Kliker.info

Piše : Paul Krugman (NewYork Times)

Prije nekoliko dana, pročitao sam jedan navodno ozbiljan rad u časopisu American Economic Review, jednom od vodećih časopisa u branši, koji naširoko objašnjava kako naša visoka stopa nezaposlenosti ima duboke strukturne korijene i da su za nju nepodesna bilo kakva brza rješenja.  Autorova dijagnoza je da američka ekonomija jednostavno nije dovoljno fleksibilna da izađe na kraj s brzim tehnološkim promjenama. U radu se posebno kritiziraju programi poput osiguranja za nezaposlene, jer navodno samo odmažu radnicima, pošto smanjuju poticaje da se radnik prilagodi.

Dobro, nešto sam prešutio: taj rad je objavljen u junu 1939. Samo nekoliko mjeseci kasnije, izbio je Drugi svjetski rat, a Amerika je – iako još nije bila ušla u rat – otpočela masovne vojne pripreme, što je konačno osiguralo fiskalni stimulans na razini prikladnoj dubini krize. Dvije godine nakon objavljivanja tog članka o neizvodljivosti brzog zapošljavanja, američka stopa nepoljoprivredne zaposlenosti porasla je 20 posto – što je isto kao kad bismo danas otvorili 26 milijuna radnih mjesta.
 
Sada se nalazimo u drugoj depresiji, ne toliko strašnoj poput prethodne, ali ipak dovoljno strašnoj. I ponovo navodni eksperti insistiraju na tome da su naši problemi „strukturni“, da se ne mogu brzo riješiti. Moramo se koncentrirati na duži rok, govore ovi ljudi, uvjereni da postupaju odgovorno. A zapravo su izuzetno neodgovorni.Šta znači kad se kaže da imamo strukturni problem nezaposlenosti? Uobičajena verzija podrazumijeva tvrdnju da su američki radnici zarobljeni u pogrešnoj industriji ili da imaju pogrešne kvalifikacije. Jedan često citirani članak Raghurama Rayana sa Sveučilišta u Chicagu govori da je potrebno premjestiti radnike iz „nadpuhanog“ građevinskog, financijskog i državnog sektora.
 
U stvari, broj zaposlenih u državom sektoru po glavi stanovnika praktično se nije mijenjao desetljećima, ali nema veze – poanta je da se poslovi, nasuprot porukama iz takvih priča, od početka krize nisu gubili u industrijama koje su navodno previše narasle u godinama pumpanja mjehura. Naprotiv, radna mjesta su zatvarana širom spektra, praktično u svakom sektoru i svakom zanimanju, isto kao i tridesetih godina prošlog stoljeća. Pored toga, ako je problem to što mnogi radnici imaju pogrešne kvalifikacije ili su na pogrešnom mjestu, očekivalo bi se da radnicima sa pravim kvalifikacijama i na pravom mjestu prihodi znatno porastu; međutim, vrlo je malo pobjednika među radnim stanovništvom.
 
Sve nam ovo jasno govori da ne patimo od bolova nekakve strukturne tranzicije koja postepeno mora proteći, nego od sveopćeg nedostatka dovoljne potražnje – nedostatka koji bi se mogao lako izliječiti državnim programima poticanja potrošnje.Što je onda poanta ovog opsesivnog napinjanja da se naši problemi proglase „strukturnim“? Da, stvarno mislim da je to opsesivno. Ekonomisti o tome raspravljaju već nekoliko godina, a strukturalisti jednostavno ne žele razumjeti problem, bez obzira na svu silu dokaza.
 
Odgovor je, čini mi se, u tome što tvrdnje da su naši problemi duboki i strukturni pružaju izgovor da se ništa ne radi da se ublaže patnje nezaposlenih.Naravno, strukturalisti ne priznaju da samo iznalaze izgovore. Kažu da nije poanta u tome da nađemo brzo rješenje, nego da se koncentriramo na duži rok – iako najčešće nije jasno o kakvoj se točno dugoročnoj politici radi, osim da ona nanosi bol radnicima i siromašnima.U svakom slučaju, John Maynard Keynes je prije više od 80 godina odlično procijenio ovakve ljude. „Ali ovaj dugi rok“, pisao je on, „loš je putokaz za današnju situaciju. Dugoročno gledano, svi smo mrtvi. Ekonomisti sebi postavljaju isuviše lak i beskoristan zadatak, ako u ova uzburkana vremena znaju samo reći da će, kad bura prođe, more ponovi biti mirno.“
 
Dodao bih samo da izmišljanje razloga da se ne učini ništa u vezi s današnjom nezaposlenošću nije samo svirepo i štetno, nego je i primjer loše politike. Jer postoje brojni dokazi da će nezdravi efekti visoke nezaposlenosti baciti sjenu na ekonomiju za mnogo godina. Kad sljedeći put neki nadobudni političar ili stručnjak krene raspredati kako je deficit teret za narednu generaciju, sjetite se da danas mladima u Americi nije najveći problem neki budući teret zaduženosti – teret koji, uzgred, prerano rezanje troškova vjerojatno samo pogoršava, a ne olakšava. Naprotiv, to je nedostatak radnih mjesta, koji sprječava mnoge školovane ljude da otpočnu svoj radni vijek.Dakle, ove silne priče o strukturnoj nezaposlenosti nemaju za cilj suočavanje sa pravim problemima; njihov cilj je da probleme izbjegnemo, i da krenemo lakšim, beskorisnim putem. I vrijeme je da se to prekine.