Kliker.info

Na nedavnoj panel-raspravi u organizaciji Centra za europske politike (CEP) u Beogradu profesor na zagrebačkom i beogradskom Fakultetu političkih znanosti Dejan Jović govorio je o borbi protiv politike post-istine, u kojoj umjesto činjeničnih dominiraju emocionalni diskursi.

Sudionici su se složili da su u toj borbi dijalog i kritičko mišljenje najbolja oruđa, no Jović je kazao kako nije siguran da se protiv post-istine može mnogo učiniti jer je ona duboko zavladala i dijelom je izraz liberalizacije društva u kojem gotovo sve prolazi jer svatko ima pravo da bilo što kaže, ima dostupnost i pažnju medija te može sam biti svoj izdavač ili medij.

Prema njegovom mišljenju, danas živimo u doba amaterokracije, kojoj se treba suprotstaviti – umjesto prepuštanja sve vlasti amaterima, potrebno je ne podleći antielitizmu i nastojati jačati intelektualne, društvene i gospodarske elite kako bi se postigla ravnoteža ili barem protuteža takvom stanju.

Jović za Al Jazeeru pojašnjava ove teze te otkriva uzroke, prirodu i posljedice politike post-istine i amaterokracije te antielitistčkog stava, ali i važnost borbe protiv ovih općedruštvenih pojava.

• Što najbolje opisuje situaciju politike post-istine i što je karakterizira, na čemu fungira?

– Karakterizira je relativizacija svega, što je jednim dijelom posljedica namjernog ignoriranja “nekorisnih” činjenica, a drugim dijelom i liberalizacije javnog prostora i dostupnosti načina komuniciranja. Danas svatko ima mogućnost sudjelovanja u javnosti – pod svojim imenom ili anonimno. To je rezultat slobode, kao i novih tehnoloških mogućnosti. No, posljedica – doduše ne nužna, nego proizvedena – jest to što se uklanja razlika između kvalificiranih sudionika javnosti i amatera, koji međutim nemaju manje, nego najčešće više upornosti i žara da svoju “istinu” i svoje “činjenice” prezentiraju drugima. Amateri vode kampanje protiv znanosti i kritičkog mišljenja, a stručnjaci komuniciraju u svojim krugovima, koji su obično daleko uži. Pored toga, uporni amateri s jasnom ideološkom namjerom neprekidno napadaju stručnjake, pokušavajući diskreditirati znanje i kritičnost kao takve.

U pozadini tog procesa je sad već dugotrajan proces relativizacije znanstvenosti i znanja, što je počelo s pristupom post-modernističkim pristupima, anarhističkim iluzijama i tezama da je sve relativno, da ‘anything goes’. Napuštena je ideja da su “činjenice svete, a interpretacije slobodne”, a na popularnosti je dobila konstruktivistička teza o tome kako činjenice ne postoje nego su samo plod interpretacija. Meni je konstruktivizam po mnogočemu drag, ali on je otvorio vrata samodestrukciji. Apsolutna relativizacija svega čini javnu komunikaciju prilično besmislenom. U njoj su sudionici neravnopravni po kvalificiranosti za razgovor, a nekvalificirani inzistiraju na svom pravu na jednakost i ravnopravnost. Jednakost nejednakog dovodi do potpune konfuznosti, koja stvara anarhiju i kaos, a to su pretpostavke za destrukciju.

• Postoji li to globalno stanje politike ‘po prirodi’ stvari aktualnog trenutka ili se ‘prelijeva’ na globalnu političku scenu iz nekih centara i s kojim posljedicama?

– Ima više izvora takvog stanja. Jedan je u prirodi demokracije, da svatko ima pravo sudjelovati u procesu odlučivanja i utjecati na taj proces. Međutim, tu se radi o demokraciji bez autonomije, odnosno o “demokraciji” koja poništava autonomne sfere, npr. autonomiju sveučilišta, autonomiju profesionalnih udruženja, pravo na kritičko mišljenje. Bez autonomije, demokracija se pretvara u destruktivnost, a može završiti i u totalitarnosti. Već dugo postoji pojam “totalitarna demokracija”, koji nije “drveno željezo” nego dobro opisuje taj trend. Autonomija pojedinih sfera društvenosti je jamstvo da – uz odlučivanje većine o pojedinim pitanjima ili protiv odluke većine – postoji i zaštita stručnosti, i zaštita manjinskog mišljenja, bez čega nema kritičke javnosti.

Tu se radi, dakle, o neliberalnom razumijevanju demokracije, o uništavanju kritičkog mišljenja, pod parolom da “narod odlučuje” jer samo on sve zna. Ta ideja otvara put nasilju većine nad manjinama, kao i nasilju nad kritičkim mišljenjem, a sve te tendencije vidimo danas i u globalnim i u našim nacionalnim okvirima. Zbog tih trendova i pred tim tendencijama događa se masovni bijeg mladih intelektualaca, stručnjaka, kritički orijentiranih ljudi iz takvih sustava. Ne bježe ljudi iz zemlje zbog siromaštva, ili barem ne samo zbog toga, nego bježe najsposobniji intelektualci jer nemaju volje ni mogućnosti da se svakodnevno nose s pritiskom amatera koji sve znaju, a ništa ne čitaju.

• Koliko je za to stanje i takvu političku praksu bitna ideologija, ili uopće nije? Neki kažu da je problem danas, primjerice u Hrvatskoj, što ideologije u politici više nema, nego dominiraju isključivo financijski i to partikularni interesi, a ne interesi od općeg dobra…

– Otvorili ste kompleksno pitanje: odnos interesa i ideja. U trijadu kojom mi politolozi analiziramo procese odlučivanja još spada i identitet. Dakle, tri “i”: ideje, interesi i identiteti. Naravno da su ovi trendovi istiskivanja znanja, a posebno kritičkog mišljenja – i ideološki, kao što su i vođeni interesima pojedinaca koji se kroz promoviranje ideja i identiteta bore za ostvarivanje svojih interesa. Navodna apolitičnost takvih pokreta je lažna. Oni su možda antipolitički, jer osporavaju autonomiju političke sfere, ali sigurno nisu apolitični. Ideologija koja je u temelju tih tendencija je anti-prosvjetiteljstvo.

Akteri koji su historijski poraženi prosvjetiteljstvom, a posebno kasnije razvojem liberalne komponente demokracije, već stoljećima pripremaju osvetu za taj poraz, te koriste svaku priliku kad su liberalna demokracija i prosvjetiteljstvo u krizi da se vrate na historijsku scenu. Temelj antiprosvjetiteljske ideologije je u ideji da je znanje nepotrebno ili čak i opasno kad i ako (i jer) dovodi u pitanje vjeru i remeti zamišljene identitete. Posebno im smeta kritičko mišljenje, jer ono dovodi u pitanje autoritete. Ideja da čovjek može i mora unaprijediti svoj život i društvo u kojem živi kroz stalno kritičko propitivanje, nije im prihvatljiva jer dovodi u pitanje kanone koji su dani od Svevišnjeg Autoriteta – bilo nekog religijskog ili kvazi-političkog.

Bit prosvjetiteljstva je oslanjanje na znanje i kritičko mišljenje, na ideju progresa, u moć razuma. Nasuprot tome, ova druga tendencija, o kojoj govorimo, drži da razum nikad ne može biti savršen, i da su ljudi grešni već po svojoj biti. Smatraju da je savršen samo Bog, i da sve što trebamo jest – slijediti njegovu riječ, ništa više. Ideje prosvjetiteljstva za njih su blasfemične. Kao što je demokracija za njih blasfemična. Spremni su je prihvatiti samo ako proizvede jedno u biti teokratsko društvo.

• Unatoč tome što su građani danas, u internetsko doba, što je pretpostavljam također važno, općenito neskloni elitama, vi smatrate da se ne smije podleći antielitizmu te da treba jačati intelektualne, društvene i političke elite te se suprotstaviti amaterokratiji… Što karakterizira amaterokraciju i negativan stav prema elitama i čime rezultiraju?

– Amaterokracija je vladavina amatera, a taj pojam koristim s jedne strane da opišem stanje koja nam antiprosvjetiteljske snage nameću, a s druge i podrugljivo, da označim svoj stav prema tom trendu. Amateri, da se razumijemo, imaju svoje mjesto koje nije nužno problematično, ali problem nastaje kad amateri pomisle da su profesionalci, i kad drugi ne vide više razliku između jednih i drugih. U amaterokraciji, “elite” – stvarne ili zamišljene, odnosno izmišljene – su glavni neprijatelji. One su krive za sve. Liječnici “ne znaju” ništa, nego amateri znaju kako se liječi gripa ili koliko je štetno cijepiti djecu. Novinari ne znaju ništa, nego amateri izvještavaju s terena preko društvenih mreža, a televizija služi da prenosi ‘tvitove’ potpuno nekvalificiranih ljudi koji komentiraju ozbiljne stvari o kojima nisu pročitali ni jedan članak, a kamoli knjigu.

Ekonomiste koji istražuju moguće posljedice npr. Brexita ne treba slušati, jer su oni odnarođena i privilegirana elita, a narod odlučuje, protiv elite. Znanstvenici koji upozoravaju na klimatske promjene i opasnosti koje iz toga proizlaze nemaju nikakvu “težinu” jer amateri “znaju” da to što oni govore nije istina. Amateri interpretiraju tko je kakav stručnjak u nekom području, pa tko treba biti zaposlen, a tko dobiti otkaz sa sveučilišta ili iz nekog instituta. Živimo u doba kad diplome ne vrijede skoro ništa, kad plagijati nisu nikakav prekršaj, kad se iskustvo stečeno višegodišnjim marljivim radom ne cijeni ni izbliza dovoljno. Svatko je “stručnjak” nakon što provede deset minuta na Googleu, ili pročita nešto na amaterskoj “enciklopediji” (npr. Wikipediji). Nije potrebno ništa drugo, to je dovoljno.

Taj trend obezvređuje svaku ideju ozbiljnosti, rada i racionalnosti. Umjesto toga nudi se “prekvalificiranje” najkvalificiranijih, kako bi postali dio “lanca proizvodnje”, a time i postali “korisni” u situacijama brzinskog “rješavanja problema”. Bitno je uklopiti se u postojeće modele i sheme, a kritičnost se ne traži. Za dugotrajna istraživanja koja bi dovela u pitanje paradigme u znanosti, u društvu i u svijetu ideja, danas uglavnom nema vremena. Nema mjesta za teoretičare, ljude od knjiga, za mišljenja. Dovoljno je vidjeti koliko se knjiga kupuje i čita, i koliko se ponižavajuće odnosimo prema njihovim autorima.

• Kakve bi to elite trebale biti, ima li dovoljno ljudskog i stručnog ‘materijala’ za njih i mogućnost njihova uspona te koja je uloga građana u svemu tome?

– “Elita” je omražena riječ, pa evo i sam uvijek smatram da se trebam od nje “ograditi” navodnicima: dotle je stvar došla. Kakve bi one trebale biti? Autonomne, ako ne i potpuno samostalne, da bi mogle biti kritičke prema stvarnosti. Radi se o zagovoru ne neke aristokratske samoproglašene elite koja je svoj status ostvarila u pred-prosvjetiteljskom kontekstu, nego o kritički orijentiranim pojedincima i njihovim društvima, koji su se u stanju odvojiti od postojećeg da bi zamislili i predstavili bolje. Ti su pojedinci – i njihova udruženja – “centri izvrsnosti”, pri čemu etimologija pojma “izvrsnost” već ukazuje da su oni istupili iz vrste, iz uobičajenog reda u kojem stoje drugi. Oni su uvijek u manjini i uvijek izazov uobičajenom, svakodnevnom, postojećem.

Svojim studentima na početku semestra kažem da ocjenu “izvrstan” može dobiti samo onaj tko je kritičan prema postojećem, uključujući, naravno, prema meni, prema onome što govorim. Kad mi ponove nešto što su pročitali u knjizi koja je na popisu literature, često ih pitam: je li to točno ili netočno? Sama činjenica da piše u knjizi koju je neki autoritet po statusu stavio na popis literature ne znači da je ne treba propitivati. Nagraditi treba novo, a ne poticati stalnu vrtnju u krugu starog. Međutim, bojim se da takav pristup nije nešto što će im pomoći u stvarnom svijetu, koji se temelji na ideji da je “ponavljanje majka mudrosti”. Možda jest u konzervativnom svijetu, ali – svakako nije majka društvenog napretka.

Kritička aktivnost protiv zatvorenog uma

• Kažete kako niste sigurni da se protiv post-istine može mnogo učiniti… zbog čega i gdje su, postoje li eventualna polja borbe protiv toga i mogući načini te borbe?

– Ne može se uvjeriti nekoga čiji je glavni element identiteta u tome da ga se ne da uvjeriti jer preferira zatvorenost, a ne otvorenost. Liberalni poredak ne dopušta ni zabrane, osim u vrlo rijetkim slučajevima – pa prema tome ni politika zabrana širenja lažnih vijesti ili čistih nonsensa nije, također, rješenje. Što se može učiniti kad se suočite s potpuno zatvorenim umom? Možete ga ignorirati, pa neka govori što hoće. Ali, s druge strane, to ne znači da trebate odustati od aktivnog pristupa javnosti. Taj pristup podrazumijeva stalno djelovanje u korist održanja kritičke javnosti i za njeno uporno jačanje – u nadi da će razum ipak pokazati da je izdržljiv i da se ne da pokolebati antiracionalizmom. Uostalom, to je prosvjetiteljski argument. Kad ne bi bilo povjerenja u racionalnost i razumnost, ona druga strana bi imala pravo.

Referendum kao instrument amaterokracije

• Što je u ovom kontekstu s političkom ‘elitom’?

– Oni koji izazivaju konzervativizam i antiprosvjetiteljstvo, koji pokazuju sposobnost da vode, a ne samo da slijede popularne trendove koje nameće amaterokracija, oni koji zastupaju svoja uvjerenja i spremni su riskirati popularnost, nalaze se na meti kritike – često kao neprijatelji “naroda”. Istodobno, oni koji ih kritiziraju nisu u stanju sami dobiti dovoljno glasova da bi potvrdili da doista govore “u ime naroda”. U ime “demokracije” se napada politika kao takva, o čemu imamo odlične studije, neke od kojih su objavljene i na našem jeziku – npr. knjiga Braneći politiku Matthewa Flindersa, objavljena 2017. Rekao bih da je populistička kritika “političkih elita” upravo primjer pokušaja da se naruši autonomija političke sfere kako bi se omogućila “direktna demokracija”, najčešće posredstvom referenduma. Već smo, međutim, vidjeli mnoge vrlo problematične posljedice referenduma: po mir, pluralizam, položaj manjina, kritičko mišljenje i društveni napredak. Referendum je najčešće instrument amaterokracije. Treba ga, stoga, izbjegavati gdje god je moguće.

Tomislav Šoštarić (Aljazeera)