Kliker.info

U Jablanici je u okviru obilježavanja dana Dana Općine Jablanica upriličeno predstavljanje knjige novinara Omera Karića “Četiri puta za Mostar – mediji u Hercegovini 1992-1995.” koja predstavlja njegovo višegodišnje istraživanje novinarstva u Hercegovini tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, javlja Anadolu Agency (AA).

Omer Karić se rodio u Jablanici 1959. godine, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju, a zatim Fakultet političkih nauka u Sarajevu, Odsjek žurnalistika. Novinarstvom se počeo baviti kao svršeni srednjoškolac radeći kao dopisnik iz Jablanice za zagrebački “Večernji list”. Po završetku studija ostaje da radi u redakciji “Oslobođenja” kao volonter, a zatim prelazi u dopisništvo “Oslobođenja” u Mostaru. Tokom rata je radio na poslovima informisanja u ŠTO Jablanica, CTV Jablanica, Press službi 44. bbr., u informativnim službama 4. i 6. korpusa ARBiH, pišući za “Hercegovački vojnik”, list 6. korpusa ARBiH te “Bošnjak”.

Do sada je kao urednik, recenzent ili koautor učestvovao i pisanju i izdavanju knjiga: “Jablanica sto godina školstva”, “Čvrsnica kamena tvrđava Hercegovine”, “Jablanički Romi”, “Župa Jablanica”…

– Zapis o novinarima –

Knjiga “Četiri puta za Mostar-mediji u Hercegovini 1992-1995.” njegov je vlastiti autorski projekat na kojem je radio pet godina.

“Kao akter burnih ratnih događaja, ovom knjigom sam htio da ostavim dokumentarni prikaz o ljudima i tragičnim sudbinama novinara, koji su ugrađene u četiri godine sveopće hercegovačke destrukcije, materijalne i duhovne. Mi, novinari smo bili svjedoci i podnosioci svih strahota rata, trpili i dijelili sudbinu stanovništva pišući i ističući doprinose boraca, ratnih ljekara, bolničara, sestara, žena uopće, radnika u namjenskoj industriji, radnika na radnoj obavezi, tragičnih sudbina logoraša i majki koje ne znaju gdje su kosti njihove djece i svima onima koji su na bilo koji način dali doprinos da se odbrani i prehrani”, rekao je Karić.

Dodao je da je htio ostaviti trag o njima kao i o onima o kojima su pisali.

“Što nije zapisano kao da se nije ni desilo, a priča o hercegovačkim i stranim novinarima je samo skroman doprinos dokumentiranju i razumijevanju rata kao trajne opomene da nam se zlo ne ponovi. I na kraju, htio sam da dam osvrt na profesiju, koja zahvaljujući novom informatičkom dobu, više nikada neće biti kao što je to bila u ratno vrijeme”, kazao je Karić.

Na pitanje šta se promijenilo kad su u pitanju mediji u Hercegovini u toku 90-tih i danas, Karić smatra da su se promijenile naše zablude, jer je ratnih godina mislio da će medijsko ludilo stati nakon rata i da će prestati da djeluje otrov na novinarskim kopljima koja su zagadila prostor u dolini Neretve.

“Zbog toga imamo tri samodovoljna prostora od kojih nijedan ne želi da se miješa s druga dva. Politička i državna arhitektura te aktuelne poslijeratne politike nisu se izborile za normalizaciju stanja, naprotiv, produbile su ratni narativ, odnosno krivicu onih drugih. U tom smislu, medijska i svaka druga blokada u Hercegovini nisu tehničke prepreke, nego politike čija su ishodišta van Hercegovine, izvan domašaja vrijednih i radišnih Hercegovaca. To se posebno odnosi na grad Mostar”, dodao je Karić.

– Izazvati reakciju –

Poseban izazov s kojim se uočavaju medijski radnici je kako očuvati novinarski dignititet, standard, etiku u vremenu savremenih tehnologija koje omogućavaju da gotovi svi mogu da budu novinari, odnosno mediji.

“Zavladalo je ‘copy paste’ novinarstvo i školovanim novinarima, barem starijim generacijama, ovo je potpuno neprihvatljivo. Naš vrhunski profesionalni ideal je bilo istraživačko, objektivno i odgovorno novinarstvo. I taj ideal je već zastario, jer je u svijetu zaživjelo ‘solution novinarstvo’, novinarstvo koje nudi rješenja. Imam osjećaj da su i akademska zajednica i mediji podlegli ad hoc obrazovanju i plasiranju informacija s ciljem, ne da obrazuje i informiše, nego da izazove reakciju koja će povećati broj lajkova ili pregleda, a time i cijenu mediju i informaciji koja se nudi. I to po svaku cijenu. Da se razumijemo, informacija je uvijek bila roba, ali je barem bila lijepo zapakovana i (politički i zanatski) korektna. Danas se prodaje ‘đuture’, caruje žutilo, senzacionalizam, jezik mržnje, spinovi, autorski tekstovi su rijetki”, smatra Karić.

Zadnjih godina se sve više govori o potrebi podizanja medijske pismenosti, odnosno uvrštavanja ove tematike u nastavni plan i program škola zbog vrlo lošeg stanja u društvu po pitanju poznavanja i upotrebe savremenih komunikacijskih tehnologija.

-Edukacija o medijskoj pismenosti –

“Digitalna tehnologija i internet su civilizacijski pomak. Svijet je postao i bukvalno selo, kako smo to mi nekad učili od teoretičara McLuhana. Ali to je danas i izazov više, kako u tom okeanu brzih informacija pronaći objektivnu, nepristrasnu i vrijednosno korisnu informaciju? Vrlo teško, jer su današnji gledaoci, slušaoci, čitaoci putem svojih digitalnih uređaja zasuti hrpama izazova koje ga guše, odvlače pažnju, nude nebitno, a sakrivaju bitno. Paradoksalno je da što nam se nudi više informacija, sve smo nepismeniji, jer se odgajaju generacije koje nemaju vremena za analitičko i kritičko mišljenje.

Na taj način stvaramo armiju amorfnih korisnika, konzumenata koji nemaju razvijene vrijednosne i spoznajne reflekse. Zbog toga je jako važno, ako se misli graditi osnova na društvu odgovornih i progresivnih pojedinaca, da edukacija o medijskoj pismenosti započne od najranijeg doba. Za taj društveni angažman potrebna je i (organizovana) društvena i akademska akcija. Bojim se da smo vrlo daleko od toga”, zaključuje Karić .

Sanadin Voloder (AA)