Kliker.info

Neki ljudi pokušavaju vas uvjeriti da su radni odnosi isti kao svaka druga tržišna transakcija; radnici imaju nešto na prodaju, poslodavci žele kupiti ono što oni nude, i onda se jednostavno dogovore. Ali svatko tko je ikada radio u stvarnom svijetu – ili tko je makar pročitao strip Dilberta – zna da nije tako.Činjenica je da zaposlenost obično podrazumijeva odnos podređenosti: imate šefa koji vam naređuje što da radite i ako odbijete možete biti otpušteni. To ne mora biti loše. Ako poslodavci cijene svoje radnike, neće postavljati nerazumne zahtjeve. Ali to nije jednostavna transakcija. Postoji onaj country hit pod nazivom „Take This Job and Shove It“ (Gonite se i ti i tvoj posao). Ne postoji i nikad neće postojati pjesma pod nazivom „Gonite se i ti i tvoja roba široke potrošnje“.

Dakle, radni odnos je odnos snaga, a visoka nezaposlenost je znatno oslabila ionako slab položaj radnika u tom odnosu.Zapravo možemo kvantificirati tu slabost promatrajući stopu ostavki – mjesečni postotak radnika koji dobrovoljno napuštaju radno mjesto (za razliku od otpuštanja). Očigledno, ima mnogo razloga zašto netko može napustiti posao. Ostavka, međutim, predstavlja rizik; ukoliko već nema novi posao koji ga čeka, radnik ne zna koliko dugo će mu vremena trebati da pronađe novi posao i kakav će taj posao biti u usporedbi sa starim.A rizik ostavke je mnogo veći kada je nezaposlenost visoka i kad ima mnogo više ljudi koji traže posao nego što ima radnih mjesta. Kao rezultat toga, očekivalo bi se da stopa ostavki raste u vrijeme gospodarskog rasta i pada tijekom recesije – što se zaista i događa. Ostavke su pale tokom recesije 2007-09, i samo su se djelomično obnovile, što je odraz slabosti i neadekvatnosti našeg ekonomskog oporavka.

Sada razmislite što ovo znači za pregovaračku snagu radnika. Kada je ekonomija jaka, radnici su snažni. Mogu otići ako su nezadovoljni tremanom poslodavca i znaju da će brzo pronaći novi posao ako ih on otpusti. Međutim, kad je ekonomija slaba, radnici imaju vrlo slabe karte i poslodavci su u poziciji da ih više opterećuju, manje plaćaju, ili i jedno i drugo.Ima li nekih dokaza da se to događa? I kako se događa? Ekonomski oporavak je, kao što sam rekao, bio slab i neadekvatan, ali sav teret ove slabosti nose radnici. Dobit poduzeća se survala tijekom financijske krize, ali se brzo obnovila i nastavila se uvećavati. U ovom trenutku, profiti posle oporezivanja su više od 60 posto veći nego što su bili 2007, prije izbijanja recesije. Ne znamo u kojoj mjeri se ova bujica profita može objasniti faktorom straha – mogućnošću pritiskanja radnika koji znaju da nemaju gdje otići. Ali to mora biti barem dio objašnjenja. U stvari, moguće je (iako ne i izvjesno) da korporativnim interesima zapravo više odgovara djelomično deprecirana ekonomija nego puna zaposlenost.

Štoviše, mislim da nije pretjerano reći da ova realnost djelomično objašnjava zašto je naš politički sustav okrenuo leđa nezaposlenima. Ne, ne vjerujem da postoji tajna zavjera direktora koji potajno rade na slabljenju ekonomije. Ali mislim da se glavni razlog zašto smanjenje nezaposlenosti nije politički prioritet ogleda u tome što je ovo stanje grozno za radnike, ali je korporativnoj Americi sasvim dobro.

Kad jednom ovo shvatite, shvatit ćete i zašto je tako važno da se ovi prioriteti promijene.U posljednje vrijeme vodi se čudna rasprava među progresivcima, gdje neki tvrde da populizam i osude nejednakosti predstavljaju skretanje pažnje, i da umjesto toga proritet treba biti puna zaposlenost. Međutim, kako su već istaknuli neki vodeći progresivni ekonomisti, i sama puna zaposlenost je populističko pitanje: slabo tržište rada je glavni razlog zašto radnici gube moć, a prevelika snaga korporacija i bogatih je glavni razlog što ne činimo ništa za nova radna mjesta.Preveliki broj Amerikanaca trenutno živi u klimi ekonomskog straha. Postoje mnogi koraci koji se mogu poduzeti da se takvo stanje okonča, ali najvažnije je da se radna mjesta vrate na dnevni red.

Paul Krugman, New York Times / Peščanik