Kliker.info

I ovog ljeta je Televizija tzv. Republike Srpske prikazivala „dokumentarce“ o „oslobodilačkim“ akcijama „hrabre“ srpske vojske koja je od lipnja do listopada 1992. žarila i palila Bosanskom Posavinom, počevši od Johovca, Foče, Komarice, Cera, Modrana, Plehana pa sve do Bosanskoga Broda. Vojne akcije kulminirale su 6. listopada 1992. nesmetanim ulaskom srpske vojske u sami Bosanski Brod.

Piše : Petar Jeleč (Svjetlo riječi)

Prema svjedočanstvu pojedinih srpskih oficira i sami su bili nemalo iznenađeni činjenicom da grad nitko ne brani i da su se zapravo nesmetano ušetali u njega, jer je hrvatski državni vrh naredio povlačenje i predaju toga teritorija, te miniranje mosta na Savi uz dezinformaciju kako su to učinile srpske vojne snage. 6. listopada navršava se dvadeset i dvije godine od tog tužnog događaja koji je zapečatio sudbinu ovoga pitomog kraja.

Na svom ratnom pohodu, srpski vojnici su svoju „hrabrost“ najviše pokazivali nad civilima i starim ljudima koji se nisu htjeli povući sa svojom djecom i rodbinom, smatrajući kako nisu nikome učinili neko zlo te da ih nitko neće dirati u njihovim domovima. Nitko od zaostalih, nažalost, nije preživio, a za mnogima se još uvijek traga jer im se ne mogu pronaći kosti. To je ta „ljubav“ na kojoj je nastala tzv. Republika Srpska, kako to reče nedavno Vožd iz Laktaša Milorad Dodik, inače veliki prijatelj hrvatske političke elite s obje strane Save.

Iz Bosanske Posavine je protjerano više od 200.000 ljudi. Više je nego zanimljiva činjenica kako se ni u domaćoj ni u međunarodnoj javnosti uopće ne spominje taj veliki egzodus i masovni zločini koje je počinila srpska vojska nad hrvatskim i bošnjačkim civilima. No kad se bolje sagledaju stvari, nije zapravo ni veliko čudo što se o Bosanskoj Posavini ne govori, posebno s hrvatske strane, jer je hrvatska politika u dogovoru s velikosrpskim agresorom odigrala glavnu ulogu u izdaji ovog kraja.

O tome postoji mnoštvo vjerodostojnih svjedoka od generala Antuna Tusa i Petra Stipetića do mnogih vojnika i časnika koji su prevareni i ostavljeni na cjedilu te kobne 1992. godine. Tko se želi pobliže i dokumentirano informirati o svim događajima u Posavini u to vrijeme neka pročita odličnu knjigu Jerke Zovka „Rat u Bosanskoj Posavini“. Treba svakako pročitati i svjedočanstvo hrvatskog akademika Dušana Bilandžića koji je kao dio Tuđmanovog hrvatskog pregovaračkog tima sa srpskim kolegama trebao utvrđivati granice podjele Bosne i Hercegovine. Kad je na red došlo pitanje Bosanske Posavine, Bilandžiću su srpski kolege Kosta Mihajlović i Smilja Avramov rekli: „Naši predsjednici Tuđman i Milošević su se već dogovorili da Posavina pripadne Srbima.“

Bojna profesorâ Raspolučića
Spominjanje Bosanske Posavine i njezine sudbine izaziva inače neskrivenu ljutnju kod pojedinih herceg-bosanskih medija i „intelektualaca“ zaraženih raspudićovštinom (raspudicitis mentalis) – novootkrivenom opakom bolešću koja rapidno razara moždane stanice. Stručnjaci iz Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) su nakon teške potrage uspjeli locirati glavnog kliconošu ove bolesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nisu otkrili njegov identitet, samo su rekli kako se dotični odaziva na ime „hercegovački Aristotel“ i kako sebe smatra reinkarnacijom toga grčkog filozofa.

Doktori su nakon podužeg istraživanja ustanovili kako je okidač za bolest bilo danonoćno opsesivno-kompulzivno bavljenje bosanskim franjevcima-daidžama, tim urođenim izdajicama hrvatskog naroda najmanje od stoljeća sedmog pa naovamo. Doktori su posjetili i same daidže u Sarajevu, te ih zamolili da zbog zdravlja pacijenta smanje svoje aktivnosti kako mu se stanje ne bi dodatno pogoršalo. Ionako su mu izgledi za ozdravljenje skoro pa nikakvi.

Stručnjake posebno zabrinjava činjenica što je virus u mutirajućoj fazi prešao na „uglednog“ povjesničara i wannabe profesora Ivu Lučića. Njega je, naime, dok je mirno objedovao s prijateljem u jednom zagrebačkom restoranu napao neki pomahnitali nindža-daidža. Uzalud je mirni profesor Lučić u pomoć zazivao svoga najboljeg prijatelja Bruce Leeja koji bi se jedini, svojim znanjem borilačkih vještina, mogao suprotstaviti ovom daidži, koji je bio posebno opasan jer je obolio od štokholmskog sindroma. No Bruce Lee je za to vrijeme bio u Čapljini gdje je pred skoro tisuću slušatelja, koje je što dovela što privela „stožerna“ stranka, pozivao na ustanak za ravnopravnost ugroženoga hrvatskog naroda kojem su u Federaciji BiH, za razliku od RS-a, negirana sva ljudska i ina prava. Predložio je i osnivanje udarne Raspolučić bojne koja bi u borbi protiv mrskih daidža trebala napaćeni hrvatski narod konačno dovesti do toliko željene slobode. Ta bi bojna bila opasnija od u ratu nadaleko proslavljene Minhenske bojne, a oslobodilačke akcije bi dvojica uglednih profesora-bojnika Raspolučića koordinirali s Banja Lukom i Beogradom kao i za vrijeme nedavnog rata. Tamo bi im kontakt osobe bile drage kolege i oduševljeni fanovi Rajko Vasić i Emil Vlajki, dvojica neumornih boraca za prava Hrvata izvan Republike Srpske.

Hrvatska politika otpisala Posavinu

Svi oboljeli od raspudićitisa smatraju kako se pitanjem Posavine nepotrebno remeti savez koji je hrvatska politika u Bosni i Hercegovini uspostavila s Miloradom Dodikom od kojeg se inače obilno financira čitava ta ekipa „mladih“ herceg-bosanskih „intelektualnih“ snaga. To savezništvo traje neprestano od 1992. g., a sudeći prema politici koju vode Dragan Čović u Bosni i Hercegovini i Ivo Josipović u Zagrebu nema nijednog valjanog razloga za sumnju da će se tako nešto i dalje nastaviti.

Milorad Dodik je neki dan u gostovanju na jednoj beogradskoj televiziji govorio o svom prijateljstvu i dogovoru s Draganom Čovićem kako će se forsirati podjela Federacije, a kako Čovića ne zanima ni Bosanska Posavina niti ijedan centimetar tzv. Republike Srpske. Stoga, ni u ovoj zadnjoj predizbornoj kampanji pred skorašnje izbore, nema spomena o Bosanskoj Posavini osim toga Čovićeva čvrstog obećanja svom pajdašu Miloradu Dodiku kako je neće ni spominjati, kao ni do sada, niti dovoditi u pitanje integritet entiteta nastala na genocidu, paležu i progonu nevinih ljudi. No zato su tu, kao i uvijek do sada, ublehe o trećem entitetu, hrvatskom kanalu, navodnoj ugroženosti Hrvata u Federaciji… I daj Bože da naš narod, inače kratkog pamćenja i neizgrađene političke kulture, uz vjerno sekundiranje pojedinih crkvenih ljudi, svoj glas opet ne dadne „stožerniku“ i njegovoj stranci koja je najodgovornija za sudbinu Bosanske Posavine i drugih bosanskih krajeva u kojima žive Hrvati. Što je najtužnije od svega, to bi dobrim dijelom mogli učiniti i sami Posavljaci čime se do apsurda dovodi sva tragedija jednog naroda kojemu je oduzet zavičaj, pamćenje i samopoštovanje.

Ne prodavati zemlju i ne glasati za HDZ

Što onda u ovakvim geostrateškim konstelacijama ostaje činiti samim Posavljacima nakon sramotne izdaje od njihove političke elite s obje strane Save? Imaju li ikakvo „oružje“ u svojim rukama kojim bi mogli pomrsiti planove tome političkom kriminalnom miljeu? Imaju i moraju toga biti svjesni. Ponajprije ne smiju glasati za Čovićev HDZ, nego za stranke koje ih neće izdati kao što je to nakon prošlih izbora učinio Čovićev podmetnuti pijun Božo Ljubić i njegovi najbliži suradnici u predsjedništvu te stranke.

Trebaju otvoriti desetere oči pa prepoznati stranke koje se unatoč silnim poteškoćama odupiru destruktivnoj politici HDZ BiH te zauzimaju za njihov, a ne za velikosrpski interes, kao što to čini Dragan Čović sa svojom kamarilom. Od velike je važnosti također da shvate kako nipošto i ni pod koju cijenu ne smiju prodavati svoju zemlju, šume, pašnjake, livade jer iza svakog duluma te zemlje stoji krv i znoj njihovih roditelja, djedova i baka koji su u teškim uvjetima života ostali na svojim ognjištima i podizali brojno potomstvo i u težim trenucima nego što su ovi danas. Bio bi stoga do neba vapijući grijeh prema njima u bescjenje prodavati to mukom stečeno blago.

Povijest nas uči da nijedna državna tvorevina nije vječna, a kamoli paradržavna poput Republike Srpske. Doći će dan kada će i ona nestati, a zemlja ostaje, zemlja je naša i treba je čuvati pod svaku cijenu. Barem toliko dugujemo našim dragim roditeljima, bakama i djedovima