Kliker.info

Kako jednom prilikom reče 67-godišnji glumački velikan Predrag Miki Manojlović: “Primitivizam dođe i mostove sruši, ali ja od mostova nikad odustati neću!” One kulturne Manojlović gradi i danas bez obzira na sva politička i društvena dešavanja u uzavrelom prostoru bivše Jugoslavije i drži se činjenice da kultura mora biti strateško blago svake zemlje.

Beogradsku adresu Manojlović je privremeno zamijenio onom zagrebačkom, gdje trenutno po 13 sati dnevno snima novi dugometražni igrani film reditelja Bobe Jelčića “Sam samcat”. I apsolutno mu je posvećen, o čemu svjedoči i ovaj ekskluzivni razgovor za “Dnevni avaz”, koji smo sa Manojlovićem uradili u vrijeme kada je imao slobodan dan, u kojem mu je omiljeni napitak kafa, jer mu pomaže da ostane budan.

Veoma zanimljivo

Da je sav u novoj filmskom priči, govori i podatak da ga je na druge teme bilo veoma teško navesti. Uglavnom je hvalio ekipu s kojom radi, otkrio nam kako provodi vrijeme u hrvatskoj prijestonici te razloge zbog kojih je prihvatio novu ulogu. Da je bio i ostao glumačka zvijezda koja nikada nije podigla zid između sebe i publike, pokazuje i danas u skoro svim prilikama.

Manojlović je danas u braku s kolegicom Tamarom Vučković, inače direktoricom Jugoslavenskog dramskog pozorišta, za koju kaže da je snažna i preduzimljiva. Podjednako upečatljiva u svojim ulogama, kao i izvan njih, ova glumčka zvijezda pojavom i stavom ostavlja nezaboravan utisak. Tako je bilo i ovog puta.

Hvala što slobodan dan dijelite s nama. Kako ga provodite u Zagrebu?

– Pazite, prvo se dobro ispavam. S obzirom na to da smo slobodni samo jedan dan sedmično, ne mogu skoknuti do Adelaida u Australiju, a ne mogu ni do Beograda da vidim porodicu. Svakog dana radimo veoma mnogo, već od 6.45 ujutro, još u enterijeru, a za nekoliko dana izlazimo i u eksterijer. Mnogo je glumaca, veoma je zanimljivo.

Rekli ste da je ovaj film drugačiji od svih na kojima ste radili, a brojka u Vašoj biografiji je impresivna. Stoga, objasnite nam zašto?

– Pa, ovo nije uglavnom uobičajen način snimanja, jer smo, prije nego što smo počeli snimati s Bobom Jelčićem, imali probe koje nisu bile samo neko usvajanje dijaloga koji je napisan nego ozbiljno upoznavanje s odnosima, likovima, tzv. ulaženje u lik mnogo dublje nego što je to običaj. Tako da mogu reći da mi ne predstavljamo te likove u filmu nego zaista pokušavamo da budemo oni.

Bobin sjajan dijalog koji je napisao, tek je početak svega. Vi morate biti spremni da vaše lice, to biće, ima reakcije, ima djelovanje koje je dosljedno i koje je inspirativno. Eto, to radimo, a to je jedan zajednički kreativni čin. Pri tome, kamera, isto, traži svoj put u tome i svoj način snimanja. Za mene je to specifičan rad, koji je vrlo inspirativan.

Ali i uživate?

– U ovim trenucima pripremam cijelu sljedeću sedmicu, jer kada navečer dođem, nemam vremena da se spremam za sutra nego legnem i spavam. Ne žalim se nego se samo hvalim ovim novim radom, koji je vrlo zanimljiv.

Glumica Snježana Sinovčić- Šiškov izjavila je da nije mogla ni sanjati rad s Vama tako da ovih dana živi svoj san. Šta kažete na to?

– Volio bih da joj to ne bude ružan san. Nadam se. Snježana u filmu “Sam samcat” igra moju suprugu. To je jedna, sve je, zapravo, u ovom filmu na uzročno-posljedničkoj vezi svega što se dogodi, izgovori ili učini u kadru i izvan njega. Moram spomenuti i Erola Zubčevića, majstora fotografije, koji, isto tako, s kamerom koja nije statična, traži svoj izraz, put, ugao… Stalno je drži, nosi, a što je zanimljivo, ne trese se. Tako da smo mi, svi skupa, jedan zaje… tim.

U filmu igra i bh. glumica Vanesa Glođo.   

– Da, ona igra Snježaninu i moju kćerku, koja malo kasni s udajom, tek joj je 40 godina, ima vremena. Glavni lik filma je Rakan Rushaidat, koji igra razvedenog oca, čija je želja da viđa kćerku češće nego što je sud odredio i nego što su se supružnici dogovorili. To je čitava stvar, koja na oko izgleda vrlo lako, regulativa vrlo jednostavna ispade, da je regulativa vrlo skoro nemoguća.

Jeste li gledali prethodni film Bobe Jelčića “Obrana i zaštita”, koji se, inače, snimao u Mostaru?

– Jesam. Naravno! Izvrstan film. To je jedan od razloga prihvatanja uloge, ali nemojte me pogrešno shvatiti, to je odličan film, koji će ostati, ali oni su zabilježena prošlost, a mi sad bilježimo budućnost.

Poneka fotografija

Jelčić je Hercegovac, Mostarac s hrvatskom adresom, s kojim ste se u Beogradu sreli i otvorili saradnju na filmu “Sam samcat”. Jeste li se u Vašim razgovorima dotakli Bosne i Hercegovine?

– Ma kakvi. Vi razgovarate sa mnom, koji o Bosni sve zna. Nema meni Bobo ni bilo ko drugi govoriti o Bosni bilo šta. Nema kutka u kom nisam bio i u kom ću opet biti. Tako je i s čitavom bivšom Jugom.

Lijepo je čuti da rat kod Vas nije uništio skoro ništa pa ni nijedno prijateljstvo. Čak ih je i ojačao.

– Pa naravno. Ljudi s kojima se i danas, evo, družim u Zagrebu, isti su kao i prije. Njihova imena su veoma poznata, ali to su moje intimne stvari… Ono što je sada bitno su ljudi koje ja ne znam, a koje srećem na ulici, koliko stignem da hodam. Odem da popijem kafu ili da jedem. Ima jedan dobar suši bar. To je ta ljubaznost, neko da vas pozdravi, kaže, drago nam je da ste tu… Ponekad padne i poneka fotografija. Nema ni traga od bilo čega što bi mnogima bilo, kao, normalno, da sad mene u Zagrebu neko mrko gleda, naprotiv. Vrlo su ljubazni. To je bitno za mene. Nisam ni ja neki ego manijak, neki ego tip pa da kažem: “Evo mene, tu sam.” Ali, ljudi kad me prepoznaju, zaista su izuzetno raspoloženi što sam u gradu u kojem jesam trenutno.

Kakvi su Vaši daljnji planovi, šta poslije filma “Sam samcat”?  

– Da završim predstavu koju sam započeo u Radionici integracije “Blackbird”. Imam u planu da definitivno krenem u adaptaciju “Radionice integracije”, koju sam osnovao i vodim još od 2008. godine, a koja će biti odlično novo mjesto za okupljanje kreativnog svijeta i ljudi koji imaju potrebu da podrže ljude s invaliditetom, naravno samo ne finansijski, sve drugo da. To je sljedeće što ću raditi. Dakle, slijede probe, a u maju izlazimo sa predstavom. Najesen možda neki Šekspir. Vidjet ćemo šta će biti.

Nazovite me

Kad ćete doći u Sarajevo?

– Ne znam, nemam neki plan. Možda dođem na Sarajevo Film Festival, možda bude neka saradnja s Harisom Pašovićem. Mi smo strašno bliski saradnici mnogo godina. On je sjajan. Vrlo je moguće i da budem u žiriju Sterijinog pozorja ove godine, ako žiri bude, a mislim da hoće biti zaista kvalitetan. Ako budu drugi zadovoljni sa mnom ko ja s njima, onda ćemo se naći.

Petog aprila Vam je rođendan pa ćemo iskoristiti priliku da Vam unaprijed čestitamo.   

– Ne primam ništa unaprijed. Ni rođendanske čestitke. Nazovite me!

Geografija ne mijenja mnogo na stvari

– Iako i dalje uvijek imam spakirane stvari za put i rad na više mjesta, posljednjih godina ipak više vremena provodim u Beogradu nego u Parizu. Tako je ponajviše zbog porodice, jer sam htio da moj sin Ivan ide u školu u Beogradu. Kad je kretao u školu, bila je to velika dilema, kao iz one pjesme koje su nešto mlađe generacije od moje veoma mnogo slušale –  “Should I Stay Or Should I Go” grupe “Clash”. Zaključili smo da će Ivan u Beogradu dobiti šire obrazovanje, na toj razini do fakulteta. Jednog dana, kada krene na studij, može i u Pariz. Uostalom, savršeno govori i francuski i srpski. Kad je progovorio, sa 14 mjeseci, progovorio je oba jezika… No, geografija ne mijenja mnogo na stvari. Sve je to danas veoma blizu, bilo gdje u Evropi – kazao je Manojlović.

“Romeo i Julija” postoje

– Sa predstavom “Romeo i Julija” bili smo pozvali u Crnu Goru, ali su odustali pa smo trebali igrati u Argentini, i tamo su odustali, onda u Briselu. Tako da ne znam šta će dalje biti s njom. “Romeo i Julija” je predstava koja je trebala da bude odigrana osam puta. I izvedena je toliko, ali onda još devet puta, što je van tog projekta. Riječ je o skupoj predstavi zato što ima mnogo učesnika koji dolaze s raznih strana. Dakle, projekta Beograd – Priština je uspješno završen, a onda su došla sva druga putovanja Zagreb, Sarajevo, Tirana. “Romeo i Julija” postoje, imali su i nadam se da će imati nova putovanja i, ako ih ne bude, svi smo zadovoljni. Volimo tu predstavu – ističe glumac.

Rekao je

Scena je nemilosrdna, kažnjava svakoga ko je se s nedovoljnim razlogom i punim pokrićem lati.
Savjeti teško mogu zamijeniti zaključke stvorene na osnovu vlastitog iskusta. Zato ih rijetko dajem.
Riječi mjere našu duhovnost.
Živi život, budi hrabar, bori se! Vjeruj! Nadaj se!
Pred nacionalizmom ne zatvaram oči.
Raditi na sebi je najteže, sebe spoznati i malo se popraviti ako je moguće. To je iskušenje.

Senida Alagič-Aletić (Avaz)