Kliker.info

Mržnja je politička strategija iseljavanja

Srednja Bosna je ključ opstanka BiH nakon ratnog i poratnog razmještanja njenog stanovništva, progona i „humanih preseljenja“. To je bila u ratu, to je i danas. Prije nego je krenuo u otvorenu agresiju na BiH, Karadžić je u valovima izvlačio bosanske Srbe iz centralne Bosne, kao i iz Sarajeva. Do aprila 1992. godine taj proces etničkog čišćenja je već bio završen.

Piše : Prof.dr. Ivo Komšić (Tačno)

To je bilo neskriveno, cijeli proces se odvijao preko Kiseljaka. Srbi iz Zenice, Travnika, Novog Travnika, Bugojna, Viteza, Busovače, autobusima, kamionima, traktorima, motokultivatorima i svim što se moglo kretati prebacivani su na Ilidžu u dogovoru s hadezeovim lokalnim vlastima i HVO-om.

Budući da je taj savez bio čvrst i s punim povjerenjem, išlo se ovom kiseljačkom trasom a ne preko Visokog. Kada se rat proširio potaknut i međunarodnim „pregovorima o miru“ i  kada se pretvorio u rat za teritorije, težište vojnih sukoba prebačeno je na srednju Bosnu. To je bilo u skladu s politikom iseljavanja Hrvata i „humanog preseljenja“ oko čega su se već godinu prije toga dogovorili Tuđman i Milošević u Karađorđevu. Prethodno je Tuđman žrtvovao Hrvate Posavine i omogućio Karadžiću koridor kroz Posavinu, do Banja Luke i Knina. Zauzvrat je dobio srpske krajeve u jugozapadnoj Bosni, Grahovo, Glamoč i Drvar.

Međutim, Bosna i Hercegovina se nije mogla podijeliti tom političkom trgovinom. Problem je ostala srednja Bosna iz koje se Hrvati nisu htjeli iseliti. Bez tog iseljavanja BiH se nije mogla podijeliti na tri nacionalističke republike, kako je bilo zamišljeno pregovorima o miru. Počeo je rat za srednju Bosnu. HDZ BiH je imao rok da Hrvate iseli iz Sarajeva u maju 1992. godine, to je bio krajnji rok koji je odredio Karadžić. Otvoreno je rečeno, ukoliko se to ne uradi, oni koji ostanu u gradu bit će pognjavljeni kao miševi zajedno s „Muslimanima“. Redovno uspostavljenom linijom Kiseljak-Stup, preciznije Doglodi, hotel Delminijum, izvlačenje je izvršeno. Usprkos dobro organiziranim transportima, većina Hrvata Sarajeva je ostala u Sarajevu.

Ono što je najviše izluđivalo Tuđmana i Bobana, ostale su temeljne hrvatske i vjerske institucije, političke organizacije, biskupija, franjevačka provincija, kulturno društvo „Napredak“ i sve njegove udruge, humanitarne organizacije i udruženja, intelektualci. Ostali su također Hrvati cijele srednje Bosne. Ljudi jednostavno nisu htjeli napustiti svoje zavičaje. Tada se počinje primjenjivati ratna taktika: HVO započne sukob, Armija BiH uzvrati, HVO se povlači i izvodi narod. Tako se desilo u Travniku, Zenici, Kraljevoj  Sutjesci (Kakanj), Varešu. Sukobi su se otvarali samo s ciljem iseljavanja naroda, ne da bi se neka teritorija vojnički osvojila i zadržala. To je bilo nemoguće s obzirom na odnos snaga HVO-a i Armije BiH. Jedan dio tako raseljenih zadržao se u Kiseljaku, jedan dio je preko srpske teritorije prebačen u Hercegovinu. Za njih su kasnije izgrađena naselja u dolini Neretve, Šuškovo i Bobanovo selo kod Stoca.

Pritisak na srednju Bosnu vršen je i kroz tzv. pregovore o miru jer su svi bili zasnovani na principu etničke podjele BiH, što je poticalo rat za teritorije. Samo je u srednjoj Bosni bilo etnički mješovito stanovništvo. Onaj čija bi vojska zauzela to područja imao bi potpunu dominaciju u „mirovnim pregovorima“ i mogao bi diktirati pravila prekida rata. Budući da je Tuđmana zanimala samo linija Drvar-Kupres-Stolac, on je Hrvate srednje Bosne ostavio na cjedilu. Oni su se uz velike napore organizirali i branili svoja područja. Tuđmanu je to bio veliki teret jer nije imao odriješene ruke za podjelu BiH, posebno nakon zločina koje je HB/HVO izvršio u Ahmićima (selo između Busovače i Viteza) i u Stupnom Dolu (kod Vareša). Nakon ovih zločina i logora Herceg-Bosne, Tuđman je gubio podršku u svijetu, Hrvatska se prikazuje kao agresor u BiH i gubi karakter žrtve u ratu protiv srpskih krajina formiranih na njenom tlu. Tuđman i Hrvatska su bili na granici sankcija.

Alija Izetbegović je također imao problem. U „mirovnom planu“ za BiH koji se kovao u Ženevi, država i njena teritorija se dijelila na tri etničke državice. On se također morao boriti za životni prostor koga je mogao osigurati samo u srednjoj Bosni ( Mostar je bio podijeljen, Bošnjaci su također protjerani iz Posavine, sudbina krajiških Bošnjaka, zajedno s Bihaćem, bila je neizvjesna, Podrinje je bilo opkoljeno i iscjepkano enklavama (Srebrenica, Žepa, Goražde), Sarajevo je bilo pod opsadom. Pod pritiskom sarajevskih Hrvata i njihovih institucija on je ublažavao napade Armije BiH u srednjoj Bosni. Inače, izgubio bi lojalnost hrvatskih članova Predsjedništva RBiH, što je značilo da bi država BiH izgubila legitimitet i legalitet jer jedina institucija koja je funkcionirala po Ustavu u to vrijeme bilo je Predsjedništvo koje je donosilo odluke sa zakonskom snagom.

Predsjedništvo je imalo funkciju čuvara državnosti BiH, njenog legaliteta, suvereniteta i teritorijalnog integriteta. Odlazak Hrvata iz srednje Bosne ne bi bilo samo trenutno stanje, to bi konačno promijenilo strukturu stanovništva u tim krajevima. Hrvati bi ostali samo u zapadnoj Hercegovini. Put za podjelu BiH po etničkim šavovima bio bi otvoren, BiH kakva je bila i njeno društvo bi se raspali. Situacija je spašena Vašingtonskim sporazumom. Kompletan prijedlog Sporazuma izradili su Hrvati izvan Herceg-Bosne i usvojili ga na Prvom općem saboru Hrvata BiH, u opkoljenom Sarajevu, 6.2.1994. godine. (Ovom Saboru su prethodili sabori Hrvata Posavine u Slavonskom Brodu, srednje Bosne i Krajine u Zagrebu).

Kantonalno uređenje koje je prihvaćeno omogućilo je opstanak naroda tamo gdje je živio i formiranje lokalnih kantonalnih vlasti proporcionalno strukturi stanovništva. Nestali su razlozi borbe za teritoriju i njenu nacionalizaciju, opstojnost države je osigurana ovom vrstom decentralizacije centralne vlasti. Svi su ostali na svome, i Hrvati i Bošnjaci. Lokalne vlasti su poslije rata omogućile povratak lokalno raseljenima, predratna struktura stanovništva se obnovila. Posljedice rata su ostale, oni koji su iseljeni iz svojih područja i naseljeni u Drvar, u Kninsku krajinu, u područje Stoca, uglavnom se nisu vratili.

Hrvati srednje Bosne su bili i ostali strateški značajni za opstojnost BiH. Politička bitka oko njih traje i danas. HDZ BiH i Hrvatske nisu odustali od Herceg-Bosne za koju koriste eufemizam „hrvatska izborna jedinica“ ili „treći entitet“. Ponovno, prepreka su Hrvati srednje Bosne, oni su, kako se već otvoreno govori, remetilački faktor hrvatske politike prema BiH. Kada ih ne bi bilo ponovno bi bio otvoren put za etničku podjelu države – RS je na putu osamostaljenja od BiH, zapadna Hercegovina je etnički čisto hrvatsko područje i samo je potrebno formalno odvajanje kroz Izborni zakon i izmijenjene Ustava BiH. To je jedina preokupacija HDZ-a BiH i Hrvatske zadnjih desetak godina. Posljednji udarac na BiH trebao je biti u Neumu prije nekoliko dana.

Politika oba HDZ-a je jasna i neskrivena od 1991. godine, kada im je Tuđman iznio svoj zločinački plan na sastanku 27.12. 1991. Bila je jasna i politika Alije Izetbegovića koji se nije usudio vojskom očistiti srednju Bosnu i ostati u budućnosti bez Hrvata. Imao je toliko sluha, a znao je i saslušati. Problem je kako danas to ne razumije Bakir Izetbegović koji ga je naslijedio na stranačkoj poziciji. U Neumu, na pregovorima koji su mogli presuditi Bosni i Hercegovini, on je prihvatio Čovićeve prijedloge o izmjenama Izbornog zakona u dijelu koji se odnosi na izbor Doma naroda Federacije BiH. Ovaj Dom je najznačajnija državna institucija jer bira predsjednika i dopredsjednike Federacije BiH, bira Federalnu vladu i Dom naroda države. Da bi Čović sebi i HDZ-u osigurao dominaciju u tom Domu on je smislio recept po kome niti jedan Hrvat iz kantona kao izbornih jedinica, u kojima su manjina, ne bi mogao biti član tog parlamentarnog tijela. Ako bi netko i prošao, bio bi nelegitiman i svi glasovi koje bi dobio preko procenta naroda u strukturi stanovništva, bili bi poništeni. Tako bi se po tom receptu spriječilo da jedan narod bira predstavnike vlasti drugog naroda.

Tim izumom, glas Hrvata iz Sarajeva, Tuzle, Zenice itd. ne bi vrijedio koliko iz neke hercegovačke općine, Hrvati koji su manjina u nekom području ne bi imali svoje predstavnike u vlasti. To je briga za Hrvate po Čovićevom receptu, to je ravnopravnost i demokracija. Takvom ustavno-pravnom operacijom položaj Hrvata srednje Bosne, koji su inače prepušteni sebi, bio bi još teži. Nedostaje još samo mržnja drugog naroda prema njima pa de se listom spakuju i krenu put Evrope. Ta mržnja se neprestano podgrijava retorikom koja dolazi iz Hrvatske od tamošnjih zvaničnika i od HDZ-a BiH. Hrvati srednje Bosne su podnijeli sve ratne nevolje, preživjeli opsade i ostali u svojim zavičajima, mržnju svojih komšija ne bi podnijeli, od nje bi pobjegli. Mržnja je politička strategija iseljavanja.

Sve ovo zna i Bakir Izetbegović. On dobro zna, i s tim se ne tako davno složio, da bez Hrvata srednje Bosne ne može opstati BiH kao cjelovita država. Usprkos tome on Čovićeve prijedloge prihvaća za raspravu i legitimira ih. To čini u situaciji kada su SAD uvele sankcije Dodiku zbog njegovog rušenja ustavnog poretka BiH i kršenja Dejtonskog sporazuma i kada se na stol stavljaju evropski principi za evropski put BiH. On faktički baca pod noge američko-evropsku inicijativu, legitimira Čovićevu i Dodikovu politiku kao moguća rješenja krize koju je proizvela upravo ta politika. On težište američko-evropske inicijative pomjera sa sankcija na „otvorene i prijateljske“ pregovore, jer kako reče, nema niti jednog razloga za neprijateljstva naroda. Kao da se zločini i genocid uopće nisu desili, kao da destruktivna i razarajuća politika Čovića i Dodika ne postoji. On bi čak otišao držati govor u Narodnoj slupštini RS-a, koja je donijela separatističke odluke, kada bi se ona držala u institucijama države.  (Neobjašnjeno je ostalo kada je hotel u Neumu postao sjedište neke državne institucije).

Dodatni je problem što Bakir Izetbegović ne razumije, ili ne želi, da s nestankom bosanskih Hrvata njegovi sunarodnjaci, u čije ime se usudio pregovarati, ostaju u sastavu „srpskog sveta“, čitaj ruskog sveta. Iz tih kandži ga ne može iščupati teritorija koju bi dobio iseljavanjem bosanskih Hrvata u srednjoj Bosni. Tek tada bi se počeo stezati škrip iz Zagreba i Beograda prema njegovom narodu, sve do tačke kada bi se sastavili. Tko bi uopće u tome preživio. Srednja Bosna i ostala područja gdje bi živjeli Bošnjaci postala bi evropska Gaza, ili nama poznatije, bosansko Kosovo iz osamdesetih godina. Takvih najava ima već sada, ne znam da li ih prati. Već sada se traži, javno, da se ojača granica prema BiH, da se Bošnjacima uvedu vize za ulazak u Hrvatsku, da se oduzmu putovnice onima koji ih imaju i sl.

Zabrinjava samouvjerenost Bakira Izetbegovića. Čović je priznao poraz. Dodik ne odustaje od osamostaljivanja RS-a. Bakir je jedini optimist, on tvrdi kako je u pregovorima u Neumu napravljen veliki pomak i kako se pregovori mogu nastaviti bez posrednika, direktno. Na kojoj osnovici? Na onome što je u Neumu „gotovo“ dogovoreno. Po njegovim riječima, dogovoren je način izbora delegata u Dom naroda Federacije. Dakle, pretpostavka narednih pregovora je marginalizacija bosanskih Hrvata, eliminacija iz organa vlasti. Uz pojačanu mržnju koja se inicira kod Bošnjak sa hrvatske strane, jedini put je iseljavanje.

Nama opet ostaje nada da je narod žilaviji u borbi za opstanak nego što projektanti njegovog nestanka misle. Narod je izdržao rat, vjerovati je da će izdržati i ove pritiske, da će dočekati sankcije koje se neće zadržati na Dodiku. One će omogućiti promjene koje će BiH voditi ka evropskoj BiH.