Kliker.info

U Sarajevu je izašao iz štampe Leksikon socioloških pojmova, autora i priređivača dr. Senadina Lavića, profesora na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Ovo je izuzetno vrijedno pionirsko djelo u našoj znanstvenoj zajednici koje na 850 stranica obuhvata autore iz oblasti sociologije, domaće i strane, te najvažnije pojmove sociologije i njoj srodnih znanstvenih disciplina. Knjiga je urađena u tvrdom povezu, a naslovnu stranu osmislio je Mehmed Slezović.

U Leksikonu su preferirani “domaći” autori i pojmovi koji su dio vokabulara savremenih socioloških tekstova. Uslov za uvrštavanje autora s prostora bosanskog, hrvatskog, srpskog, slovenačkog, makedonskog ili  crnogorskog govornog područja bio je da su doktorirali u oblasti filozofije, sociologije, politologije i drugih društvenih nauka, da imaju objavljene knjige i znanstvene radove sa validnom recenzijom, da je prepoznatljiv njihov javni humanistički angažman, da znanstvena zajednica može od njih preuzeti određene misli, ideje i forme društvenog djelovanja. Autori su obrađeni prema osnovim biografskim i znanstveno-istraživačkim informacijama iz kojih se može spoznati znanstvena intencija i  vrijednost njihovog rada. Pojmovlje je priređeno s akcentom na semantički kapacitet i autore koje su ga koristili u svojim knjigama. Leksikon treba da ponudi bitne informacije o značenju pojmova ili životu i radu autora koji su na bilo koji način sociološki interesantni. On povezuje sociologiju, osnovne sociološke discipline i sociologiji srodne znanosti u jednu kompleksnu cjelinu.

Lavićev Leksikon socioloških pojmova predstavlja izraz vremena u kojem priređivač i saradnici pokušavaju iskazati, prema određenim kriterijima i naklonostima, bitne pojmove sociologije i društvene teorije koji imaju svoju pozadinu i važenje za znanost i svakodnevlje. Lavić je sasvim svjestan da svako u ovome globalizacijskom toku ima mogućnost da se fokusira na jedan skup problemskih težišta, a da njegova usmjerenost na te težišne tačke ne bude univerzalno važeća ili kanonska. O tome svjedoči mnoštvo rječnika, leksikona, enciklopedija, zbornika ili udžbenika u kojima se iz određene point of view predlaže pregled ili stanje znanja u određenoj oblasti. Danas smo svjesni pitanja vokabulara društvenih znanosti. Zato mu je neophodno posveti posebnu pažnju i otvoriti istraživački prostor u znanstvenim i stručnim radovima za brigu oko razvoja vokabulara.

Filozofija jezika je u 20. stoljeću uspješno provela supstituciju poduhvata “kritike uma”, tj. ljudskog prisvajanja prava na tumačenje svijeta, konkretizirajući ga na način “kritike jezika” kojim se koristimo u znanostima i svakodnevlju. Izraz ljudskog djelovanja u svijetu, a posebno u okviru društvenih fenomena, jeste određeni vokabular koji je apsloutno kontingentan i podložan raznovrsnim supstitucijama pod određenim okolnostima koje izražavaju “duh vremena” ili neku praktičku ljudsku potrebu. Vokabular nikada nije odvojen od povijesne zbilje i ona se najbolje sedimentira u njemu, odnosno tako se najizraženije čuva misao o njoj. Svako vještačko odvajanje vokabulara od njegovog povijesnog konteksta dovodi do pojmovnog haosa i vokabulara koji ne osigurava korisnicima da se nose s određenom zbiljom. Čovjek svoju društvenu zbilju oblikuje kroz jezik i mi o njoj učimo preko jezika. Precizno pojmovlje je preduslov našega znanja o svijetu u kojem živimo.

Mi ne možemo govoriti na bitan način o pojavama u aktuelnoj društvenoj zbilji bez osavremenjenog vokabulara. Ako želimo u društvenim znanostima da se na kvalitetan način odnosimo prema pojavama u društvenoj zbilji, onda moramo izraditi adekvatan znanstveno-stručni rječnik. To izgleda vrlo jasno, samorazumljivo, ali u znanstvenoj praksi nije uvijek tako. Otud se postavlja razložno pitanje: koji je cilj sastavljanja Leksikona socioloških pojmova? Leksikonom, dakle, autor i priređivač pokušava ukazati na dignitet, neosporni autoritet i nezaobilaznu odgovornost sociologije za konstrukciju društvene zbilje, a to znači – iskazati stav da nam je potreban nov, kvalitetan i moderniziran rječnik sociologije za bosanskohercegovačku znanstvenu zajednicu i širu kulturnu javnost. Iz neumoljive preciznosti riječi, koju postignemo ili osjetimo u govoru, pred nas stupa autoritet pojmova koje koristimo kao kategorijalni aparat u znanstvenom radu. Osavremenjivanje vokabulara u društvenim znanostima i usklađivanje sa savremenim tokovima društvenih znanosti i njihovim vokabularima u Evropi i Americi, jeste posao od izuzetne važnosti i ne može se svesti na puko preuzimanje riječi. Svaki vokabular nosi u sebi specifičnosti konteksta u kojem se pojavljuje. Konstruiranjem leksikona sociologije društveni znanstvenici dobijaju specifičan, jedinstven i upotrebljiv vokabular, a to vodi boljem i kvalitetnijem radu i dezavuira brojne predrasude o društvenim znanostima – posebno sociologiji.

Nov i aktualan vokabular u oblasti sociologije, omogućava nam da se uspješno odnosimo prema društvenoj stvarnosti u kojoj živimo, tj. da je jasno opisujemo, objašnjavamo i razumijevamo. Većina naših problema proizlazi iz neadekvatnih i esencijalistički intoniranih vokabulara koji ne iskazuju savremene uvide znanosti, niti prihvataju novi koncept znanja u kojem se čovjek oslobađa uloge pasivnog recipijenta (statičnog posmatrača) koji precizno odražava društvenu zbilju. Društveni znanstvenici jezički konstruiraju zbilju. Ovaj vitgenštajnovski akcent na jezik filozofije i znanosti odredio je dobar dio rasprava u dvadesetom stoljeću i upozorio nas da preko vokabulara ostvarujemo postojanost značenja i razumijevanje društvenih pojava. Značenja riječi su rezultat ljudske prakse. Rorty nas je podsjetio da dvije hiljade godina vlada mehanicistička predstava stvarnosti i ljudskog znanja u kojoj recipijent pasivno motri svijet, a njegovo znanje je “ogledalo prirode” ili odslik “objektivne stvarnosti” u kojoj su reprezentirane suštine.

Pitanje o mišljenju i znanstvenom istraživanju ne ostavlja nas ravnodušnim u prvim decenijama 21. stoljeća. Može li se mišljenjem nazvati reducirano mišljenje o svijetu istrgnuto iz konteksta znanja i djelovanja? Da li je sociologija postala nemoćna da pomogne u ostvarenju slobode ljudi i razrješenju krize društvenih odnosa? Da li je njena nemoć rezultat “bijega od zbilje” u 20. stoljeću? Da li i dalje trebamo razvijati skeptičko-krtitički duh u sociologiji i drugim društvenim naukama ili trebamo pristati na status quo i konformizam u uvjerenju da je dostignut smisao ljudskog egzistiranja u konzumerskom duhu ili, naprimjer, da su ostvarene sve povijesno-kulturne i političke ideje u pojavi neoliberalnog kapitalizma u kasnoj modernosti ili postmodernom društvu bez stabilnih značenja, a pod diktatom ciničke relativizacije svega što jeste? Da li trebamo vjerovati da je ispunjen smisao povijesti, da smo došli do “kraja historije”, do kraja rađanja novih ideja, do kraja čovjeka i humanosti?Autor se u Leksikonu naslanja na linije unutar sociologije koje povlače ljudi kakvi su K. Marx, G. Simmel, M. Weber, H. Marcuse, M. Horkheimer, Th. W. Adorno, Th. B. Bottomore, G. Ritzer, M. Prisching, J. Habermas, P. Bourdieu, U. Beck, A. Giddens, M. Castells i mnogih drugih koji su svojim znanstvenim, skeptičko-kritičkim i emancipatorskim diskursom tražili nove puteve ljudskog društvenog života i interpretirali nedostake postojećih društvenih sadržaja. (Kliker.info)