Kliker.info

Bosanskohercegovački pjesnik, pisac i scenarist Abdulah Sidran preminuo je 23. marta, u 80. godini života. U Narodnom pozorištu Sarajevo danas je održana komemoracija kojoj su prisustvovali brojni prijatelji Sidrana, porodica, njegove brojne kolege i poštovaoci njegovog djela. Prostorije NPS su bile pune ljudi koji su došli da odaju počast bh. velikanu i kažu mu posljednje zbogom. Mnogi su plakali i prisjećali se najljepših dana sa Sidranom.

“Zamišljam te kako sjediš za nebeskim hastalom s prijateljima…”

Komemoracija je počela minutom šutnje.

“Njegova zvijezda, međutim, ne može ugasnuti. Njezin sjaj ostao je u knjigama, pjesmama, dramama, romanima i filmovima i upravo u ovoj dvorani, na ovim daskama, još uvijek se igra balet po njegovoj knjizi. Sjaj Sidranove zvijezde obasjavao nas je cijelog njegovog života, a on ga je svojim djelom darovao ne samo nama nego i budućim pokoljenjima. Sidran je bio pjesnik Sarajeva, svog rodnog grada, kojeg je nazvao planetom, kako glasi naslov jedne njegove pjesme. On je otkrivao vasionu u njemu i njegovu univerzalnu ljepotu. Sidran je Sarajevu podigao literarni spomenik. Jednu svoju pjesmu posvetio je prijatelju Stevanu Tontiću, završava je parafraozom iz knjige postanka ‘ duh Sidranov eno lebdi nad Miljackom’. Premda je pisao i o svom tegobnom preživljavanju, doživo je da bude omiljen u svom gradu za života što se posreći samo rijetkima. Pamtim njegovu izreku koja se odnosila na jednog našeg kolegu ‘Ljudi koji ne vole muziku i nemaju smisla za humor nemaju šta tražiti u književnosti’. Zbogom Sidrane, zamišljam te kako sada sjediš za nebeskim hastalom sa svojim prijateljima Ivanom, Dževadom, Markom i Stevanom i kako razgovarate o nama i našim teškim sudbinama među ovim brdama. Vjeruj mi Avdo, tvoj duh je ostao s nama, izlazi iz knjiga i lebdi nad Miljackom”, rekao je književnik Mile Stojić.

Pjesnik Slobodan Blagojević obratio su uime Akademije nauka i umjetnosti.

“Sarajevo je izgubilo svog pjesnika. U Sarajevu i o Sarajevo pjevaju i danas mnogi sjajni pjesnici, ali nikoga od njih ne možemo poistovijetiti s gradom u svim njegovim dimenzijama kao što nam se prirodno nameće da to učinimo s našim Abdulshom Sidranom”, rekao je Blagojević.

Priča koja se krije iza Sidranove pjesme “Mora”

Priča koja se krije iza Sidranove pjesme “Mora”

Ademir Kenović, režiser i dugogodišnji Sidranov prijatelj kazao je kako je ovo tužno za sve nas, ali da nas tješi to što smo živjeli u isto vrijeme sa Avdom.

“Bio je zaljubljen u svoju porodicu, našu zemlju, pisanje i druženje. U ovih nekoliko dana otkako je otišao svi smo mogli osjetiti koliko je bio voljen i cijenjen. Bio je otvoren a diskretan, snažan a nježan, duhovit do suza. Ako me sada sluša, misao mu je ‘ de odvadi malo’. Ovih dana sam se podsjetio priče koju mi je moj dragi prijatelj Avdo ispričao prije 35-40 godina. To je priča o tome kako je jedno veče sanjao nešto, nije znao šta je to u onom polumraku je sve zapisao i kada se probudio pročitao je i vidio da ne razumije šta piše. Zadubio se i shvatio da je na makedonskom jeziku. Nazvao je prijateljicu u Makedoniji i pročitao je i to je bila pjesma ‘Mora’. Ispostavilo se da je nakon 10-ak godina ova pjesma i ovaj san postala java”, rekao je Kenović.

Šta to radiš sine?

Sanjam, majko. Sanjam, majko, kako pjevam,
a ti me pitaš, u mom snu: šta to činiš, sinko?

O čemu, u snu, pjevaš, sine?

Pjevam, majko, kako sam imao kuću.
A sad nemam kuće. O tome pjevam, majko.

Kako sam, majko, imao glas, i jezik svoj imao.
A sad ni glasa, ni jezika nemam.

Glasom, koga nemam, u jeziku, koga nemam,
o kući, koju nemam, ja pjevam pjesmu, majko.

Zlatko Topčić u suzama je kazao kako je otišao najbolji među nama i glas po kojem su nas prepoznavali.

“Kada se slegnu magle vremena, stišaju talambasi, iz ovog doba ostat će ponešto, ali se kladim da će tu biti i stihovi Abdulaha Sidrana. I biće pravedno da tako bude. Imali smo i prije velikih i značajnih pjesnika, ali boljeg nismo”, istakao je.

Senadin Musabegović pjesnik iz PEN centra kazao je kako nas napušta jedna generacija i ostajemo sami.

“Sidran je osjećao patnju zakovanu u kost i meso sopstvenog tijela kada je prepoznavao dijelove Sarajeva i utkao u Sarajevu. Njegova zbirka ‘Kost i meso’ ostat će mi urezana u sjećanje. Ja sada vidim samo stvarnost: granice moga tijela su i granice moga duha! Je li to kazna za dvostruki moj ateizam? Neka i jeste, ali ja za sobom ostavljam kost, ja ključnu za sobom ostavljam kost, i po njoj biće rekonstruisano biće ove nesreće!’. Nije li ova pjesma demaskirala sve ono što će se desiti nakon 15-20 godina kada budu političke nekrofilije kopale kosti i tražile identifikaciju narcisoidnu s vlastitim nacionalnim izvorom i vlastitih kostiju, Sidran je rekao je istinu o tom morbidnom projektu koji se događao tokom 90-ih. Ali on je i pjesnik života. Imao je univerzalnu poruku”, rekao je Musabegović.

Emir Zlatar iz Vijeća kongresa bošnjačkih intelektualaca kazao je kako je cijela BiH ostala bez velikana kojeg je narod BiH neizmjerno volio, slušao i poštovao. Poručio je kako ostaje Fondacija “Abdulah Sidran” koja ostaje na upravljanje njegovoj porodici.

“Mirno spavaj dragi Avduka”

Ruždija Adžović prije nekoliko mjeseci objavio je knjigu razgovora sa Abdulahom Sidranom. Obratio se na komemoraciji.

“Danas se opraštamo od čovjeka koji svim nama na ovaj ili onaj način obogatio živote, čovjeka kojeg smo voljeli i poštovali. Osluškivao je puls svoga grada i naroda i pretakao to u djela. Osjećam potrebu da kažem, a to ću ponavljati dok sam živ. Neizmjerno sam ponosan što je veliki Abudlah Sidran odabrao moju malenkost da napišem knjigu o njemu. Mnogo toga sam od njega naučio, a jedna od najkonkretnijih lekcija je da novinarski diktafon mora biti uvijek uključen jer nikada ne znaš na kojem mjestu će bljesnuti njegova genijalnost i biseri. Znao sam ga dobro nasmijati, ali i naljutiti. Zahvalan sam Abdualhu što me je uveo u svoj život, otvorio dušu i pustio u njene dubine, što mi je omogućio da svoje ime zauvijek vežem uz njegovo to veliko, ogromno, gromoglasno ime. Ostale su brojne uspomene. Mirno spavaj dragi Avduka”, rekao je Adžović.

Novinar i pisac Boris Lalić, mladi Sidranov prijatelj, kazao je kako se zatekao njegovom smrću jer se Sidranu “toliko puta prišla smrt, popričala i ostavila za neko još remek djelo’.

“Sidran je za mene bio najznačajniji pisac, dokaz da međugeneracijski jaz ne postoji. Bio je najveći miljenik muza i da je to bila njegova velika sreća, a nesreća mu je bila da on te darove prima u ovoj našoj BiH, što opet nije velika nesreća jer je dugo poživio”, rekao je Lalić.

O Abdulahu Sidranu

Abdulah Sidran je rođen 2. oktobra 1944. godine u Sarajevu.

Uređivao je omladinske listove i časopise, predavačke tribine. Do aprila 1992. bio je zaposlen na RTV Sarajevo, kao ‘vodeći dramaturg’.

U književnosti se javio šezdesetih godina, pjesmama i prozom, u generaciji mladih književnika koju često nazivaju ‘šezdesetosmaškom’. Za svoje pjesničke knjige nagrađivan je književnim i društvenim priznanjima (Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva, Godišnja nagrada Udruženja književnika BiH, Godišnja nagrada Izdavačkog preduzeća Svjetlost, Zmajeva nagrada).

U ratu objavljena, knjiga njegove poezije Sarajevski tabut nagrađena je priznanjem, Nagradom slobode, PEN-centra Francuske.

Izbori iz njegove poezije, u prevodu na njemački, francuski, italijanski, objavljeni u Austriji, Francuskoj, Italiji (Insel bin ich, im Herzen der Welt, Cercueil de Sarajevo, La bara di Sarajevo). Za italijansko, dvojezično, izdanje, dobio nagradu ‘Premio letterario 1996 della Fondazione Laboratorio Mediterraneo’.

Scenarista je filmova Sjećaš li se Dolly Bell?, Otac na službenom putu, reditelja Emira Kusturice, Kuduz Ademira Kenovića.

Bio je član Akademije nauka i umjetnosti BiH i majstorski kandidat u šahu.