Kliker.info

Uz knjigu Četiri puta za Mostar. Mediji u Hercegovini u ratu 1992-1995. autora Omera Karića

Veliki hroničar i pisac iz 18. stoljeća Mula Mustafa Bašeskija veli da „zapisano ostaje a što se pamti nestaje“ te stoga marljivo za svoga života bilježi svaki dan glavne događaje u Sarajevu svoga vremena… Time nas jednostavnim riječima podsjeća koliko je napisani trag o događajima i ljudima oko nas važan, i koliko je hronika kao novinarski, publicistički ili književni žanr i metod rada važan, te koliko je marljivo bilježenje ‘svijeta života’ oko nas nezamjenjiv svjedok trajanja i prvi nacrt stvarne historiografije koja čeka da se ispiše.

Piše : Prof.dr. Fahira Fejzić

Damarom velikog sarajevskog hroničara, jedan južniji, Omer Karić, diplomirani novinar, kao svjedok oružane agresije i ratnih razaranja na tek međunarodno priznatu državu Republiku Bosnu i Hercegovinu i neposredni učesnik svakog ratnog dana i noći u dolinama Neretve, Neretvice, na prostorima Jablanice, Konjica, Prozora, Mostara, Stoca i Čapljine ispisuje svoju ogromnu hroničarsku zadaću – ispisuje dan po dan, heftu po heftu, godinu po godinu rata i civilnog stradavanja u ovoj knjizi.

Nazvao ju je simboličkim naslovom Četiri puta za Mostar, precizirajući ovo snažno primicanje već dobro odmaknutog i zaboravljenog rata iz 90-tih godina u Republici Bosni i Hercegovini sa podnaslovom ‘Mediji u Hercegovini u ratu 1992-1995.’. Time je dao izvanredan doprinos da se sa znatne vremenske distance od skoro tridesetak godina podsjetimo i naučimo šta je bilo, kako je bilo, ko je sve bio, gdje je bilo, kada je bilo i napokon, zašto je bilo…

Poštujući u ovim pitanjima I odgovorima na njih, nezaobilazna pravila dobrog izvještavanja još od ranih antičkih vremena kad ih je Marco Fabii Quintilijan uveo u ovu profesiju, novinarsku (tada govornog/oratorskog tipa i dijelom pisanog tipa, Acta Diurna i Acta Senatus), javno svjedočeći i bilježeći normativ za istinonosni glas u vremenu i prostoru što se uzima i danas danile za školsku normu – svaka naime poruke ili informacija (poput one sudske sa više dokaza i detalja) mora odgovoriti na najmanje pet pitanja: ko, šta, gdje, kako, kada, a zatim su u 18. stoljeću nadopunjena sa još dva pitanja – zašto i koji izvori to potvrđuju…

Dakle, Omer Karić, vrijedni i pedantni autor ove knjige, poštuje svih 5W plus 2H pravila validnog novinarstva i pisanja i raskošnom paletom dokaznih materijala za sve izgovoreno i napisano odmah nudi kao dokaz, izvor dakle. Provjereno je i provjerljivo za moguće sumnjičavce.

Sa ove vremenske udaljenosti radeći sa mladim studentima komunikologije/žurnalistike na najstarijoj katedri za školovanje novinara kod nas u Bosni i Hercegovini, nebrojeno puta sam se uvjerila koliko malo znaju o agresiji na Bosnu i Hercegovinu, o novinarstvu u tom periodu  I o svim onim činjenicama koje tvori tkivo rata za tkivo mira i za opće razumijevanje svijeta. Svijeta oko sebe. U vremenu u kojem žive. Znam da je to teže od svega što u studiranju i poučavanju postoji – naučiti mlade ljude da znaju misliti. Svojom glavom propitivati, sumnjati, dolaziti do istine i Istine. I misliti, dakle.

Naime, naučiti misliti je trajna zadaća homo sapiensa, ali i učvrstiti epistemu o sebi i o onome najmanjem okruženju oko sebe. Zavičaju naime! Kako misliti svoj zavičaj?  A da bi se epistemički mislilo i govorilo, pisalo i slikalo, uistinu nam trebaju denotativi, činjenice, fakti, podaci, statističke mjere i ine mjere, imena, toponimi, adrese, slike – jer one donose čestice istine. A novinarstvo i nije ništa drugo do to traganje za istinom. Istina je ujedno najveća vrijednost (uz Dobrotu i Ljubav) koju kao ljudi i kao profesionalci možemo postizati, dosezati, ostvarivati. Sve drugo je manje vrijedno i naprosto je štetno.

Objektivnost se uzima za minimum istine koju ubrzano novinarstvo pa i ratno novinarstvo treba donijeti o događajima i ljudima, dakle, da se čuju najmanje dvije, ili da se u boljem slučaju čuju sve strane, a sve ispod toga je laž, propaganda, manipulacija. Djelatna je i razorna novinarska javnomnijenska i javnodiskursna laž. Ona je posebno aktualna i snažna u ratu. Već je ratna propaganda zasebna specijalnost  i disciplina u novinarskom I obavještajnom djelovanju I profesionalnosti, ali ova knjiga ne bavi se time. Autor je posve svjestan prve misle o ratu i istini, kako naime istina prva strada u vojevanju i pogibeljima, stoga je ovdje na mnogo strana podastrta hrabrost otkrivanja istine i istina kao metod i kao čin. Čin svjedoka  hrabrost ratnog svjedoka.

U gotovo pune četiri godine ogromnih razaranja, granatiranja, bombardiranja, ubistava, zatočeništava, krađe, zlostavljanja, otimačine u dolinama Neretve i Neretvice, Bregave i Bune preko arhive dokumenata i ratnih lokalnih medija Armije RBiH i lokalnih medija sa strane HVO-a te brojni originalni izvještaji i reportaže stranih novinara i izvještača. Pogolem je spisak i jednih i drugih i trećih. I možda je ponajbolja strana ove knjige faksimilizacija I fotografiranje svih tekstova i autora, reportaža i izvještaja sa ovog područja.

Iskristalizirala se teorijska postavka kako su masmediji u stvari organi podizanja i očuvanja morala i narodne svijesti i pribranosti civilima koji su opkoljeni, gladni, žedni, promrzli, ali i kako su u znatnoj mjeri fašistički nastrojeni kad putem radija, kao nekoć Radio Prijedora ili Radio Berlina pozivaju Radio Postajom Mostar da Muslimani Bošnjaci stave bijele trake oko ruku i izvjese bijele krpe ili čaršafe na svoje prozore ili krovove kuća. Ponajbolje će ih okom zapadnog protestanta ocijenti jedan zanimljiv novinar iz Irske, Jean Wilson čiji je historijski snimak rušenja i pada u Neretvu staroga mosta u Mostaru jedini zadokumentirao taj barbarski čin kazavši kako su ratni mediji isto što i arogantni paraziti koji se kao srednja klasa nikad ne pojavljuju u nesigurnim danima, već nakanadno…Poput mirotvoraca i ‘mirotvoraca’ koji naknadno dolaze i broje lokalne leševe i grobnice kad sve bude svršeno i dockan posve. Jedno je neosporno, saznajemo iz autorovog djela, informativno djelovanje je važno kao i oružana borba. Bez obzira što u ratu kao I u miru mediji i nastaju i nestaju, ovdje ih je oko pedesetak obrađeno, ako ne i više, iako im stalno fale papir, aparat, kablova, antena, predajnika, odašiljača…

Za buduće generacije mladih novinara ovo je prava gozba, naručeni bogati meni sa sve gotovim novinarskim žanrovima i oblicima. Odavde mogu naučiti kako prilozi i uvodnici nastaju i stasaju. Također mogu naučiti šta sve može ući u background vijesti, vijesti u nizu, izvještaja, reportaže, intervjua, uvodnika, omaža, zapisa, crtice, kolumne, eseja, fotografije, filma, montaže, prijeloma…I to u posebnim okolnostima, kako to dovršiti kad svega nedostaje, i ljudi I materijala i logistike. Pravi mali priručnik za snalaženje i logiku po kojoj upornost  i preduzimljivost, taj čuveni enterprise pobijede svaku prepreku. Pa i smrt samu…