Kliker.info

Iz obilja sedmičnih gluposti ne bih mogao izdvojiti nijednu da se nešto ističe. Snijeg se topi, pada s krovova, auta prolaze i pršću bistru sarajevsku vodu po tebi, koji žurno ideš u grad bez ikakvog cilja, osim da popiješ dnevnu kafu, pa nazad u svoj radni brlog.

Piše : Faruk Šehić (BH Dani)

Dođu tako dani, rekao bi jedan poznati bh. pisac, dođu tako dani kao na fabričkoj traci. Vrijeme leti, ide, juri, poskakuje kao voz po šinama. Svjestan si da nećeš nikad biti mlađi nego što si bio u sekundi koja je već prohujala sa sto vihorova.

Valjda dođe tako doba kada čovjek pravi inventar u mislima. Prevrćeš doživljaje, neke bi volio dilitovati, ali to ne ide sa memorijom tako lako. I vidiš da u tvojoj memoriji ima toliko nabacanih stvari, gomile nepotrebne starudije, svakakvih hepeka i gluposti. Jer čovjek je samo jedan kontejner u kojem se odlaže višegodišnje životno smeće. Vrlo rijetko se nešto od toga reciklira, ako si pisac, onda to možeš preraditi i pametno iskoristiti u knjizi. Ako nisi pisac, jebiga, sjedi kraj Miljacke, zamisli da je Temza, i budi sjeban kao neki Eliotov lik, ili kao Coelhova junakinja što je kraj nakve rijeke “sedela i plakala”.

Treba predurati ovaj prelaz, najgori dio nepostojećeg godišnjeg doba, kada nije ni zima ni proljeće. To ni-ni je vazda zajebano, nešto sazrijeva u čovjeku, nadolazi budućnost, negdje na horizontu, kojeg ne vidimo, gomila se vojska budućih događaja, i samo čekaju da te pogode, u mozak, u srce, u muda, u vene.

A nekad bi bilo bolje da se budućnost odgodi, i da traje vječna sadašnjost. Odeš u prodavnicu po cigarete, i nikad se ne vratiš, jer si zapeo negdje ispod krošnje nekog drveta, stao da čuješ pjev slavuja, ili da se diviš perju štiglića što savija gnijezdo na jablanovoj grani. Kada se ipak vratiš sa cigaretama na polaznu tačku, onda to objesiš na neku mrežu. Jer što nije fotodokumentovano, to se nije ni dogodilo.

Stvarnost je samo simulacija sajber svijeta. Živimo u matrici koju produkuju velike društvene mreže. Lajk i fejv su prazni označitelji. Nemaju nikakav simbolički značaj. I traju kao onaj prozorčić na kojem piše ko je vlasnik izvjesnog lajka, i onda to iščezne na ekranu. Pola dnevnog vremena gubiš na čekiranje događaja na društvenim mrežama. Već si izgubljen u lavirintu passworda, ID-ija, mailova, SMS-ova, vibera, inboxa nad inboxima, imaš čitavo brdo punjača, litijumskih baterija, kablova, i tu ti više niko ne može pomoći.

Depresija i tjeskoba, to su dvije glavne bolesti ovog i budućeg, i svakog vremena. Sve što smo gledali u distopijskim filmovima, sada živimo u takozvanom realnom vremenu.

I tako si skontao kako je to vrijeme opaka dimenzija. Kao u Nolanovom remek-djelu Interstellaru (2014). Kad film završi, shvatiš da si opijen, da si izbačen iz “realnog vremena”, i da je umjetnost ono što te može potresti ništa manje nego događaji iz surove stvarnosti.

Nekad, kad bijah mlad, i kad živih u jednoj monaškoj ćeliji na obronku Trebevića, toliko sam vjerovao u iscjeliteljsku moć književnosti, da sam imao svoje omiljene knjige, lične kurane i biblije, koje su me uvijek mogle izvući iz najvećih životnih crnjaka. Ako bih bio gladan, nahranio bih se Whitmanovim stihovima, ili bi mi Borges vratio vjeru u život. Cioran bi mi stalno nabacivao osmijeh na lice. Zamislite čovjeka koji je napisao: “Spermatozoid je ubica u najčistijem obliku.” Ili: “Već dvije hiljade godina Isus se sveti čovječanstvu zato što nije umro u krevetu.” Knjiga se zove Silogizmi gorčine, i dvaput sam je kupovao, i oba puta nekom dao, sad je držim samo u sjećanju, jer je tamo najsigurnija.
Tako sam pravio inventar vremena koje je realno prohujalo, ali u sjećanju se usidrilo i ne možeš ga nikakvim trikovima otamo iščupati.

I vidio da ništa nije uzaludno. Sva patnja, sva sreća, sva sjebanost, sva radost, sve to i mnogo više, da to možeš legalno-pravno ubaciti u neke rečenice, neke odlomke, neke priče, neka poglavlja. Nema ničeg na svijetu radosnijeg nego kad shvatiš da si počeo pisati knjigu, da je ona tebe počela pisati na nevidljivom papiru. Da postaješ njen rob, i da te ništa više ne može izbaciti iz te prekrasne rutine. Nema tog bola koji može nadjačati ovaj osjećaj. To da te tvoje napisane knjige debelo prevazilaze, i da si ti tu, kao ljudsko biće, sasvim mali i nebitan.

Zato sam valjda pisac. Ono što doživljavaš tokom samog pisanja je najmoćniji osjećaj na Zemlji. Taj osjećaj da si nedodirljiv. I da te ništa što je smrtno ne može nanervirati. Postoji samo snažna unutrašnja borba. Džihad koji ne prestaje.