Kliker.info

Stav dr. sc. Ivana Markešića, jednog je od najcjenjenijih hrvatskih sociologa religije, da je susret hrvatskog političkog vrha sa predstavnikom “srpskog naroda u Bosni i Hercegovini” Miloradom Dodikom bezobrazluk, izazvao je dosta pažnje u regionu.

Tako je gotovo uvijek sa stavovima prof. Markešića, jer su oni uvijek direktni, precizni i ne ostavljaju prostora za različita tumačenja. U otvorenom intervjuu za Radiosarajevo.ba govori o politici Zagreba prema Bosni i Hercegovini, Dodikovom sastanku, politici Dragana Čovića i ulozi religijskih zajednica u stvaranju mogućnosti mirne koegzistencije u Bosni i Hercegovini.

Redovni je profesor u trajnome zvanju na Institutu društvenih znanosti ‘Ivo Pilar’ u Zagrebu. Njegovi stavovi i ocjene o društvenim, političkim i vjerskim problemima često izazivaju i reakcije, posebno kad osvjetljava odnos Katoličke crkve u Hrvatskoj i vlasti, odnosno politike.

Rođen je u Proslapu kod Prozora, gdje je završio osnovnu školu, srednju školu – Franjevačku klasičnu gimnaziju –u Visokome (1972), studij sociologije na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu (1978) te studij njemačkoga jezika na Filozofskome fakultetu u Sarajevu (1984). Na Filozofskome fakultetu u Zagrebu završio je poslijediplomski studij iz područja sociologije religije i magistrirao temom »Politička teologija Dorothee Soelle – sociološke pretpostavke i sociološke implikacije« (1988) te na istome fakultetu doktorirao temom »Religija u teoriji sustava Niklasa Luhmanna« (1997).

Nakon završenoga studija (1978) radio kao prevoditelj za njemački jezik u UNIS-ovoj Tvornici pogonsko-kočnih dijelova u Prozoru (1978-1987), potom u Institutu za društvena istraživanja u Sarajevu (1987-1991), zatim glavni tajnik Hrvatske demokratske zajednice BiH (HDZBiH) (1991-1992). Krajem 1992. prelazi u Zagreb gdje, uz ostalo, radi u Leksikografskome zavodu Miroslav Krleža (1993-2005), a ptopom do penzije u Institut društvenih znanosti Ivo Pilar u Zagrebu.

Objavio je šest knjiga, više od 40 znanstvenih radova. S njemačkoga na hrvatski jezik preveo je šest knjiga i jednu s hrvatskoga na njemački jezik.

Politički izlet

Radiosarajevo.ba: G. Markešić, kako komentirate nedavnu posjetu Milorada Dodika Zagrebu? Zašto ste ga nazvali bezobrazlukom kakav se ne pamti?

Markešić: Jednostavno sam smatrao da predsjednik jedne zemlje, članice Europske unije, dakle jedne lijepe zemlje, Republike Hrvatske, treba imati jako korektne odnose prema susjednoj zemlji, prema suverenoj, neovisnoj, članici Ujedinjenih naroda (UN), dakle, Bosni i Hercegovini. Smatrao sam da komunikacija sa tom državom ne treba ići bespotrebnim prečacima, te tražiti neku komunikaciju koja će izlaziti izvan uobičajenih oblika komuniciranja, a to je komunikacija između predsjednika Republike Hrvatske i članova Predsjedništva Bosne i Hercegovine.

Ovaj “izlet” da se pozove nekoga, ne kao člana Predsjedništva, već kao “predstavnika naroda” – a tko to može biti “predstavnik naroda” – smatrao sam jednim bezobrazlukom u odnosu na Bosnu i Hercegovinu, Hrvate u Bosni i Hercegovini, u odnosu na one Hrvate koji su protjerani, prognani, pobijeni, silovani… na području bh. entiteta Republike Srpske.

E, sad, primati jednog čovjeka (Milorada Dodika), a da se prije toga nije ispričao, dao naznaku bilo kojeg oblika srama, ili iskazivanja odgovornosti, nije ništa drugo do poruke – “ja sam tako odredio i ja ću primati koga ja hoću”.

Smatram da određena pozicija u društvu, je li to predsjednik države, predsjednik vlade, traži, također, određen način ponašanja i odnosa prema drugim akterima koji se tu nalaze. Bosna i Hercegovina je prijateljska zemlja Hrvatskoj, Hrvatska jeste prijateljska zemlja prema Bosni i Hercegovini. A onda takve eskapade gdje se javno promovira odcjepljenje RS-a, jedan sasvim drugačiji političkih štih, zato sam smatrao važnim to kazati jednim grubim načinom, ali iskrenim, ljudskim…

Ja sam rođen u Bosni i Hercegovini, smatram ovo svojom domovinom, gdje mi je postojbina. Ne mogu prihvatiti da se netko na takav bahat, nekorektan način odnosi prema nečemu gdje sam ja krenuo i stasao. Ono što me bitno određuje je tu! Ne dozvoljavam nasrtaje na sebe. Smatram da je nasrtanje na Bosnu i Hercegovinu, svejedno tko ga čini, kao izravan akt nasilja na mene osobno.

Radiosarajevo.ba: Dodik je nastojao za račun predsjednika Srbije Aleksandra Vučića da na svaki način uvuče Hrvatsku u ono što je kolega Robert Bajruši nazvao “dijeljenjem Bosne i Hercegovine”. Iako je krajem augusta državni vrh RH to jasno dobio, odjednom mijenjaju ploču i Dodik je u Zagrebu!? Jesu li zloupotrebljeni od Dodika?

Markešić: Mislim da oni nisu zloupotrebljeni. Više je ovdje riječ po pokazivanju vlastitih političkih mišica u odnosu na Bosnu i Hercegovinu koja se nalazi u politički lelujavom stanju trženja jednoga pravoga puta prema evropskim integracijama i NATO paktu.

Mislim da je to i jedno pokazivanje u smislu “ja hoću razgovarati s kim ja hoću”, kao što Donald Trump radi. Neshvatljivo je da se na takav način vodi jedna politika, smatrajući da neki čovjek koji ima vlast može neke stvari tako uređivati, radi tamo nekih putova ili bilo čega drugog.

Jednostavno, to izlazi iz okvira komunikacije pozicija predsjednika Republike Hrvatske sa Predsjedništvom Bosne i Hercegovine. Prvi posjet koji je Milanović trebao napravit nakon svoga izbora jeste odlazak u Bosnu i Hercegovinu. Između ostalog da popravi neke svoje ranije iskaze o Bosni i Hercegovini koji nisu bili nimalo lijepi i korektni. Da traži jednu suradnju, balasnira i pomogne u implementaciji Daytonskog sporazuma.

Ako Hrvatska i Srbija tvrde da su jamci Daytonskog sporazuma, to ne znači da se oni trebaju miješati u unutarnje stvari bilo koje države, da oni određuju kakav će biti proces ovdje u Bosni i Hercegovini. Oni trebaju omogućiti, jamčiti da Daytonski sporazum, čiji su potpisnici, treba implementirati u cijelosti u ovoj državi. Dakle, ta jedna briga za Srbe, za Hrvate, gdje se smatra da je Hrvatska matična zemlja Hrvata, ili Srbija matična zemlja Srba. To je laž, glupost!

Jer matična zemlja Hrvata jeste Bosna i Hercegovina, kao i Srba, kao i Bošnjaka. Nitko nema pravo oduzimati pravo, kazati Srbima i Hrvatima da je to neka “tuđa zemlja”, da oni trebaju živjeti u Bosni i Hercegovini, a Boga moliti da kiša pada u Hrvatskoj i Srbiji. To nije korektno i pošteno.

Radiosarajevo.ba: Vi ste primijetili da Plenković i Milanović žele da budu veći “tuđmani” i od samog Fraje Tuđmana, a da će bosanske Hrvate ponovo slati po istočnohercegovačkim gudurama. O na šta ste, konkretno, mislili?

Markešić: Smatram, i želio bih da to bude jedan iskorak koji je bio nepažljiv i kojim se ne bi željelo dalje promovirati hrvatsku politiku prema Bosni i Hercegovini. Ako idete tom logikom da ostvarujete interese neke manjinske skupine, hrvatskog predznaka, recimo, onda ćete ostaviti Hrvate koji žive zajedno sa Bošnjacima, dopustit ćete im da vide da su ostavljeni pa će i oni ići na prostore istočnohercegovačkih gudura, u Bobanovo i Šuškovo…gdje će dolaziti, gdje se više neće imati mogućnosti vratiti ni da bi bili ukopani u vlastitim mjestima, što se događalo u proteklim godinama. Dakle, želio bih vjerovati da je to bio krivi potez, koji je napravljen. Vođenje politike na ovom području, koje je jako osjetljivo, mora ići putem institucija u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, i da se institucije poštuju, bez obzira tko, u skladu sa zakonom, sjedi u njima.

Dvojica đilkoša

Radiosarajevo.ba: Dodik, zanimljivo, kaže da je njemu lako razgovarati u Zagrebu jer je “riješen problem bh. Hrvata u RS-u”? Je li problem Hrvata u RS-u riješen tako što ih od 220.000 danas tamo ima jedva 15.000? Je li to, zapravo, provokacija? Kako to Zagreb nije primijetio, ili nije htio primijetiti?

Markešić: Kao što sam rekao, netko je primio nekoga koji dolazi iz određeno političkog miljea, a da se ne iskaže trunka poštovanja, trunka isprike za sve što se dogodilo. Protjerano je negdje oko 156 tisuća Hrvata-katolika s toga područja. Ne mogu se vratiti, imovina im je ugrožena. Uzmimo samo pitanje katastra, pa mnogi sakralni spomenici su uništeni. Mnogi svećenici i časne sestre su ubijeni! E, sad on dolazi i kaže da su problemi Hrvata riješeni. Točno, riješeni su, nema ih (Hrvata)!

O njima se nitko ne brine. Ni na političkoj sceni Hrvata u Bosni i Hercegovini, niti sa hrvatske političke scene u Hrvatskoj. Također, ni sa crkvene. Jedini koji se tu pojavljuje jeste biskup Komarica koji, jadnik, hoda, traži i kuka, ali od toga nema ništa.

Ni Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj nije u interesu da se ti ljudi, koji su protjerani, vrate natrag u Bosnu i Hercegovinu, jer bi ostala prazna u područja u Republici Hrvatskoj, na koja su oni došli. To su uglavnom područja gdje su živjeli hrvatski Srbi.

Doći tako i kazati da se može za Hrvatima, da Hrvati za njega glasaju, da je pitanje riješeno… je izraz posljednjeg cinizma, još jednog vida bezobrazluka koji se nadograđuje i međusobno nadopunjuje.

To je smijanje u brk ljudima, protjeranim Hrvatima-katolicima, također, i Bošnjacima s tog područja. Uopće nije bitna više osobna patnja, ubijanje, silovanje, progon, zaboravimo to, prebrišimo tuđe sve i idemo mi dalje, kao da se ništa nije dogodilo. Ujeo vuk magarca i doviđenja!

Takav jedan odnos prema sunrodnjacima, jer, vidite, posebnost bosanskih ili hercegovačkih Hrvata nitko ne može dovoditi u pitanje i stvarati neko panhrvatstvo. ..

Dakle, to je obostrano iskaz jednog bezobrazluka, nečega što nadilazi ljudske okvire jednoga bezobrazluka, nečega što nadilazi okvire jednoga ponašanja prema jednoj žrtvi, prema jednoj patnji, gubitku zavičaja.

Sada dođoše dvojica đilkoša i oni će sada reći to je bilo, zaboravimo i idemo dalje. U tom jednom kontekstu su mnoge stvari urađene koje meni kao pojedincu ne sjedaju, i ja to u slobodnom smislu govorim. Ne znam što bi moglo mene spriječiti da bih to mogao kazati.

Čović nije predstavnik Hrvata

Radiosarajevo.ba: Kako vidite politiku Dragana Čovića koji se predstavlja čeonim predstavnikom hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, sva ta njegova paktiranja sa Miloradom Dodikom, pa, evo, do sada? Koliko je ona na tragu rješenja.

Markešić: Prvo, Dragan Čović je predsjednik jedne političke stranke koja sudjeluje u političkom životu Bosne i Hercegovine, a on sam sebe predstavlja predstavnikom hrvatskog naroda. Ne, on nije predstavnik hrvatskog naroda.

On je predstavnik jedne stranke koja se zove Hrvatska demokratska zajednica BiH, i ništa više. To što on želi, ili mu drugi daju mogućnost da iskazuje i trži ostvarenje interesa hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, je nešto sasvim drugo.

Mislim da u jednom tom hodu ne treba zaboraviti ni ulogu Stranke demokratske akcije (SDA), također, bošnjačkih političkih stranaka.

Svi oni svojim održavanjem na vlasti, širenjem straha Hrvata od Bošnjaka i Bošnjaka od Hrvata, pa Srba od Bošnjaka, i obrnuto, stvaraju jedan okvir gdje ti političari, koji sebe stavljaju na pijedestal predstavnika naroda, mogu vladati cijelo to vrijeme.

Bilo bi dobro kada bi se našao zajednički dogovor oko toga da se prihvati Bosna i Hercegovina kao država svih narodnosnih skupina, Bošnjaka, Hrvata, Srba i ostalih. Nažalost, te spremnosti nema.

Radiosarajevo.ba: A ima li ih kod predstavnika religijskih zajednica?

Markešić: Nažalost, nema. Nisu se sreli predstavnici međureligijskih zajednica, Srpske pravoslavne crkve (SPC), Islamske zajednice u BiH i Katoličke crkve, da vidimo kako oni mogu ponuditi rješenje u kojem bi mogle živjeti tri konfesije, tri religijske zajednice, te ići tim putem da ljudi prihvate tu državu kao svoju, a ne da je rastežu na tri strane.

Hrvati traže pomoć u Zagrebu, Srbi u Beogradu, Bošnjaci u Ankari ili Istanbulu, a ostaje tu jedna međunarodno priznati teritoriji, Bosna i Hercegovina u političkom smislu, koju ne žele dalje izgrađivati!?

Uloga religijskih zajednica

Radiosarajevo.ba: Kako religijske zajednice mogu uopće pomoći poboljšanju odnosa u Bosni i Hercegovinu i koliko im takvo djelovanje otežava koketiranje sa politikom?

Markešić: Bilo bi dobro kada bi oni u svome propovijedanju, u svojoj duhovnosti mogli izići izvan okvira nacionalnog. One jesu nadnacionalne. Kršćanstvo je i u svome pravoslavlju i u katoličanstvu, po sebi, jedna svjetska religija. Kršćani mogu biti svi ljudi svijeta, kao što je slučaj s islamom. Međutim, nažalost, ovdje se uvriježilo mišljenje da kada kažeš da je netko Bošnjak, da mora biti i musliman. Ako je Hrvat, mora biti katolik.

Ako je Srbin, on mora biti pravoslavac.

To izjednačavanje religijskog i nacionalnog nije dobro. Kada bi se predstavnici religijskih zajednica držali nauka kojeg propovijedaju i kada bi slijedili to, bilo bi jako lagano uspostaviti komunikaciju i naći način kako zajednički živjeti.

Mogli ste vidjeti kod kardinala Puljića, kod reisa Kavazovića, kod episkopa SPC, gdje se oni pojavljuju kao nositelji obrane nacionalnog prava Hrvata, Bošnjaka i Srba. Jednostavno, oni su ti koji žele promovirati što je to pravo Hrvata, Bošnjaka i Srba. Umjesto da govore o katolicima, muslimanima, pravoslavnima. Stvar je u tome koliko su oni u svojoj duhovnosti spremni nadići granice nacionalnog i izdignuti se na razinu nauka kojeg propovijedaju i čiji su sljedbenici.

Radiosarajevo.ba: Politike koje govore da narodi ne mogu da žive skupa uskoro bi, bojimo se, mogla da zaključi da ne mogu da žive nikako! Koliko je ova situacija opasna i po stabilnost?

Markešić: Treba se truditi, nije dobro zastupati ideje protiv zajedničkog življenja. Vidie, ako živite i u obitelji, bilo gdje, nigdje nema apsolutne slobode. Moja sloboda jeste toliko velika koliko ja uvažavam i vašu slobodu. Granice slobode nisu bezgraniče. Biti slobodan znači omogućiti da i drugi može biti ono što ja jesam.

Kad bi se pošlo tom logikom da svatko ima pravo na ovom području živjeti, u svome religijskom, narodnosnom, nacionalnom i kulturnom identitetu, da nikom ne smeta i da se mora prihvatiti kao izraz ljudskog bića, onda bi bio pokuša rješavanja tih mnogih problema.

Te politike ako se i dalje budu željele odrediti Bosnu i Hercegovinu kao zemlju u kojoj je opstanak moguć jedino egzistiranjem na strahu jednog od drugoga, na bojazni da će me drugi nadvladati, zauzeti moj prostor, onda će uvijek biti opasnosti da dođe nezgodnih situacija i nečega neželjenog što ne bismo željeli ni vidjeti, a ni doživjeti.

Faruk Vele (Radio Sarajevo)