Kliker.info

Starost nije bolest, ali s njome dolazi mnogo toga nepoznatog u zdravstvenom, materijalnom, emocionalnom, društvenom, religijskom i svjetonazorskom smislu. Biti star nije nimalo lijepa spoznaja.

Piše : Ivan Markešić (Autograf.hr)

Pošto sa starošću dolaze – kao sastavni dio života – umiranje i neizbježna smrt, potrebno ju je osmisliti, učiniti je prihvatljivom, i radi sebe samih i radi onih s kojima živimo – djecom, unucima, prijateljima.

A to znači, potrebno ju je prihvatiti kao prirodnu danost, kao ishod vlastitoga življenja u danim društvenim okolnostima, unatoč silnim pokušajima da vježbanjem, plastičnim operacijama, izgladnjivanjem i raznoraznim eliksirima svoje tijelo učinimo otpornim na starenje i bolest.

U starosti počinjemo shvaćati da ipak postoje granice i to ne samo u visini, težini, debljini, obujmu nego i u trajanju, istrajnosti.

Čemu ovaj uvod o temi koju nitko ne voli?

Prema pisanju Vatican Newsa, a koje prenosi IKA, u nedjelju 31. siječnja 2021. papa Franjo je u Vatikanu ustanovio Svjetski dan posvećen bakama i djedovima i starijim osobama, uz napomenu da će se taj dan slaviti ”svake četvrte nedjelje u srpnju” (ove godine bit će to 25. srpnja).

Papa Franjo je tom prigodom istaknuo neke nama u ovome vremenu pomalo sladunjave i staromodne riječi i rečenice:

”Bake i djedovi su često zaboravljeni, a mi zaboravljamo to bogatstvo čuvanja korijenâ i prenošenja. … Važno je da se bake i djedovi susreću s unucima i da se unuci susreću s djedovima i bakama, jer – kako kaže prorok Joel – bake i djedovi će sanjati pred svojim unucima, imat će snove (velike želje), a mladi, uzimajući snagu od svojih djedova i baka ići će dalje kroz život, prorokujući. A upravo je 2. veljače blagdan susreta baka i djedova s unucima”.

Čitajući ove riječi, stječe se dojam da papa Franjo živi u nekome drugom vremenu, u vremenu u kojem su obitelji bile istodobno proizvodne jedinice: otac i majka su radili i zarađivali za cijelu obitelju koju su činili njihova djeca (kojima je obitelj bila dječji vrtić) i njihovi roditelji (djedovi i bake) kojima je obitelj bila starački dom.

U takvim obiteljima bilo je moguće da djedovi sanjaju ”pred svojim unucima”, da imaju svoje snove (velike želje), i da mladi naraštaji ”uzimajući snagu od svojih djedova i baka” idu ”dalje kroz život, prorokujući”.

Zapravo, u takvim obiteljima se živjelo, radilo, rađalo, odrastalo, ženilo, udavalo, starjelo, bolovalo i umiralo.

Na Papinu žalost, a na žalost i mnogih drugih, ne samo katolika, situacija se stubokom promijenila.

Starost više nije neko ”normalno” životno razdoblje, neki samorazumljivi ”prirodni proces” koji svoj kraj nalazi u obitelji među svojim najbližim, među svojom djecom i unučadi.

Već dulje vrijeme starije osobe prestale su biti one referentne ”mudroslovne” točke koje se uvažavaju i koje se zbog njihova iskustva i znanja pita za savjete. Obitelj u gore opisanom obliku gotovo da i ne postoji.

Neki, kao, na primjer, njemački sociolog Ulrich Beck, svrstavaju današnje obitelji u kategoriju ”zombi” pojava, a to znači da je od obitelji u Papinom razumijevanju ostalo danas možda samo ime.

Općepoznata stvar je da je u modernome vremenu sve manje takvih ”proširenih” obitelji, a sve više onih nukleusnih, sastavljenih od oca i majke i njihove djece, odnosno sve više je jednoroditeljskih obitelji u kojima samohrana majka ili samohrani otac žive sa svojom djecom, a što se može iščitati iz podataka Državnog zavoda za statistiku (DZS)  prema kojima je u Hrvatskoj u 2019. godini bilo 19.761 sklopljenih brakova i istodobno 5.936 razvedenih. Razveo se gotovo svaki treći brak.

Ne čudi stoga, da su u takvim jednoroditeljskim obiteljima djedovi i bake postali prava rijetkost, endemi. O njima u novije vrijeme rijetko gdje ima spomena.

Oni su postali teret, čak i u tzv. normalnim kršćanskim obiteljima. Ostali su sami i ostavljeni, veoma često u svojim kućama i stanovima s jako niskim primanjima ili, pak, u staračkim domovima koji su u većini slučajeva postali ”rezervati” u koje su ih protiv njihove volje smjestili njihovi najbliži.

Smješteni u takve institucije, kojih je u našemu društvu na svakome koraku (jer se na starije osobe – pošto im ne treba puno – najmanje troši, a najviše zarađuje), oni su svoju unučad i prije ove pandemije viđali možda jednom godišnje (o Božiću i Novoj godini) ili nikako.

U ovome pandemijskom vremenu umirali su u tim ”rezervatima” (umilnim glasom rečeno: u domovima za starije i nemoćne osobe) nemajući nikakvu mogućnost s unucima se ni pozdraviti čak ni prije odlaska u bolnicu iz koje su znali da neće izići živi.

Ta im se mogućnost otvorila u ponedjeljak 1. veljače 2021. Po dirljivim susretima baka i djedova s njihovim unučićima, što saznajemo iz medijskih izvješća, mogli smo primijetiti da su tim starijim osobama najviše nedostajala upravo njihova unučad čime se potvrđuju riječi pape Franje da su djedovi i bake najvažnija međugeneracijska poveznica unutar obitelji.

No pitanje je, koliko je to u ovim i ovakvim prilikama moguće i izvedivo da tako i ostane.

Međutim, nije ovo prvi put da se papa Franjo spominje starijih osoba. Učinio je to još na početku svoga pontifikata, u nedjelju 29. prosinca 2013., u nagovoru koji je bio posvećen Svetoj obitelji i u kojemu je govorio o starijim osobama kao o ”skrivenim izgnanicima”.

Između ostalog rekao je i ovo: ”Sjetimo se i drugih ”izgnanika”: ja bih ih nazvao ”skrivenim izgnanicima”. To su izgnanici koji se mogu naći i unutar samih obitelji: starije osobe, primjerice, s kojima se postupa kao s teškim teretom. Mislim da je mnogo puta pokazatelj stanja u obitelji način na koji se u njoj postupa s djecom i starijima.”

A takav opis stanja nalazimo upravo kod britanskoga sociologa Anthonyja Giddensa, pisca kultnoga sveučilišnog udžbenika ”Sociologija” koji kaže: ”U društvu u kojem su na cijeni mladost, zdravlje i ljepota starost je teret. I stari ljudi su nevidljivi”.

Papino ustanovljenje svjetskoga dana baka i djedova i starijih osoba bilo je, pretpostavljam, posljedica prošlogodišnje Prve konferencije pastorala starijih osoba, održane u Vatikanu, od 29. do 31. siječnja 2020., pod naslovom ”Bogatstvo godina”.

Konferencija na kojoj je sudjelovalo 550 stručnjaka i dušobrižnika iz 60 zemalja svijeta održana je radi upoznavanja crkvenih ljudi s posljedicama starenja u suvremenome društvu, odnosno radi traženja najboljih modela kojima bi Crkva u različitim socijalnim i kulturnim kontekstima mogla pomoći starijim osobama kao i radi sagledavanja uloge Crkve u praćenju starijih generacija te mogućnostima angažiranja starijih osoba u životu Crkve.

U istom izvješću s te konferencije IKA navodi da je prema podacima Ujedinjenih naroda u 2018. godini 703 milijuna ljudi bilo starije od 65 godina, od kojih njih najviše živi u Aziji – 260 milijuna te po 200 milijuna u Europi i Sjevernoj Americi. Procjenjuje se da će godine 2050. broj starijih osoba u svijetu iznositi 1,55 milijarde.

Kad je riječ o spomendanu posvećenom starijim osobama, ta je vijest o Papinom proglašenju 25. srpnja Svjetskim danom posvećenom bakama i djedovima i starijim osobama u odnosu na Ujedinjene narode zakašnjela 30 godina.

Naime, Glavna skupština Ujedinjenih naroda je još 30. prosinca 1990. godine proglasila 1. listopada kao Međunarodni dan starijih osoba. Učinjeno je to temeljem kontinuiranih praćenja demografskih kretanja stanovništva poslije 1950-ih godina kojima je utvrđeno da svjetska populacija stari, da je dugovječnijih ljudi u svijetu, ali i kod nas, bivalo uvijek sve više, čemu su svoj prinos dali poboljšana zdravstvena skrb, zdravija prehrana, a time i bolja kvaliteta života.

Također, od 1950-ih do danas životni vijek ljudi se produžio, broj starijih je rastao, zbog čega je Svjetska zdravstvena organizacija na 73. svjetskoj zdravstvenoj skupštini 3. kolovoza 2020. usvojila dokument Akcijskog plana   ”Desetljeće zdravog starenja 2020. – 2030.” koji je usmjeren na četiri važna gerontološka izazova:

1. način razmišljanja, osjećaja i ponašanja prema starosti i starenju;
2. potporu sposobnostima starijih osoba u zajednici;
3. pružanje integrirane skrbi usmjerene starijoj populaciji, poglavito na razini primarne zdravstvene zaštite;
4. osiguranje dostupnosti dugotrajne skrbi za starije osobe.

A što imamo mi u Hrvatskoj, zemlji sijedih ljudi?

Kad je riječ o Hrvatskoj, prema podacima  Državnog zavoda za statistiku razvidno je da je u Hrvatskoj u 2019. godini bilo 844.867 osoba starijih od 65 godina, od čega 344.294 muškaraca i 500.573 žena, da je prosječna starost cjelokupnog stanovništva u RH iznosila 43,6 godina (muškaraca 41,8, a žena 45,3 godine) dok je očekivano trajanje života bilo 78,5 godina, od čega muškaraca 75,4, a žena 81,6 godina.

Pošto sa starošću dolaze – kao sastavni dio života – umiranje

To znači da u tome slijedimo europske trendove – žene žive dulje od muškaraca u prosjeku 6 do 9 godina. Kod nas je to 6,2 godine. Upravo u tim brojkama se prepoznaje i puno veći broj žena starijih od 65 godina negoli muškaraca.

Spomenimo na kraju i dvije sljedeće činjenice:

1. Prema raspoloživim podacima DZS-a, u Hrvatskoj je u 2019. godini rođeno 36.135, a umrlo 51.794 osoba, uz napomenu da je u 2020. umrlo 57.317 osoba, što je 5.523 osoba više negoli 2019., čemu je zacijelo ”kumovao” i Covid-19.
2. Službeni statistički ured Europskog parlamenta nedavno je, prema pisanju portala Dug život ,objavio najnovije projekcije kretanja stanovništva u Europskoj uniji do 2100. Prema tim projekcijama Hrvatska će imati najveći omjer starije populacije i radno aktivne populacije (onih od 15 do 64 godine), poznat kao omjer ovisnosti starije populacije pa će tako omjer populacije u dobi za mirovinu i u radnoj dobi u Europskoj uniji biti 57%, u Hrvatskoj 72%. Hrvatska će tako do kraja 21. stoljeća prestići zemlje koje trenutno imaju viši omjer, poput Grčke (34,1% sad, 61,1% 2100.) ili Italije (35,2% sad, 66,8% do 2100).

Ne treba biti jako pametan pa iz svih navedenih podataka izvući i neke zaključke.

Pri ruci su nam dva svjetska spomendana: pape Franje – 25. srpnja posvećen bakama i djedovima i starijim osobama (jer da biste bili baka ili djed ne morate biti stari) i UN-ov – 1. listopada posvećen isključivo starijim osobama.

Kako spadamo u skupinu sijedih nacija s negativnim prirodnim prirastom, navedeni spomendani s pripadajućim podacima o broju novorođenih i umrlih trebali bi vladajućim političkim, ali i crkvenim elitama predstavljati ”krik u pustinji” nestajuće nacije.

Zapravo, konačno prihvaćanje činjenice da se ne živi od prošlosti, od Jasenovca i Bleiburga, partizana i ustaša, komunista i domoljuba, Broza i Tuđmana, nego od dobre pronatalitetne nacionalne politike okrenute prema budućnosti.