Kliker.info

Naše je pitanje, dakle, sljedeće: kako objasniti otpornost neoliberalnih ekonomskih ideja? Kako to da su takve ideje od osamdesetih godina ne samo preživjele već i postale dominantne? Neoliberalizam podrazumijeva vjeru u konkurentska tržišta, uz podršku globalne slobodne trgovine i pokretljivog kapitala, utemeljenu u tržišno orijentiranoj, ograničenoj državi, koja promovira fleksibilnost tržišta radne snage i nastoji smanjiti oslanjanje na socijalnu pomoć dok privatizira javna dobra. Slogani na koje treba motriti kod takvog neoliberalizma su liberalizacija, privatizacija, deregulacija i delegiranje odgovornosti nevećinskim institucijama poput „nezavisnih“ regulatornih agencija i centralnih banaka. Ističe se značaj individualne odgovornosti, prednost konkurencije i centralnost tržišne alokacije. Neoliberalna mantra predstavlja državu kao vječni problem, tržište kao rješenje – čak i danas, usprkos činjenici da je krizu izazvalo upravo tržište, a ne država.Zašto onda, u svjetlu krize, nije bilo većih promjena u idejama, bilo kroz povratak u neokejnezijanizam, zaslužan za poslijeratno „Zlatno doba“ ili kroz pokušaj s nečim novim? Kako objasniti činjenicu da neoliberalizam i dalje dominira govorom i razmišljanjem o državi i tržištu? Mi predlažemo pet linija analize u objašnjavanju takve izdržljivosti: fleksibilnost osnovnih neoliberalnih principa; raskorak između neoliberalne retorike i stvarnosti, snagu neoliberalnog diskursa u raspravama; moć interesa u strateškoj upotrebi ideja; i silu institucija u utemeljivanju neoliberalnih ideja.

Prvo, uopćenost osnovnih neoliberalnih principa, usmjerenih na konkurentna tržišta i ograničenu državu, čini neoliberalizam izuzetno prilagodljivim različitim okolnostima i potrebama. Tako se neoliberalizam mogao kretati od ideje „povlačenja“ države radi oslobađanja tržišta tokom osamdesetih pod konzervativnim liderima, do „ispravljanja“ da bi slobodno tržište bolje funkcioniralo pod progresivnim rukovodstvom devedesetih. Pri tom je neoliberalizam uspio apsorbirati naizgled kontradiktorne ideje, kao u slučaju socijalne države, gdje je poslije prvobitnog obračuna sa socijaldemokratskim idejama, preko pokušaja pasivnog smanjenja socijalnih izdataka i ukidanja zaštite radnih mjesta, inkorporirao takve ideje koje zahtijevaju aktivnu upotrebu socijalne države u pospješivanju tržišta kroz „aktivne mere na tržištu radne snage“. Konačno, isto tako je uspio proći takvu metamorfozu da se ideje diskreditovane u prethodnim periodima uvijek iznova pojavljuju pod novim maskama, kao što se diskurs o „zdravom novcu“ iz dvadesetih godina prošlog vijeka ponovo javlja sedamdesetih u obliku monetarizma, kao i krajem 2000-ih u vidu „održivog duga“.

Drugo, neoliberalizam često funkcionira samo u retorici, ali ne i kad se provodi u stvarnosti. Naime, mnoge neoliberalne mjere – kao što su smanjenje javne potrošnje, reforma socijalne pomoći i smanjenje regulatorne zaštite – nije lako provesti, a politički su izuzetno nepopularne. Ovo objašnjava zašto su se obećanja o kresanju države uglavnom pokazivala kao prazna, pogotovo kako restrukturiranje države nije dovodilo do smanjenja njenog obujma, niti je nužno snižavalo javnu potrošnju. Deregulacija je, umjesto kresanja države, jednostavno dovodila do druge vrste reregulacije. Ali umjesto kao slabost, ovo se može shvatiti kao prednost, pošto nedosljedno sprovođenje može poslužiti neoliberalnim političarima i kao poziv na akciju, apel za više neoliberalizma.

Treće, neoliberalne ideje su uglavnom bile uspešnije u političkim debatama i diskursu, odnoseći pobjedu u „borbi ideja“ protiv slabijih alternativa. U nekim slučajevima, ta snaga dolazi iz naizgled zdravorazumske prirode neoliberalnih argumenata. Na primjer, apeliranje na „valjanost“ zdravih financija pomoću metafore o domaćinskoj ekonomiji – poređenje kućnog budžeta sa državnim budžetom – može imati više odjeka među običnim građanima nego nelogičan kejnzijanski predlog da se u vreme visokih deficita i zaduženosti više troši. U drugim slučajevima, neoliberalni uspeh može se pripisati redefinisanju postojećih problema – recimo, kriza javnog duga umesto krize banaka; preko narativa – kako je javno rasipništvo problem a stezanje remena rješenje; do mitova – za Nijemce, da je stezanje remana jedini način da se izbjegne rizik hiperinflacije iz ranih 1920-ih godina, čime se ignoriše rizik deflacije i nezaposlenosti s početka 1930-ih, što je dovelo do uspona Hitlera. Jednako je važno da neoliberali možda nisu toliko jaki koliko su njihovi protivnici slabi. Gdje su se, na kraju krajeva, stranke lijevog centra nalazile sve ovo vrijeme, posebno u Europi, tokom krize eurozone? Naime, tek su se nedavno europski socijaldemokratski lideri počeli zalagati za rast, čak i dok istovremeno i dalje nameću mjere štednje.

Četvrto, moćne interesne koalicije često preuzimaju neoliberalne ideje za ostvarenje svojih strateških ciljeva, bilo da vjeruju u njih ili ne. Ekonomski subjekti mogu imati materijalne koristi, prije svega kroz niže poreze ili kroz nove mogućnosti koje otvaraju „deregulacija“ i privatizacija. Političari također mogu imati koristi od neoliberalnih ideja u sticanju ili zadržavanju političke moći, dok institucionalni akteri – regulatori, guverneri i slični – stječu samostalnost i veću vlast. Pri tom, postoji tendencija samoosnaživanja, jer što se neoliberalizam više utemeljuje, utoliko je veća vjerojatnost da će takvi akteri postati još privrženiji neoliberalnim idejama, ili zauzeti stav „ako ih ne možeš pobijediti, pridruži im se“, kao što je lijevi centar prihvatao neoliberalne ideje od devedesetih godina naovamo.Peto, neoliberalne ideje crpe snagu iz svoje institucionalizacije u pravilima i propisima, kao i u organizacijama, uključujući i „nevećinska“ nezavisna regulatorna tijela, kao što su nezavisne centralne banke, međunarodne bonitetske agencije, i tijela za postavljanje standarda izvan kontrole nacionalnih država. Pri tom, u Europskoj uniji sukcesivni paktovi za stabilnost u eurozoni – počev od Pakta za stabilnosti i rast koji je devedesetih blagoslovio maastrichtske kriterije za monetarnu uniju, do različitih paktova tokom krize eurozone – trude se otežati preokretanje neoliberalnih ideja o fiskalnoj konsolidaciji, bez obzira na njihov neuspjeh u rješavanju krize.