Kliker.info

Nermina Mujagić redovna je profesorica na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu na odsjecima politologije i komunikologije, a polja njenog istraživanja su: društveni i politički konflikti, mitologija, kultura ljudskih prava i civilno društvo, građanske vrline, mediji i demokratizacija javne sfere.

Iza profesorice Mujagić je nekoliko koautorskih djela i publikacija koje su rezultat dugogodišnjeg rada u mnogobrojnim domaćim i međunarodnim istraživačkim projektima, a njeni naučni i stručni radovi objavljeni su u različitim domaćim i inozemnim časopisima.

Autorica je i nekoliko knjiga, a njeno najnovije djelo pod nazivom Pro et contra ustava – Komparacija američkih i bosanskohercegovačkih politika izazvalo je veliku pažnju javnosti.

• Vaša nova knjiga nosi naziv Pro et contra ustava – Komparacija američkih i bosanskohercegovačkih politika, pa možete li ukratko kazati o kakvom djelu je riječ?

– Bosna i Hercegovina se često komparira sa zemljama poput Belgije, Švicarske, bivše Jugoslavije, no iz nekih razloga to ne rezonira s mojim uvjerenjima o tome ko smo Mi, Bosanci i kroz koji sistem bi trebali biti politički predstavljeni. S obzirom na to da je globalna kriza demokratije, otvorila raspravu o ulozi konstitucionalizma i ustavnog dizajna u novom miljeu, i postavila i dilemu o tome možemo li učiti jedni od drugih kroz različite teorijske principe i praktična iskustva, imala sam dovoljan razlog da istraživanje orijentiram u tom smjeru i dam doprinos debatama u izgradnji ustavne kulture u Bosni i Hercegovini iz perspektive koja nije uobičajena.

Kao Fulbrightova stipendistica zadesila sam se u Ohaju, na Antioch College i Wittemberg Univerzitetu u akademskoj 2019/2020. godini i Dayton mi je bio česta destinacija, pa tako i prolazak pored vojne baze Wright-Patterson u kojoj je napisan i prihvaćen Ustav Bosne i Hercegovine (Aneks 4 Dejtonskog mirovnog sporazuma) koji će nam odrediti budućnost. Ta poniznost pred činjenicama koje su mi se vraćale svaki put u pogledu prema tim ogradama vojne baze, dala mi je jednu vrstu izazova, ali i unutrašnje snage i volje da kompariram ono što u prvi čas izgleda nemoguće: američke i bosanskohercegovačke ustavne narative.

Znala sam od ranije da Ustav Sjedinjenih Američkih Država važi za sistem visoke kvalitete, jednostavne primjene i postojanosti. Oblikovan i usvojen 1787. godine važi za najstariji pisani ustav na svijetu, koji su druge vlade i sistemi oponašali, i predstavlja resurs za obnovu fundamentalnih univerzalnih ideja političke teorije ne samo u SAD-u već i u mnogim drugim zemljama. Suprotno njemu, naš Ustav, proistekao iz Dejtonskog mirovnog sporazuma i pod direktnim utjecajem Sjedinjenih Američkih Država, nije u skladu sa savremenim demokratskim standardima i u mnogo čemu odudara od takozvanih čistih ustavnih modela. Zbog toga su se nizala istraživačka pitanja ko je i zašto dozvolio da naš ustav prizna metode etničkog čišćenja i ostane u suprotnosti sa civilizacijom zapadnoeuropskog kruga.

• Koje su to sličnosti i razlike u politikama koje su trenutno na sceni u Sjedinjenim Američkim Državama i Bosni i Hercegovini?

– Nisam se direktno bavila aktualnim politikama u ovim zemljama, nego narativnim politikama ustavne demokratije. S obzirom na to da je oblikovan i prihvaćen zbog okončanja rata u Bosni i Hercegovini, ali i vlastitih interesa najmoćnijih sila, naš Ustav spada u internacionalne ustave čiji proces izgradnje (constitution-building) još nije dovršen.

Prva dilema koja se otvorila u ovom komparativnom pristupu razumijevanju ustavotvornih narativa tiče se historijskog iskustva. Bosna i Hercegovina nastala je u potpuno drugačijem povijesnom kontekstu i kompariramo li političke narative iz javnih sfera Sjedinjenih Američkih Država i Bosne i Hercegovine, primijetit ćemo više razlika nego sličnosti jer je pitanje izgradnje ustava u Sjedinjenim Američkim Državama bilo aktualno prije više od 230 godina, dok je u Bosni i Hercegovini ono još uvijek aktualno mada su koncepcijski modeli također zaglavljeni u prošlosti jer ne korespondiraju s modernim poimanjem države i ustavne vlasti.

Debate američkih ustavotvoraca zapisane krajem 18. stoljeća ukazuju na teorijsku živahnost i potrebu da se uživa u političkoj participaciji. Federalistički spisi su gotovo jedino teorijsko djelo o američkom političkom eksperimentu republikanizma i federalizma, odnosno o prijedlozima američkih ustavotvoraca koji su svoja stajališta obrazlagali oslanjajući se prvenstveno na iskustva i pouke iz političke historije, kao i na savjete koji su u to vrijeme prevladavali u političko-pravnoj filozofskoj misli. Politička zajednica Sjedinjenih Američkih Država, kakva je bila uspostavljana u prvim fazama Američke revolucije, bila je po svom karakteru, obliku i imenu Konfederacija. Bosna i Hercegovina to nije bila u trenutku disolucije Jugoslavije. Ona je bila samostalna republika, a nakon Referenduma o nezavisnosti i međunarodno priznata država. Nakon prijema u Ujedinjene nacije (UN) na Bosnu i Hercegovinu je izvršena agresija, tako da se pitanje ustavne demokratije našlo na dnevnom redu mnogih međunarodnih pregovarača koji nisu bili ustavotvorci, ali su se aktivno i pasivno bavili rješenjima prestanka sukoba u Bosni i Hercegovini nudeći različite modele ustavnog uređenja zemlje.

Za razliku od Amerikanaca, koji su željeli da njihova zemlja bude slobodna od britanske vladavine i koji su u to vrijeme bili prestrašeni u vezi s formom vlade koja bi se mogla pojaviti, građanima Bosne i Hercegovine ova vrsta brige bila je izvan domašaja kritike. Štaviše, bosanskohercegovačka internacionalna, postmoderna ustavna paradigma raskida s urođenom vezom između ustava i demokratije. Prvo, ona nije ni ideološka, ni mitska u odnosu na američki ustav. Drugo, pragmatizam koji je prevladao u Daytonu nije inspiriran nijednom ozbiljnom politološkom ili filozofskom idejom u uspostavljanju sheme demokratske legitimacije.

• Kako razvijati kritičku politološku misao u Bosni i Hercegovini imajući u vidu dominantno etno-nacionalističke centre moći u zemlji?

– Hvala vam na ovom pitanju koje me muči izvjestan broj godina. Pristup koji biram jeste prihvaćanje realnosti onakvom kakva jeste. Dijagnostika kaže da je ustavna demokratija u Bosni i Hercegovini neliberalna i da ne doprinosi stvaranju odgovorne vlade. Vlast koja nije odgovorna građanima nije demokratska. Također, vlast u Bosni i Hercegovini je ekskluzivistička samo za pripadnike tri etničke skupine u Bosni i Hercegovini: Srbe, Hrvate i Bošnjake jer isključuje određene slojeve i skupine iz stvarne participacije (od nacionalnih manjina do građana koji više insistiraju na građanskom nego na etničkom identitetu). To pokazuje da naša ustavna demokratija ne uspostavlja ni političku jednakost. Ove stručne analize su najčešće ignorisane ili banalizirane u različitim društvenim i političkim strukturama tako da je kritička spoznaja na marginama, tiha, nemoćna. Dakle, nije tačno da ona ne postoji, njoj samo etnopolitički i međunarodni centri moći ne pridaju nikakav značaj. Ta bešćutna ravnodušnost na ono što kaže struka ili što kažu oni na kojih se direktno reflektira diskriminacija, čini sadašnjost Bosne i Hercegovine sumornom i neizvjesnom.

Empirijski dio istraživanja koji sam provela je pokazao da su građani u stanju demitologizirati/osporiti jednu veliku tvrdnju koja kaže da u demokratiji vlada narod. Njihove percepcije o problemima s kojima se svakodnevno suočavaju ukazuju da ‘narod’ kao zaseban entitet u stvarnosti i ne postoji jer ga vlast potpuno ignoriše.

• Kako komentirate sam proces demokratizacije bosanskohercegovačkog društva i šta je neophodno da bi se desio napredak?

– Pod sadašnjim etnonacionalnim režimom demokratija u Bosni i Hercegovini umire. Institucionalizacija različitih etnonacionalnih identiteta je loša zamjena za pluralizam ideja i interesa, o kojima režim, sklon separatističkim tendencijama, nije u stanju da razmišlja. Ovaj model, podržan našim historijskim iskustvom i međunarodnim akterima, učinio je da etnonacionalizam bude prilagođen političkoj participaciji i mobilizaciji. On je primamljiva strategija za svaku politiku bila ona desna ili lijeva jer je odličan mehanizam da političari bez odgovornosti zadrže ili osvoje vlast. Ako tome dodamo političare koji imaju reputaciju dinosaura, onda svakodnevne krize imaju za cilj da pokažu kako je Bosna i Hercegovina nemoguća država.

Dugo očekivani cunami političke liberalizacije u Bosni i Hercegovini je izostao na sramotu domaćih i međunarodnih aktera. Procedure koje Dejtonski ustav predviđa za promjenu postojećeg ustavnog modela nisu dovoljne za uspostavljanje standardne građanske države, tako da je konsolidiranje demokratije u Bosni i Hercegovini jedino realno i moguće ako se sazove ustavna konvencija, na kojoj bi se pristupilo izradi novog ustava.

• Da li se Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini treba tretirati kao sveto slovo, iako u samom svom nazivu sadrži riječ ‘okvirni’?

– Činjenicu da je Dejtonski sporazum zaustavio rat ne treba sporiti ni minimalizirati, međutim neizostavni dio tvrdnje o postignutom miru jeste da taj sporazum nije zaustavio nacionalističke ideologije koje zadržavaju ratne ciljeve i potiču stalnu etnonacionalističku mobilizaciju. Iz godine u godinu Dejtonski mirovni sporazum dobiva sve više kritičara, a u svakodnevnom životu raste strah od demokratije koja je etnicizirala političko, legitimizirala Ustav nasiljem i potrebom za mirom. Argument koji se odnosi na uspostavljanje mira sve više blijedi jer je pisan prema političkim potrebama svjetskih i dijelom regionalnih aktera. Ustavotvorci u Daytonu nisu imali na umu da će Dejtonski sporazum za mir u Bosni i Hercegovini, baš kao i američki Članovi konfederacije, biti neka vrsta prijelaznog ugovora, prije neke ozbiljnije rasprave koja će dovesti do stvaranja građanskog, stabilnog, multietničkog Ustava Bosne i Hercegovine.

U efikasnost Dejtonskog ustava sumnjalo se s početka, u vrijeme kada je donesen i prezentiran javnosti. Njegov najveći kreator Richard Holbrooke prepoznao je da se radi o sporazumu kreiranja ustavnog okvira koji treba vremenom iščeznuti i propasti. Nažalost, to se nije desilo, iako je bilo pokušaja u nekoliko prilika. Važno je biti svjestan da zaštitni okvir Dejtonskog sporazuma nije od suštinskog značaja za unutrašnju stabilnost Bosne i Hercegovine. Pregovarači u Daytonu imali su neograničenu moć da uokviruju sve što su smatrali ispravnim. Štaviše, one ideološko-političke orijentacije zbog kojih su nedužni ljudi brutalno pobijeni u ratu zadržale su svoja svojstva u novom državno-političkom uređenju Bosne i Hercegovine. U Američkom građanskom ratu oni koji su htjeli otcjepljenje su poraženi, dok u ratu u Bosni i Hercegovini separatisti nisu poraženi, nego su uvedeni u strukturu države.

• Kakva je uloga i odgovornost međunarodnih aktera i da li je Bosna i Hercegovina poligon za odmjeravanje snaga svjetskih sila?

– Međunarodni akteri nisu uspjeli riješiti dva ključna izazova pred kojim su se našli bosanskohercegovačko društvo i država. Prije svega, međunarodna zajednica nije uspjela osnažiti Bosnu i Hercegovinu kao političku zajednicu, niti uspostaviti pravila za efikasnu državnu vlast u njoj. Zbog toga, između ostalog, naučni i društveni zahtjevi za obnovu kolektivnog i političkog identiteta Bosne i Hercegovine postaju urgentni, a najvažnija lekcija kovanja mira u Bosni i Hercegovini od 1996. za međunarodne aktere jeste da međunarodna intervencija podrazumijeva obavezu. Ne trebamo zaboraviti da je Dejtonski sporazum pojačao središnju ulogu Sjevernoatlantskog saveza (NATO) u sigurnosnoj arhitekturi Europe. Bosna i Hercegovina je bila prva država u kojoj je NATO upotrijebio vojnu silu i odmjerio svoje snage izvan područja ugovora.

Znam da nema brzih rješenja ili brzih izlaza, ali jedino dugoročno rješenje za Bosnu i Hercegovinu leži u njenoj inkorporaciji u Europsku uniju (EU) i u NATO. Zajednička fokusna tačka koja bi mogla nadjačati etnonacionalne podjele može biti spasonosni efekt ne samo za Bosnu i Hercegovinu već i za region. Trenutna status quo politika može potaknuti da Bosna i Hercegovina ponovo bude poligon za odmjeravanje svjetskih sila, ali ovaj put u igri bi bile i Rusija i Kina.

• Da li su retrogradne politike u Bosni i Hercegovini posljedica zapadne podrške ‘stabilokratiji’?

– To može biti ali samo djelomično tačno jer se stabilnost, nažalost, danas gradi podizanjem zidova, predrasudama i diskriminacijama prema Drugom i drugačijem.

Prije bih rekla da su retrogradne politike u Bosni i Hercegovini posljedica tuđih ratova, prije svega suprotstavljenih srpskih i hrvatskih nacionalizama. Njihovi ratovi su ovdje hranili unutrašnje sukobe, jer nećete nigdje naći nijedan dokaz o takozvanoj drevnoj mržnji. Zapad je duboko svjestan da je Bosna i Hercegovina paradigma mirnog zajedničkog života čitavog regiona, ali i njegova antiteza. Možda je vrijeme da se primijeni metodološki pristup. Naša zemlja je bila sigurna dok smo jedni drugima otvarali vrata i dok je prvi komšija bez obzira koje vjere bio, i s koje granice bio – dio familije.

• Koliki je značaj kulture dijaloga u pluralnom političkom društvu?

– Nas je historija naučila da naše dominantne etničke skupine imaju dobro razvijen osjećaj dijeljenja lokacije i historije s drugom grupom. Istovremeno, tu je i snažan osjećaj za granice vlastite zajednice i njene razlike u percepciji i interesovanju. Dakle, mi imamo kulturološku osnovu za dijalog koji jeste fundamentalan za svako pluralno društvo.

Međutim, on je prezren od novih političkih elita koje vlast legitimišu na etničkoj i teritorijalnoj podijeljenosti. Štaviše, dovoljno ga ne poštuju ni međunarodni akteri koji partnerstvo grade s korumpiranom elitom od koje očekuju da postignu nešto slično Velikom kompromisu, koji je okončao podijeljenost američkih velikih i malih država. Put ka američkom Velikom kompromisu može se obrazložiti visokim kvalitetom delegata na njihovoj skupštini, što nije slučaj s Bosnom i Hercegovinom. U slučaju Bosne i Hercegovine radi se više o trulom kompromisu koji je iznevjerio princip pravde i koji više predstavlja nagodbu između svjetskih i regionalnih pregovarača i delegacija.

• Može li se postići balans između etničkog i građanskog principa u Bosni i Hercegovini?

– Mora se postići balans. Duboko sam svjesna da su se u Bosni i Hercegovini kolektivni identiteti razvijali na osnovu etnonacionalnih zajednica, tako da je Bosnu i Hercegovinu nemoguće i zamisliti bez etničkih identiteta. Međutim, pretjerano političko naglašavanje na priznanju i institucionalizaciji etničkih razlika je recept za lažni politički pluralitet koji zamagljuje autentično mišljenje ljudi Bosne i Hercegovine, koje je ponekad subverzivnije od ove dejtonski birokratizirane političke strukture. Pripadanje etnosu kao zajednici se ne isključuje, ali nije dovoljno za izgradnju Bosne i Hercegovine kao moderne političke zajednice. Nažalost, decenijsko uvjeravanje da je etnički identitet jedini politički identitet zamaglilo je našu svijest o važnosti građanskih principa. Oni danas nedostaju Bosni i Hercegovini, kao i građansko društvo.

Građansko društvo obuhvata sve građane države, u kojem prava ima svaki pojedinac i nijedan kolektiv, društvo gdje je „etnička pripadnost“ u najboljem slučaju kategorija drugog ili trećeg reda. U takvom društvu dijalog, razumijevanje za Drugoga i zajedništvo se veličaju. Lojalnost prema državi u građanskom društvu se pokazuje i zahtjevom prema istoj, da se svakom građaninu i građanki osiguraju jednaka politička prava. Građanstvo leži na principima jednakosti i prava i treba ga svakodnevno osvajati, a mi smo se zarobili u etničke kolektive zbog kojih smo u prostornom smislu „sporno zemljište“.

• Opći izbori u Bosni i Hercegovini bi se trebali održati 2. oktobra ove godine. Jesu li građani svjesni svoje moći?

– S obzirom na to da su izbori postali jedna vrsta popularne kulture, oni se provode i održavaju bez tog žara da građani imaju moć u odlučivanju, i da su glasanje i politički aktivizam jedna vrsta posvećenosti i sebi, i drugima, i zemlji i svijetu. Uostalom, kao što je to rekao američki kritičar George Nathan: loši zvaničnici su izabrani od dobrih građana koji ne izlaze na izbore.

Mislim da smo još uvijek na razini glasača, a ne birača/građana što nije isto. Glasači su obično vojnici koji slijede upute političkih subjekata, dok birači vode brigu i o integritetu izbornog procesa, na primjer prijavljuju funkcionere koji koriste javne resurse za kampanju, traže vanredne izbore ako se, na primjer, ne usvoji budžet do kraja trećeg mjeseca za tekuću godinu. Mnogo je važniji sam proces, koliko smo odgovorni, budni i aktivni u izbornim godinama nego cilj. Ishodi su ovdje manje više predvidivi. Tako da dijelim uvjerenje profesora Džemala Sokolovića da ono što nedostaje Bosni i Hercegovini nije demokratija, odnosno vlast naroda, nego politički narod, „sama supstancija i conditio sine qua non demokratije“.

Jasmin Alibegović (AJB)