je zbilja konzerviralo debatu o mogućnostima progresa. Kako je besmisleno na bilo koji način honorirati politiku Milorada Dodika budući da je prešao Rubikon, izgubio vjerodostojnost i politički integritet, ne postoji ništa drugo u političkom životu entiteta Republika Srpska što bi bilo smislenije od podrške opoziciji u RS-u ma koliko ta opozicija istrajavala na idejama koje su anahrone, ideološki rigidne, utopljene u mit o integrativnom srpskom nacionalizmu, i ma koliko opozicija bila nesposobna da se suoči sa najvažnijim i najtežim vrijednosnim pitanjima, onim pitanjima zbog kojih tako sporo idemo u susret jedni drugima.

Ipak, duh neke politike ne može se mijenjati na silu, nego treba pronaći one niše kroz koje može da se provuče zraka sunca. Ja vidim mogućnost da novu vlast u Republici Srpskoj a koja bi bila generirana iz pobjede na oktobarskim izborima, Zapad pogura na način da to bude zapadna vlada, da svi u zemlji znamo da su i kantonalne i entitetske i državna vlada načelno prozapadne, da u jezik uđu političke konstrukcije podignute iz nove političke realnosti, npr. prozapadna vlada Mirka Šarovića ili prozapadni član državnog predsjedništva iz Republike Srpske, itd, i tako slično.

Pokušavam kroz ovaj pristup pronaći drugi način, s onu stranu umješno programiranih nacionalističkih konfrontacija, kako da se kao društvo pokrenemo i izađemo iz ovog zamrznutog konflikta, iz ovog dubokog zaostajanja za demokratskim svijetom univerzalnih vrijednosti i nevjerovatnih ljudskih inovacija.

Ne vidim bolji put od prekoentitetskog, horizontalnog povezivanja opozicionih politika i opozicionog mišljenja kao najšireg političkog i intelektualnog okvira kako bi zemlja započela dugo odlagani proces napuštanja ovih agonizirajućih i nedjelujućih konfrontirajućih pozicija u političkom i socijalnom polju. Naravno, ova ideja zahtijeva sinergijsko djelovanje iz različitih uglova, ozbiljnu komunikacijsku i političku pripremu, kako bi se, korak po korak, neke x godine postigao minimalni vrijednosni konzenzus, ono što se zahtijeva i kominikeom G 7 a u vezi odnosa prema genocidu i ratnim zločinima kao pitanjima koja čak i kada to ne priznajemo, čak i kada ne mislimo da je odigrana zločinačka prošlost toliki teret realnoj životnoj egzistenciji, suštinski sprječavaju naš zajednički napredak.

Ne mogu zamisliti, recimo, Branislava Borenovića, predsjednika PDP-a da u ovim mjesecima pred izbore kazuje velike stvari zbog kojih se ide u besmrtnost i gube glasovi ali mogu zamisliti da jednoga dana, ne tako brzo, ali ipak prije nego poslije, prozapadna vlada Branislava Borenovića suoči građane sa zločinima epskih razmjera koji su učinjeni tokom posljednjeg rata protiv BiH i da za razliku od Čavića, koji je nakon predsjedničkog priznanja srebreničkog genocida, potonuo i politički i moralno, neće potonuti nego se izdignuti, ako moja očekivanja urode plodom. Mnogo se faktora mora posložiti kako bi ova misao o Bosni na Zapadu, iz sfere uma prešla u materijalnu stvarnost. Tješi me da ništa što će biti, ne može biti a da prije toga nije bilo u umu.

Um naš nasušni. Zajednički kolektivni um koji putuje a ne stoji u mjestu. Izveden iz zdravog razuma. Nekako mislim, došlo je vrijeme da zdravi razum, 27 godina nakon rata, konačno trijumfuje i u bosanskoj politici, ekonomiji, kulturi…

U bivšoj Jugoslaviji naši uspješni sportisti mogli su tek sa 27 godina ići igrati vani i unovčiti svoj sportski talenat, znanje i umijeće. Uglavnom su išli na Zapad: Francuska, Italija, Njemačka… Pa majku mu, zašto i Bosna i Hercegovina, nakon vijekova lutanja po raznim carstvima, ne bi, 27 godina poslije rata, konačno i zajednički, napravila transfer na Zapad.