Kliker.info

Promjena će biti najizglednija u onom dijelu zemlje gdje SDA vlast već neko vrijeme puca po šavovima – što zbog nezadovoljstva unutar same stranke koja se osipa, što zbog sve jačeg, još uvijek heterogenog, opozicionog bloka, što zbog onog trećeg, međunarodnog faktora koji se sve više zanima za region.

Piše: Prof. dr. Asim Mujkić

U posljednjih nekoliko izbornih ciklusa u javnom diskursu redovno se nametalo pitanje da li će predstojeći izbori donijeti promjenu, a posebno promjenu postojećeg režima? A samo da se podsjetimo, ovaj naš – nacionalistički – je ustanovljen prije 32 godine. Dakle, još dva izborna perioda i nacionalističke političke elite stigoše, nekada nedostižnu brojku od 40 godina suverene vladavine kakvu su zabilježili komunisti.

S tim u vezi, da bi se nešto smisleno odgovorilo na postavljeno pitanje o eventualnoj promjeni režima potrebno je malo zaroniti u prošlost, u ono vrijeme kada se zaista desila takva radikalna promjena, promjena režima. Jedan od razloga za uvjerljivu pobjedu takozvanih nacionalnih stranaka na historijskim izborima 1990. godine nije ležao u kvaliteti njihovih političkih programa, platformi, pa čak ni u novim licima s plakata. Jedno od tih lica koje će iz rata koji će uslijediti izaći kao jedan od simbola čak nije dobio ni najviše glasova. Razlog pobjede je bila šira narodna percepcija tih novih, nacionalnih partija kao kredibilnih subjekata promjene režima, ojačana strahom, nepredvidljivošću ishoda turbulentnog procesa u koji ulazimo zajedno s dobrim dijelom kontinenta.

Lozinka te kontinentalne, ali i lokalne promjene bila je parola ‘antikomunizma’, odnosno, zajednički izvedbeni plan nacionalnih stranaka glasio je: ‘samo da komuniste skinemo s vlasti’. Tako se u mjesecima prije samih izbora postigla, što je drugi razlog za ondašnju pobjedu nacionalnih stranaka, jasna ideološka kristalizacija koja je nužna za promjenu režima. S jedne strane stajao je već na staklenim nogama stari režim oličen u SKBiH, a s druge strane, suprotstavljeni ideološki blok – antikomunisti opredjeljeni k politici etno-nacionalnog identiteta. Treći važan razlog je širi, geopolitički kontekst. Te 1990. godine dobar dio europskog kontinenta bio je zahvaćen valom promjena na ideološki jasno definiranoj poziciji antikomunizma.

Kakva je danas percepcija u narodu? Ako je u sferi društvenih i političkih odnosa u našoj zemlji išta konstanta u ove tri i kusur decenije to je konsenzus između konzervativnih, tradicionalističkih, etnopolitičkih krugova (u sva tri naroda) i ogromne većine naroda oko izbjegavanja bilo kakvih značajnijih, a osobito onih radikalnih promjena. U tom pogledu zaista na BiH valja primijeniti onu konzervativnu metaforu ‘tihe većine’ koja promjenu percipira kao opću opasnost. Narod iz straha od poremećaja kakve takve normalnosti, neke regularnosti, osobito imajući u vidu recentna iskustva zahvaljujući kojima prva asocijacija na promjenu rat, pucnjava, zbjegovi, zima, glad, itd.

I baš na toj tvrdokornoj percepciji kontinuiteta, a ne konkretnom ovom ili onom obećanju (mislim da ni najzagriženiji sda-ovac nije svojevremeno povjerovao kako će se otvoriti 100.000 novih radnih mjesta, kao što ni najzagriženiji snsd-ovac nije mogao povjerovati u neki RS-Exit), na tom teško prihvatljivom, ali ipak nekako podnošljivom političkom realizmu nacional-političke elite grade svoju izbornu strategiju. Glasati za druge predstavlja se kao neodgovorni avanturizam, a izazivači se i u narodu a i kroz istupe etablirane elite prikazuju kao osobe gladne moći i fotelje. Dakle, promjena se percipira kao opća nesigurnost, a kakav takav kontinuitet nam nude ovi stari koje ‘ne možemo smisliti’.

Što se tiče drugog kriterija, ideološke kristalizacije, promjena režima, vidjeli smo, moguća je samo u slučaju postojanja ideološki jasno iskristaliziranih političkih blokova. Ako je ‘antikomunizam’ bio zbirna ideološka, ma kako neartikulirana i maglovita, lozinka 1990, danas bi opoziciona lozinka zacijelo trebala biti ‘antinacionalizam’. Naravno, već i najpovršniji pregled političke scene u cijeloj BiH jasno pokazuje kako takve platforme nema, osim u slabašnim naznakama. Da li to sad znači da trebamo dići ruke od pokušaja promjene stvari? Nipošto. Ako nema jasne antinacionalističke platforme svakako da postoje druge važne teme oko kojih se među opozicionim snagama i tamo gdje vlada SDA i SNSD pa čak i HDZ može postići visok stupanj slaganja, pa i šira mobilizacija biračkog tijela, pa i postizborna koalicija, jer je na žalost za predizbornu već prekasno.

Ako i oko čega postoji široki konsenzus svih opozicionih snaga na cijelom teritoriju BiH i najširih masa gađana kada su u pitanju vladajuće etnonacionalističke elite to je korupcija. Ono što te heterogene snage sprečava da se ujedine je homogenizirajuća nacionalistička, državotvorna retorika koju vlastodršci svaki put koriste kada u javnost izbije neka afera. Nacionalistička priča je odbrambeni mehanizam, dimna zavjesa dizajnirana da zaplaši građane od promjene. A korupcija je samo naličje nacionalističke vlasti. U svojoj knjizi Grebo, Boro Kontić navodi kako je Zdravko Grebo na pitanje da li je veća opasnost od nacionalizma ili kriminala kratko odgovorio: „To je isto!“.

I zaista je to jedno te isto. Flagrantna nebriga za individualne živote građana koji pripadaju narodima za čije se vitalne interese bore za vrijeme pandemije, to bahato prepuštanje građana da se sami snalaze za lijekove na crnom tržištu ili da se ponižavaju u potrazi za vakcinom, dok se istovremeno lažiraju računi i debelo profitira na nepotrebnoj opremi, a građanima dijele hurme, ili potpuna operisanost od brige za prehranu i grijanje najšireg stanovništva u svjetlu ruske invazije na Ukrajinu, sramotni i ponižavajući tretman naših sportista, samo da navedemo neke svježije primjere, već odavno je postalo kriminalno djelovanje i mora konačno doći na naplatu. To poniženje, nebriga, bahatost više ne može pod kožu i nikakva priča o ugroženosti ne smije stati na put onoj pravoj priči o ugroženosti – ugroženosti vlastitog života i dostojanstva građana upravo od sistema kakvog održavaju po svaku cijenu, čak i po cijenu odlaska stotina hiljada mladih ljudi iz zemlje, zaštitnici njihovih vitalnih nacionalnih interesa. Tako bi zajednički izvedbeni plan opozicionih stranaka danas trebao da glasi: ‘samo da korumpirane skinemo s vlasti’.

Teško je u ovom trenutku očekivati neku značajniju promjenu u onim dijelovima zemlje gdje vlast drži HDZ, pa i tamo gdje vlada SNSD zbog direktnog autokratskog načina vladavine vođe koji ima podršku Putina i svih europskih ksenofoba. Promjena će biti najizglednija u onom dijelu zemlje gdje SDA vlast već neko vrijeme puca po šavovima – što zbog nezadovoljstva unutar same stranke koja se osipa, što zbog sve jačeg, još uvijek heterogenog, opozicionog bloka, što zbog onog trećeg, međunarodnog faktora koji se sve više zanima za region. Uvriježenu percepciju o nepoželjnosti i avanturizmu promjena sve više, zahvaljujući pojačanim pritiscima izvana, nagriza sumnja o smislu, pa ako hoćemo i avanturizmu glasanja za one koji već sutra mogu biti sankcionirani. Građani treba da izvagaju koja je promjena veći avanturizam – glasati za neke nove ljude i opcije ili glasati po starom za one koji mogu biti sankcijama uklonjeni s političke scene i dovesti ih u izolaciju.

Uostalom, bilo bi to ne samo politički nego i historijski logično da hegemonija etnopolitičke paradigme takozvanog narodnog predstavljanja počne sa svojim obesmišljavanjem od prvosnovane nacionalne stranke u BiH. Osnivanje SDA u osvit kontinentalnih promjena 1990. godine na kombinaciji nasljeđa Spahinog JMO, s jedne, i mladomuslimanstva, s druge strane, moglo je donekle imati rezona u identitetskim previranjima unutar općeg resetovanja jugoslavenskog okvira, ali onoga trenutka kada je nestanak tog okvira postao izvjestan, koncept takvog političkog organiziranja na nivou BiH koji je već uzeo maha i kod drugih naroda u BiH, mogao je biti – i bio je – samo recept za katastrofu.

SDA je s partnerskim strankama s kojima je povezala zastave (neki će reći kako te zastave nikad nisu do kraja nikad razvezane) udarila temelje novog poretka – etnonacionalizma a njegova osnovna karakteristika od prvog dana pa sve do danas bila je otvorena ‘trans-subjektivacija’, odnosno, transfer subjektivnosti s države na bosanskohercegovačke narode-etnonacije koje nužno rezultiraju u nečemu što moj kolega Nerzuk Ćurak naziva ‘desubjektivacijom Bosne i Hercegovine’.

Politički subjekt tako zamišljene BiH iz 1990. godine nije bio individualni građanin nego narod, a taj narod, kao ‘subjekt’ svoj subjektivitet provodi kroz zastupanje čiji su nositelji politički predstavnici koji su prošli izborni proces isključivo unutar tog naroda. Taj koncept o dogovoru tri narodne vođe iza kojih stoji legitimna izborna vertikala koji je inauguriran u proljeće 1990. kao zlokobni refren ponavlja se evo već 32 godine. Zadnji ga je ponovio brat Erdogan.

Iako će, po svemu sudeći, nacionalizam i dalje ostati krajnja legitimacijska tačka našeg političkog života, ne mora korupcija. Ako ne možemo još uvijek promijeniti nacionalistički režim u cijeloj BiH možemo ga možda, za početak, promijeniti u jednom njenom dijelu, a što se tiče čitave BiH, korak ka promjeni s antikorupcijske platforme sastojao bi se u promjeni pojedinaca tog režima. Jer, iako je režim još u dogledno vrijeme siguran u svoju vladavinu, pojedinci koji ga čine uglavnom nisu. Na svakoj od izbornih lista mogu se naći neokaljani pojedinci i pojedinke.

Važno je održavati i učestvovati na izborima zbog održanja i mogućeg snaženja demokratske kulture, a osobito u svrhu snaženja percepcije smjenjivosti. Političke elite koje kalkuliraju i poigravaju se s iracionalnošću strahova običnog naroda, u pravom smislu igraju se s vatrom, jer ta iracionalnost, a to se nije desilo samo jednom, je u temelju takozvanog inat-glasanja, kada građani, kao u Sarajevu, glasaju da bi kaznili one bivše. I to je nešto što bi moglo doći na naplatu 2.10. – za sva bahaćenja, respiratore i vakcine, za svakodnevna poniženja.