Prof.dr. Besim Spahić: Nisam čovjek za politike, morao bih lagati
Prof. dr. Spahić za Oslobođenje govori o muzici, stanju u medijima, našim političarima i obrazovanju.
Gdje je danas i čime se bavi profesor Besim Spahić?
– Već dvije godine i osam mjeseci, sretno, u prijevremenoj penziji. Imam skoro 40 godina punog radnog staža. Muzikom sam se bavio cijeli život, a danas još više. Pospremio sam svoje pjesme, sa Udrugom Libertas sam nedavno posložio šest kompilacijskih CD-ova sa mojim dječijim, tamburaškim, klapskim, pop i rok kompozicijama. Uspješna promocija je bila u Županji i u SSH-u. Posebno mi je važno da ove dječije dođu do škola, ali i do radiostanica.
S ponosom možete govoriti o brojnim projektima koje ste radili. Opišite nam ih pobliže.
– “Bing bang Bong – prijatelj svijeta”, to je projekat koji sam radio u Sloveniji. Preveden je na pet jezika. Dobio sam prvu nagradu od Evropske unije, 1997, za najčovjekoljubniji dječiji multiprojekat. Napravio sam “Kulin ban nadaleko znan”. Ovdje je u BKC-u, u sklopu festivala Linefest, izvedena jedna praizvedba, ali je BHT1 uradio i TV emisiju, koja je emitovana više puta.
Klasično znanje
Sam sam glumio Kulina bana, a uz djecu izvođače i plesače, glumili su i profesionalni glumci – Minka Muftić i Miodrag Truifunov. Zatim, izdao sam CD “Zapjevaj, dječiji svijete”. To je himna koja je prevedena na nekoliko jezika. Na italijanskom jeziku je pjevao Cukero 1999, na slovenskom Lado Leskovar, a na bosanskom oskarovka Vanessa Redgrawe. Najviše sam komponovao dječije pjesmice, ali eto i narodne i zabavne, te tamburaške i klapske dalmatinske.
– Pa nedavno smo, i kao grupa Pravo lice, promovirali naš album. Tu su Mario Pejić, Dino Porović, Enes Ibričević, Adnan Kršlak i moja malenkost. No, ovi tzv. moji CD-ovi su promo karaktera i nisu komercijalni. Od pjevača se pojavljuju Vajta, Tifa, Žera, Irina Kapetanović, Zorica Andrijašević, Minka Muftić, Marijo Pejić, tamburaši Kristali, Jakov Jakša Jurjević, Nuša Derenda, i još mnogi drugi. Čak i ja pjevam pjesmu “Bosna u nama”.
Nije Vam ni gluma nepoznanica.
– Za sve vrijeme mog života u Travniku sam glumio. Od šeste godine, dakle od prvog razreda osnovne pa do kraja gimnazije i onda nastavio u Pozorištu mladih u Sarajevu. Glumio sam nekoliko junaka, sinhronizovao crtiće, imao čast biti sa našim najboljim glumcima. To je bio spoljni angažman i on nije bio loš. Ali, nije bilo sudbine da se profesionalno opredijelim ni za pozorište ni za muziku, mada me taj usud prati do današnjih dana.
Imate 40 godina radnog iskustva u marketingu, a kasnije i u PR-u. Sigurno imate šta reći o svojim studentima?
– Prvi sam magistar i doktor komunikologije na Ljubljanskom univerzitetu, ali i u tadašnjoj zajedničkoj državi. Doktorsku specijalizaciju sam obavio na IAA univerzitetu u Parizu. Prvi sam učio studente političkom i marketingu u kulturi i umjetnosti. U onom sistemu je ta branša bila anatemisana. Napisao sam dvadesetak i nekoliko koautorskih knjiga. Slovencima sam napisao prvu knjigu o temi “Politički marketing”, zatim “Marketing u kulturi i umjetnosti”, te “Strukturalni elementi imidža grada”. Nisam nikad bio klasični profesor. Znao sam komunicirati sa mladim ljudima. Bio sam nekako fleksibilniji, a znao sam pomalo iskoristiti svoje glumačke i muzičke sposobnosti i predavanja učiniti zabavnijim. Uvijek sam se pokušavao staviti u poziciju studenata i prilagoditi se mladalačkoj mentalnoj strukturi. Empatija je važna u svakoj komunikaciji, i sa studentima, ali i širokoj potrošačkoj i biračkoj strukturi. Ništa nema od komunikacije ako se ne prilagodim mladima. Imam puno slučajeva gdje sam bio profesor i ocu i majci, a onda i sinu/kćerci, i na Likovnoj akademiji i na Fakultetu političkih nauka. To je lijep osjećaj.
Gdje danas ide nauka? Šta je sa znanjem koje mladi dobijaju u našim obrazovnim institucijama?
– U nekom momentu sam, nažalost, shvatio da su bolonjizacijom i pojavom novih digitalnih medija i nauka i edukacija izgubile smisao i da više ni osnovne ni srednje škole ne daju kvalitetno klasično znanje. Mladi ljudi su sve više zadojeni ideologijama, vjerom i nacijom. Odlaze vani ili neće da rade niti uče za svoju struku. Studentu je važnije da u mom predavanju vidi da li sam uvrijedio njegovog partijskog, nacionalnog ili vjerskog lidera, a ne da nauči šta je npr. istinska asertivna komunikacija, šta je interkulturalizam, humanizam… Nije im bitno da nauče da naša imena nisu bošnjačka, nego da su to semitska imena. Jovo misli da je Jovo srpsko ime, Ivan da je Ivo ili Ivan hrvatsko ime, tako mi mislimo da je Besim bošnjačko. Nema toga! Postoje slavenska, semitska, perzijska i arapska imena, jer nisu ni svi Arapi isti, ima ih i katolika i pravoslavnih, uz niz segmenata, podsegmenata, sljedbi… Ali, eto mi volimo stereotipije, simplifikacije. Ne mogu ja biti novinar/naučnik po bošnjačko-muslimanskoj, katoličko-hrvatskoj ili srpsko-pravoslavnoj etici. Ja moram i sebe i svog rođenog oca kritički sagledati: “Babo, oče, volim te! Školuješ me, ali ti nisi u pravu. Knjige i činjenice govore drugačije”. Pa, ti onda otac, striko, amidža kaže: “Ma, pusti ti te knjige i tog kretena što ti govori protiv nas”. To su mi mnogi studenti ispričali. Onda ne treba uopšte studirati. Neka ih očevi i rođaci uče i neka im daju diplomu novinara, filozofa, politologa…
Novinari moraju informisati o činjenicama od javnog interesa. Kako danas prema Vašem mišljenju novinari izvještavaju?
– Medije pratim, itekako. Današnje izvještavanje je kritično, mada novinari ne kreiraju događanja, nego ih kreiraju političari. Ako novinari samo prenose nebuloze i nomenklaturu i tri jezika, tri nacije, ostale i slično, onda ljudima postaje normalno nešto što nigdje u svijetu ne postoji. Novinar ne može jednostavno prenijeti svaku glupost koju izgovori trenutačni lider, kojeg za tri mjeseca zamijene. O problematičnim izjavama vjerskih lidera ne smije se ni riječi reći, jer su oni sebi dali božanske dimenzije i to je udar na Boga, onda na naciju… Naši politički i vjerski lideri su “kompetentni” i neznačaki pričaju o lingvistici, o diplomaciji, o filozofiji, o naciji, o politologiji, a mnogi ne znaju ni šta je politika. Završili su geografiju, poljoprivredu ili nisu ništa završili. Ako novinari, odnosno mediji, to samo onako prenose, oni faktički šire i dalje njeguju njegovano neznanje, a ljudi žive u uvjerenju da oni rješavaju općedruštvene i univerzalne probleme. Ne vide da već četvrtinu stoljeća tonemo i pojedinačno i svi skupa.
Šta je sa uređivačkom politikom?
– Uređivačka politika je uglavnom u teškoj situaciji. Film “Ugovor s đavolom”, kao i Orwell u “1984.” su to najbolje objasnili. CNN i druge mreže imaju ugovor sa američkom vladom i šta god američka politika (ne narod!) radi to je dobro. Koga oni proglase da ne valja, on ne valja. Eh, tako je isto i kod nas. Novinar napravi emisiju i dođu mu tri nacionalna lidera. U startu se zna koji je i za koga negativac. Šta god da kaže, on je najpametniji za Bosnu, a onda ovi u Banjoj Luci znaju da je negativac ili obrnuto u Sarajevu. Na tome se ne može ništa napraviti. Sve nas je manje i manje. Podijeljeni smo u tri tora. Ako nema države Bosne u kojoj žive Bosanci, nema svrhe da postoji država Bosna u kojoj nema Bosanaca. Evo, već pola Bosne je Republika Srpska, dakle nema Bosanaca. U Federaciji su Hrvati i Bošnjaci, koji misle da su oni jedini pravi Bosanci, ali bježe od tog imena. Kažu svi “šuti, to je dobro”. A ako je svima dobro, onda su svi protivnici cjelovite – građanske države, gdje su svi jednaki. I Sejdić i Finci i Husar… Nigdje na svijetu ne postoje konstitutivni ili nekonstitutivni narodi. Ni jedne jedine države nema da ima tročlano predsjedništvo. Nigdje na svijetu nema da se govori isti jezik, jer već ima american english, scottish english, irish english… A kod nas isti jezik govorimo na tri različita načina.
Naši pašaluci
Sve je to plaćeno! Muslimani na baterije, katolici na baterije, pravoslavci na baterije. Kažu, “Bio sam na džumi. Bio je i Bakir”. “Bio na misi zadušnici. Bio je i Čović”. Onda “Dodik napravio parastos. Super. Bio i ja”… Ljudi na to padaju. A to su ljudi bezbožnici, jer da su iole vjernici, ne bi radili protiv svog naroda, protiv države na čijem temelju su uopće postali političari. Izvan ove države oni ovce ne bi mogli čuvati, a ovdje su glavni lideri.
Je li članstvo u EU najbolji put za nas i kako riješiti stanje u državi?
– Nikako! Mi sami ništa ne možemo. Evropska unija ništa neće riješiti. Imamo Valentina Inzka, i njega kritikovati je nesvrsishodno, besmisleno. On je poslan da ništa ne uradi, a po ingerencijama može smijeniti koga hoće. Može sutra skupa s međunarodnom zajednicom reći “Nema više Republike Srpske, nemamo Federacije, županija/kantona, vraćamo građansku republiku Bosnu i Hercegovinu, to je republika svih svojih građana/državljana”. Ali, i on mora dobiti odobrenje onih koji su ga ustoličili – UN-a. On i da hoće, ne smije. Ali, to neće ni bošnjački ni srpski ni hrvatski lideri. Posebno ne i sve tri vjerske zajednice. A narod kad bi to htio, ne bi permanentno davao glasove nacio-vjerskim strankama. I kad ti kažeš nešto drugačije, onda te tvoji gledaju: “Jesi vidio onog izroda?! Samo priča protiv muslimana. Taj i taj je izdajica hrvatska, jer i dalje živi u Sarajevu”. Kažu, Banja Luka etnički očišćen grad, a hrvatski prvaci primaju najviše priznanje od Dodika. Zato što ih je ostalo 2 posto u cijelom RS-u. U Sarajevu preko 90 posto Bošnjaka muslimana. Ne smiješ ni spomenuti 150.000 Srba prije 1990. godine. “Šuti”, kažu, “to i jeste naš cilj”. A narod ne shvata da je tu ključ njihovog nepovratka u rodne grude. Jer bi povratak Bošnjaka na sve prostore gdje su bivali, značio i povratak svih Srba u Sarajevo.
– Ne pada mi na pamet! Ja nisam čovjek za politike. Ne mogu, jer onda moram lagati. Ja i kad bih došao na vlast, morao bih koristiti rječnik Dejtonskog sporazuma, koji klasična politološka teorija i politička praksa ne poznaju. Onda je tu činjenica da su administracije popunjene i ustrojene po nacio-stranačkim ključevima i da služe stranačkim, a ne opštedruštvenim interesima. O pokazanoj i dokazanoj kriminogensti stranačkih ljubimaca i (ne)radu sudstva imamo primjera napretek. Mnogi su donosili i započeli izvanredne projekte, ali su oni anulirani. Ja ili bilo ko može praviti vrhunske projekte, ali oni neće proći, ako ne prođu stranačko-interesne kriterije. Koliko je para EU i donacija propalo, jer se nisu mogli dogovoriti ko i kako će rukovoditi njima.
Jesu li Vas zvali da se priključite nekoj političkoj stranci?
– Zvali su me neformalno, uglavnom prijatelji da im nešto džaba uradim u izbornim kampanjama. Ali, sustavno, ozbiljno, niko me nije zvao, jer im ne trebam, pošto ne mogu šutjeti i biti bespogovorno odan, ali i u godinama sam. U BiH, koja zvanično ima oko 3.500.000 ljudi, registrirano je više od 250 stranaka. Pa, Amerika ima 300 miliona stanovnika i dvije stranke. Velika Britanija ima 70 miliona i dvije stranke. Šta su te stranke? Više klanovi sumnjivog morala! Kakvih je to 10, 11, 13 puteva Bošnjaka muslimana, Hrvata katolika i Srba pravoslavaca? Pa, svi oni se međusobno glođu kad u njihovim pašalucima nema onih drugih. I pred svake izbore se pojavi po 5-10 novih stranaka ili koalicija. To je samo pitanje politike, da se dočepa vlasti, jer ih ne zanimaju ni država ni narod ni Bog, ništa. Samo sopstveni prosperitet.
Malo više od godinu je do općih izbora. Političke partije uveliko su počele sa predizbornom kampanjom. Ima li ljevica svoju šansu?
– Kod nas predizborne kampanje samo služe da svi koriste državne institucije i kompletnu infrastrukturu za svoje stranke. Ljevica se pokazala kao nula. Do dana današnjeg – ništa. Kako može lijeva socijalistička ili socijaldemokratska stranka koalirati sa jednom nacionalističkom? Danas se kod nas naizmjenično miješaju desnica i ljevica. Nekad je desnica ljevlja, a nekad ljevica desnija. Tu su najčešće otpadnici iz skoro svih stranaka. Napravi se nova stranka od onih koji nisu mogli ostvariti funkcije, pa pređu iz ove u onu ili iz one u ovu. Tako je nastala Stranka za BiH – od onih, koji nisu mogli biti u prvom safu u privatizacijama, da oni dobiju bar neke općine gdje mogu biti glavni. Tako je i sa opozicijom u RS-u. Tako je i sa dva HDZ-a. Od ove države svi uzimaju. Ali, Bosna nas možda i kažnjava. Sad to govorim ezoterično. To je pupak svijeta. Zapisano u srednjovjekovnim ezoteričnim rukopisima. To je Horion Bosona! “Horusova zemlja dobrih ljudi”. Zato su se zvali dobri Bošnjani. Piroćanac iz BiH
Na svojoj, na plemenitoj, koju im je dodijelio bizantski car. Počesto na stećcima imamo ovakve zapise: “Umro i pokopan na svojoj, na plemenitoj zemlji “. A na bar 20-ak stećaka piše: “Ko takne ovaj biljeg (stećak), sruši ga, dabogda on, njegova djeca, unuci njegovih unuka bili prokleti vazda na ovoj zemlji”. E, vidite da smo prokleti. Kad ti izgubiš autohtonu autentičnost i hoćeš da budeš kvazi Arap, Turčin, hoćeš da budeš Zagorac kao Hrvat ili hoćeš da budeš Piroćanac kao Srbin, ovdje živiš a mentalno si u Pirotu, gdje nikad bio nisi. Zar to nije kazna?
Učenici iz Jajca se drugu godinu zaredom bore protiv nastojanja lokalnih političara i osnivanja “dvije škole pod jednim krovom”. Kako okončati taj fenomen?
– To sam javno govorio hiljadu puta. To je fašizam najveće vrste. Matematika je drugačija kod Bošnjaka nego kod Hrvata ili Srba. Geografija je drugačija, jer kod Srba je epicentar svijeta Srbija. Paramecijumi, amebe… su oduvijek bili muslimani, pravoslavci ili katolici. Bošnjaci preferiraju tursko doba. Istoriju od dolaska El-Fatiha. Hrvate zanima BiH kao povijesni hrvatski prostor. Svi banovi i kraljevi su bili Hrvati, a za Srbe Srbi.
Da li je Aleksandar Vučić iskren ako naoružava Srbiju, a predstavlja se ko mirotvorac?
– Sve su to pokazatelji da smo mi dio šireg interesa nekoliko centara. Jer i Hrvatska se naoružava. Predsjednica sve više ističe potrebu osavremenjavanja nauoružanja. Ali i kod nas se dovode poslovni ljudi, posebno iz Turske. Svi imaju iluziju da će ih Rusi, Turci ili Hrvatska pomoći i spasiti. O ratu odlučuju svjetske “hadžije”, a ovo su taktički potezi, da i dalje čuvaju tenzije, sumnje i napetosti, koje su nam Dejtonskim sporazumom nametnute, uz blagoslov domaćih zaštitnika vitalnih nacionalnih interesa. Tako da na sopstvenom, primarno ekonomskom spašavanju domovine ne radimo ništa. Mladi ljudi odlaze, a vlasti se hvale kako se smanjuje broj nezaposlenih. Zaposlili se u Evropi, u svijetu.
Berina Bahtanović (Oslobođenje)
Komentari