Kliker.info

Prof. dr. Ivo Banac, poznati povjesničar i sveučilišni profesor u Zagrebu i Yaleu (SAD), za Oslobođenje analizira situaciju u regionu.

Profesore Banac, Ustavni sud Bosne i Hercegovine je privremeno zabranio održavanje referenduma najavljenog za sutra. Šef tog entiteta ipak ne odustaje. Koja je Vaša prognoza: je li to uvod u nova geopolitička previranja u regiji, odnosno “otvaranje Pandorine kutije na Balkanu s nesagledivim posljedicama”, kao što tvrde neki analitičari?

– Bojim se da će Dodik ostati pri odluci. Dio je to detaljno razrađene strategije za razbijanje Bosne i Hercegovine u prilog nikad odbačenoj zamisli da Srbi i dalje “moraju da teže stvaranju jedinstvene nacionalne države”, koju je još travnja 1999., na vrhuncu kosovskog rata, artikulirao Dobrica Ćosić. To još ne znači da će se nakon referenduma steći potrebni preduvjeti za rascjep. Dodik i njegovo zaleđe rade dugoročno. Referendumom se postiže sljedeće: (1) još jednom se obezvređuje Ustavni sud BiH i na taj način potkopava svaka pravna sigurnost u BiH; (2) još jednom se dokazuje da međunarodna zajednica nema nikakvog načina da svoje prazne prijetnje pretvori u realnu snagu za provođenje Ustava BiH; (3) nakon što ovo prođe bez odgovarajućeg odgovora, nastupa nova nešto radikalnija faza podrivanja države BiH.

Bosna će šaptom pasti

I tako do realizacije zamisli. Naime, neće Bosna nestati u jedan dan. To će se dogoditi bez buke, posve mirno, mic po mic, po starom “metodu salame” Mátyása Rákosija, krišku po krišku. To je jedna varijanta.

Referendum je najavljen sedam dana prije lokalnih izbora u BiH. Pojedini analitičari u svojim analizama vide sličnosti predizborne atmosfere u BiH s onom od prije 25 godina, ocjenjuju da u nekim svojim aspektima ona “podsjeća na predratno vrijeme” i zaključuju “već se osjeća miris rata u Bosni i Hercegovini”. No ima i generalnih ocjena da početak 21. stoljeća u dobroj mjeri podsjeća na početak dvadesetoga, a suvremeni međunarodni odnosi na one iz razdoblja prije 1914. i Prvog svjetskog rata. Kao povjesničar, vidite li i Vi ove sličnosti?

– Ovo jest predratno vrijeme, ali ovaj put rat ne ovisi samo o Srbiji, dakle nema sličnosti sa situacijom prije 25 godina. Srbija danas nije do te mjere neovisna koliko je bila pod Miloševićem. Vezana je raznim papirnatim obvezama i aranžmanima, pa svoju politiku provodi propagandom i lukavstvom. Njezina vojska neće još dugo smjeti izvan kasarne. Srbija je također na ispitu glede svojih europskih ambicija. Koliko god one bile nerealne i kod kuće dijelom nepopularne, one ipak Beogradu ograničavaju djelokrug u balkanskoj regiji. Ali zato se prikrada Rusija, koja je pod Jeljcinom prije 25 godina bila snaga za suzdržanost. Ona nameće ovisnosti Srbiji i Dodikovoj Herrenvolk republici, na što veći dio srpske političke elite pristaje.

U trenutku obnove blokovskih odnosa i velikih sukoba na Bliskom istoku te krize u istočnoj Aziji i na ruskoj granici s NATO-članicama, naša regionalna mimoilaženja poprimaju obrise međunarodnih sučeljavanja. U tom smislu može se govoriti i o opasnostima koje su Europu i svijet odvele u rat i rasap 1914. godine.

Tri dana prije referenduma Dodik provodi u Rusiji s Putinom. U Banjoj Luci se ovo udara na sva zvona. Istodobno, vladajući političari u Srbiji, bivši šešeljevci Tomislav Nikolić i Aleksandar Vučić prešutno podržavaju referendum, izjasnili su se da ga ne podržavaju, ali mu se niti ne suprotstavljaju. Kako gledate na ovo ponašanje vlasti u Beogradu, Vučić je npr. nedavno uz veliku pompu prisustvovao otvaranju autoputa Prnjavor – Doboj u BiH, a taj put je, uzgred rečeno, nazvan upravo neustavnim imenom 9. siječnja?

– Nema nikakve dvojbe da je Rusija srpski entitet u BiH pretvorila u svoj poligon na Balkanu. Pored političkog aspekta, to se može lako dokazati kad se uzme u obzir kako je Rusija energetski premrežila RS, pa dijelom i Federaciju. Putin operira na više razina. Za naivce i nostalgičare postoji varijanta svete pravoslavne Rusije, ali rusku politiku u prvom redu vodi trenutna konjunktura. Glavni je cilj pokazati slabost i neučinkovitost Zapada, također kako zapadne dogme ukazuju na stratešku nemaštovitost. Što se Zapad više drži Daytona, to će ga Putin više podrivati. Što se Zapad više ograničava na papirnate osude Dodikove politike, to će ga Putin uzdizati kao svesrpsku alternativu “umjerenom” Vučiću. Što se “umjerenog” Vučića tiče, on će biti pod pritiskom da pokaže kako je njegova “umjerenost” ograničena. Eventualni rivali poput Dačića znat će kako potencirati svoju prošlost (rehabilitacija Miloševića) i trenutne neuspjehe (kritika njemačkog državnog ministra za Europu Michaela Rotha zbog proruskih tendencija u Beogradu) da bi se pozicionirali kao bolji partneri Moskve.

Žestoka antihrvatska kampanja u Srbiji koju je stalno intenzivirala srpska strana dovodi se također u izravnu vezu s geopolitičkim preslagivanjem u ovom dijelu svijeta, tvrdi se da iza svega stoji Moskva, koja preko Srbije te njezinih igrača u Hrvatskoj i BiH pokušava destabilizirati i Hrvatsku i BiH putem tzv. hibridnog posredničkog rata. Može li se uloga Srbije u ovom kontekstu tumačiti i Memorandumom SANU 2 iz 2011. za koji upućeni ističu da je operativan, o čemu svjedoči i niz primjera. U Memorandumu 2 piše da Srbija treba ostvariti u miru ono što nije mogla u ratu. Zašto se i u BiH i u Hrvatskoj tako malo govori o ovom dokumentu?

– Svi ovi elementi su na djelu. Rusija profitira od propagandnog rata što Beograd vodi protiv Hrvatske, a negativni učinci ove kampanje opet slabe i BiH. U Hrvatskoj (kao i u BiH) postoji dobro uigrana ruska peta kolona, koja je posebno prisutna u energetici, ali ima i svoje medijske, akademske, financijske i političke ekspoziture. Memorandum 2, a to je zapravo inačica za trenutnu srbijansku vanjsku politiku, dobro se uklapa u rusku strategiju, što nikako da dopre do zapadnih planera koji su umislili kako je “umjereni” Vučić permanentno rješenje za Srbiju. Dakako, politička groblja u Srbiji puna su prozapadnih “rješenja” – od Koštunice nadalje. I, naravno. Kako bi Memorandum 2 bio problem kad su i korisne budale na Zapadu prihvatile da je u Hrvatskoj na djelu opasna “ustašizacija”? Nevjerojatna je nezrelost hrvatskih i bosanskih političara koji neprestano dokazuju kako nisu onako crni kako se o njima govori, pa tako nemaju vremena ukazati na stvarne velikosrpske izvore šovinizma i fašizma na Balkanu.

U Srbiji se ovog mjeseca održava zajednička srpsko-ruska vojna vježba na poligonu Nikinci u Vojvodini, navodno se ugovara specijalni status ruskih snaga u vojnoj bazi u Nišu. U Kotoru u Crnoj Gori prošli tjedan formirana je i postrojena “Balkanska kozačka vojska”. Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović pozvala je nedavno na veća ulaganja u vojsku te istaknula da je vrijeme da na temelju NATO-standarda i stvarnih potreba obrane zemlje Hrvatska poveća ulaganja u modernizaciju svih rodova oružanih snaga, pritom relativni pobjednik nedavnih izvanrednih parlamentarnih izbora HDZ najavljuje uspostavljanje novog sustava domovinske sigurnosti, trebamo li biti zabrinuti i koliko?

– U Hrvatskoj su sigurnosni i obrambeni sustavi bili prilično zapostavljeni u Josipovićevo i Milanovićevo vrijeme. Zahvaljujući u prvom redu rusko-srpskim provokacijama, takvom pristupu je došao kraj. Ovdje je posebno zaslužna hrvatska predsjednica. Ne bih zanemario ni ulogu Josipa Buljevića, koji je ove godine mnogo učinio u hrvatskom resoru obrane. Jačanje obrambene linije NATO-a, posebno proširenje prema Crnoj Gori, nepodnošljivo je za rusko-srpske interese. Zato se i promiču provokacije u Boki, a neodgovorna i velikosrpska opozicija igra na anti-NATO kartu u predstojećim crnogorskim izborima. Razlozi za zabrinutost bi postojali kad se provokacijama ne bi odgovaralo. Takvo što ne vodi nikamo. Jednostavno moramo biti svjesni da smo u razdoblju gdje se međunarodni sukobi prelamaju na našem prostoru. Zato je velika odgovornost na političkim i društvenim elitama.

Predsjedatelj Vojnog odbora NATO-a general Petr Pavel izjavio je u Splitu da je Balkan još potencijalni izvor ratnih sukoba i poručio da Sjevernoatlantski savez ima sposobnost, snage i resurse odvratiti protivnika i obraniti svoje granice od bilo kakve prijetnje. Hrvatska je članica NATO-a čija je granica s BiH dulja od 1.000 km, vojni poligon Nikinci u Vojvodini udaljen je samo 30 km od hrvatske granice, no hrvatska diplomacija je relativno suzdržana. Jesu li političari u Hrvatskoj suzdržani s razlogom ili su suviše zaokupljeni sobom i formiranjem vlasti nakon izbora?

– Samozaokupljeni i narcisoidni političari nisu deficitarni ni u Hrvatskoj, ali nije u tomu glavni razlog za suzdržanost. Ništa se ne bi postiglo nekim našim posebnim prosvjedima protiv ruskog odgovora na NATO-baze u baltičkim državama, Poljskoj, Rumunjskoj itd. Rusija poručuje da preko Srbije parira Zapadu. Sa svoje strane Zapad mora izvršiti pritisak na Beograd upravo onako kako je to Roth formulirao na Dačićev užas: “Ako je Srbija odlučna u svojoj namjeri da bude dio EU, a ne Rusije, onda vas Njemačka podržava u tom pravcu” ili, drugim riječima, ako ste dio ruskog svijeta, onda zaboravite EU. Dodao bih kako bi bilo korisno kad bi Zapad prestao praviti probleme svojim saveznicima na Balkanu. Pritisci na Kosovo gotovo kao da su dio Memoranduma 2.

Hrvatska televizija (HTV) je na dan objave odluke Ustavnog suda BiH emitirala u prime-time terminu “ekskluzivni razgovor” s Dodikom: smatrate li da je šefu srpskog entiteta u BiH hrvatska državna, ujedno i najmoćnija televizija, trebala dati takav publicitet?

– Da. Gledao sam to s užasavanjem. Malo je reći da je Zoltan Kabok bio pristojan pred silnim Miletom. Štoviše, moglo se razumjeti da je testirao dodatne elemente za Dodikov repertoar razaranja. Mislim da je takva medijska politika prema Dodiku izuzetno štetna i nepromišljena.

Kako ocjenjujete stajališta političkih predstavnika Hrvata u BiH u povodu najave referenduma u srpskom bh. entitetu, ali i stav službenog Zagreba?U Zagrebu se “treći entitet” direktno ne spominje, ali se permanentno ističe neriješen problem jednakopravnosti Hrvata u BiH, citira se Rezolucija Europskog parlamenta iz 2013. koja se zasniva na četiri principa: načelu federalizacije, decentralizacije, subsidijarnosti i legitimne zastupljenosti. Ali, nitko od lidera HDZ-a u Zagrebu ne želi pojasniti što načelo federalizma konkretno znači za BiH. Što mislite zbog čega?

– Valjda zato što se ne žele sukobljavati sa Čovićem. To je na dugi rok, međutim, neizbježno. Kad Čović drži ljestve Dodiku, on djeluje protiv hrvatskih interesa sa obje strane Une i Save. No, i ovdje dolazi do nužne pluralizacije. Sama činjenica da je Željko Glasnović uspio načeti Čovićev monopol na hrvatskoj saborskoj listi za dijasporu govori u prilog postepenim promjenama. Takvim ljudima treba pružiti ruku. Mostovi se ne mogu graditi samo s jedne strane. Što se federalizma tiče, on ne mora biti povezan s etničkim kantonima. Tako je i bilo u onih šest jedinica što je uvela Austro-Ugarska.

Od članova kluba europarlamentaraca HDZ-a svojedobno su se mogle čuti konstatacije o “sarajevskom centralizmu” iako se srpski entitet u BiH temelji na snažnom centralizmu, također, jednakopravnost hrvatskog naroda u BiH problematizira se isključivo na prostoru Federacije BiH, dok se činjenica da se na prostor srpskog entiteta u BiH vratio minimalan broj prognanih Hrvata uglavnom ignorira. Hrvatska već dugo insistira na stajalištu da se oko reforme unutarnjeg ustrojstva države BiH mora postići konsenzus sva tri naroda u BiH. Budući da je taj konsenzus očito nemoguće postići, je li u ovakvoj situaciji moguća asistencija međunarodne zajednice u smislu tzv. nadogradnje Dejtonskog ugovora, o čemu je prije bilo riječi?

– To što je situacija u Dodikovu entitetu katastrofalna, ne znači da je sve u Federaciji idealno. Iskoristio bih priliku da podsjetim bošnjačke političare kako njihovo ignoriranje položaja Hrvata u BiH slabi njihove vlastite pozicije. Mislim da ne bi bilo dobro da o ovomu odlučuje međunarodna zajednica. Uvijek sam vjerovao da reforma u BiH mora početi u Federaciji. Ako nešto škripi u Federaciji, kako stvoriti alternativu velikosrpskoj politici? Hrvatske i bošnjačke elite u BiH moraju odlučiti žele li surađivati protiv uvijek iste velikosrpske opasnosti. O tomu ovisi budućnost BiH. Oponašanje velikosrpske politike uvijek je vodilo u poraz. Nikad nije kasno da se s tim prekine.

Pojedini dalekovidniji analitičari s vizijom uvjereni su da će Dodik jednog dana biti doveden u situaciju da sam ukine Republiku Srpsku. Što mislite o ovim prognozama?

– Jedino “ukidanje” RS-a koje Dodik previđa je ujedinjenje sa Srbijom. Takvo velikosrpsko “rješenje” nije prihvatljivo nikomu drugomu. Ono se u svakom slučaju mora spriječiti.

Veliki Dodikov saveznik u Hrvatskoj je srpski manjinski političar Milorad Pupovac, koji je šefa srpskog entiteta u BiH svojedobno doveo u Zagreb i tretirao ga kao šefa države. Pupovac svaki čas trči u Beograd na sastanke s Vučićem i kao papiga ponavlja stavove beogradskih vlasti, sada prilikom formiranja buduće hrvatske Vlade figurira u ime manjinskih zastupnika kao glavni pregovarač. Kako tumačite sklonost hrvatskih političara da pregovaraju isključivo s ovim, kako se tvrdi, samoproglašenim liderom Srba u Hrvatskoj, te što je pozadina podrške koju on ima u domaćim medijima?

– Za one koji vjeruju da pojedinac ne može odrediti povijesne trendove fenomen Pupovac mogao bi biti poučan. Nema učinkovitijeg političara u Hrvatskoj, ali ni kontradiktornijeg. Postoje zapravo dva Pupovca – etnokrat koji na strunama permanentne srpske ugroženosti u Hrvatskoj, nepodnošljive melodije za osjetno senzibilne Hrvate, stvara preduvjete za nove jugoslavenske fantazmagorije; te ideolog krajnje ljevice koji na muzejskim egzemplarima titoizma stvara dodatne preduvjete za nove jugoslavenske fantazmagorije.

Mediji i odnos moći

Jedinstvo suprotnosti je u triku koji manjinu pretvara u većinu – većinu sa zasad tri saborska mandata. Svi hrvatski političari koji su računali na Pupovca loše su prošli. Mislili su da se njim koriste, a dogodilo se suprotno. Siroti Milanović tek je najnoviji primjer. Od “manjeg zla” poznatog po “desnim skretanjima” postao je bivši partner, čak ne-osoba. Mediji prate odnose moći. Zato im kritika Pupovca ne ide.

Koliko političari hrvatski, ali i ostali, poznaju povijest Bosne i Hercegovine, Srbije, Europe, povijest općenito?

– Bojim se da im povijest općenito, pa i Bosne i Hercegovine, nije jača strana. Ali što ćemo kad su u svom bijegu od povijesti uspjeli proturiti poluidiotsku ideju da se moramo baviti budućnošću umjesto poviješću? Kao da je to moguće bez poznavanja povijesti…

Je li istinita tvrdnja da se u zadnjih stotinu godina u međunarodnim odnosima sve promijenilo, ali i da je sve ipak ostalo isto?

– Ne, osim što još, kao i u prirodi, postoji popust za jače. Zato cilj politike ne može biti promicanje slabosti.

Jadranka Dizdar (Oslobođenje)