Oliver Frljić : Ljudsko biće je nesvodivo na formule i algoritme
Pozorišni diptih rađen prema motivima iz romana “Braća Karamazovi”, u režiji Olivera Frljića, otvara u Narodnom pozorištu Sarajevo 62. MESS. Tim smo povodom sa rediteljem razgovarali o procesu rada na predstavi, o dilemama i rješenjima koja je odabrao za inscenaciju ovog slavnog književnog djela
ODGOVARAJUĆI NA PISMO V. D. OBOLENSKE U VEZI S NJENIM PRIJEDLOGOM DA SE ROMAN “ZLOČIN I KAZNA” ADAPTIRA U DRAMU, DOSTOJEVSKI JE ISTAKAO: “UMJETNOST NOSI U SEBI TAKVU TAJNU, PREMA KOJOJ EPSKA FORMA NIKADA NEĆE MOĆI DA PRONAĐE SVOJ EKVIVALENT U DRAMSKOJ. DRUGO JE AKO VI MOŽETE DA PRERADITE I PROMIJENITE ROMAN SAČUVAVŠI ZA DRAMU SAMO JEDNU EPIZODU, ILI DA UZMETE PRVOBITNU MISAO I POTPUNO PROMIJENITE SIŽE?”. ŠTA MISLITE O OVOME I ŠTA STE OD SPOMENUTOG VI U SVOM KOMADU, RAĐENOM PO MOTIVIMA ROMANA “BRAĆA KARAMAZOVI”, URADILI?
PROSTOR KONTRADIKCIJA
Iako u “Karamazovima” Dostojevski primarno operira u dugim monološkim formama, one kreiraju, da upotrijebim taj pomalo od prevelike upotrebe ofucan pojam, polifoniju. Glasovi likova nisu distribucija glasa autora, nego prostor kontradikcija koje otvaraju mogućnost dijalektičkog kretanja narativne i dramske građe.
– Živi onoliko koliko je senzibiliziran za kontradikcije svijeta u kojem živimo. Književnost i kazalište su uvijek metafore, čak i kad njihovi autori pokušavaju “ukrotiti” jezik, natjerati ga da se ponaša uvijek isto, da iste riječi uvijek označavaju iste stvari. Ali to s nijednim jezikom ne funkcionira. Jezik i izrečeno dobivaju značenje u konkretnom kontekstu. “Karamazovi” danas govore nešto drugo u odnosu na vrijeme kad ih je Dostojevski diktirao, a sutra će nam reći nešto novo a da se nijedno slovo ne promijeni. Emancipacija jezika od puke označiteljske funkcije nešto je najvažnije. Jezik je tu da, uz razumijevanje, stvara i nerazumijevanje. Umjetnost nas uči, ako nas ičemu uči, da se ne plašimo onoga što ne razumijemo.
KOJA OD PITANJA SU VAMA BILA VAŽNA KADA STE ODLUČILI RADITI PREDSTAVU? KAKO IZGLEDA SVIJET SCENSKE POSTAVKE DJELA “BRAĆA KARAMAZOVI”?
– Nisam imao neka određena pitanja koja sam ovom predstavom htio postaviti ili na njih odgovoriti. Ponajviše su me zanimale kontradikcije – kako one u narativnoj strukturi, tako i one u situacijama i likovima. Dostojevski pokazuje da je ljudsko biće nesvodivo na formule i algoritme. Uznapredovali tehnološki procesi i ono malo vremena što je ostalo pred nama kao ljudskom vrstom, pokazat će je li bio u pravu.
DA LI JE VAŠ POZORIŠNI DIPTIH BIO OKRENUT VIŠE PREMA KRIMINALISTIČKOM SIŽEU ILI STE OTIŠLI KORAK DALJE KA SLOŽENIJOJ SCENSKOJ VARIJACIJI O TEMI MODERNE TRAGEDIJE?
– Kriminalistički siže me zanimao samo kao okvir za sva ona druga pitanja, a među njima je i ono koje stoji gotovo na samom početku antičke tragedije – pitanje patricida.
U ČEMU JE SVE SADRŽAN IZAZOV RADA NA JEDNOM OD NAJVEĆIH KNJIŽEVNIH DJELA? KAKO SE JEDINSTVENA POLIFONIJSKA STRUKTURA ROMANA “BRAĆA KARAMAZOVI” MOŽE PREDSTAVITI U TEATRU? JESTE LI SE VI, KAO I DOSTOJEVSKI, USPROTIVILI JEDINSTVU RADNJE?
– Predstava je razlomljena u dva dijela. Prvu večer pratimo priču Fjodora Karamazova i njegovih sinova, a namjerno izostavljamo epizode koje uključuju one sa socijalnog dna, štapskapetana Snegireva i njegovu obitelj, te dječaka Kolju. Osim naglašavanja klasne podjele, koja se vrlo često u romantiziranoj recepciji Dostojevskog previđa – a po mom mišljenju on ostaje glas onih, da posudim jedan drugi glasoviti naslov, poniženih i uvrijeđenih – struktura diptiha kreira različite narativne “praznine” koje otvaraju metatekstualni i metaknjiževni dijalog dviju predstava. One, naravno, mogu funkcionirati i kao dramske monade, svaka se može gledati zasebno.
FILOZOFSKE ISPOVIJESTI I RASPRAVE, RELIGIJSKA DRAMA U STRUKTURI KRIMINALISTIČKE RADNJE I MISTERIJE – KAKO PSIHOLOGIZIRATI ATMOSFERU, OMOGUĆITI SVAKOM DETALJU DA BUDE DOSTUPAN GLEDATELJU? KAKO FILOZOFSKE PROBLEME I MORALNE DILEME PREDSTAVITI U SVJETLU DRAMSKE NAPETOSTI?
– Književnost i kazalište su dva različita medija. Ponekad se njihovi putevi ukrštaju, a ponekad radikalno razilaze. Kazalište funkcionira kao omeđeni fizički prostor – često nesvjestan svojih međa – u kojem se nekad ideje materijaliziraju, a ponekad raspršuju u zrak koji publika i glumci zajedno dišu.
SVIJET SE OPIRE
Mene je studij filozofije doveo u kazalište, točnije skepsa spram navodne racionalne strukture svijeta u kojem živimo. Svijet se opire našim diskurzivnim pidžamama u koje bismo ga htjeli obući i poslati njegove iracionalne impulse na spavanje.
MNOGA VELIKA PITANJA KOJA POSTAVLJAJU ODRASLI, POPUT ONIH U “VELIKOM INKVIZITORU”, DEŠAVAJU SE, NA DRUGAČIJI NAČIN, U ISKUSTVIMA DJECE U ROMANU – OD NAIVNOSTI DO ČISTIH EMOCIJA. JESTE LI U SVOM DIPTIHU PRONAŠLI MJESTA ZA NJIH?
– Da. To je bio zadatak koji smo si dramaturginja Nina Gojić i ja postavili u adaptaciji teksta – da prva i druga predstava, priča o obitelji Karamazovih i priča o onima čije egzistencije je ova obitelj uništila (i kroz napore lika Aljoše pokušala neuspješno spasiti), funkcioniraju kao međusobni eho. Lik Kolje doslovno ponavlja određene rečenice Ivana Karamazova. Sam kraj obje predstave funkcionira u istom tekstualnom okviru – razgovor Ivana Karamazova i vraga. Međutim, kontekst u kojem se isti tekst pojavljuje je radikalno drugačiji. U prvom dijelu on se pojavljuje kao manifestacija Ivanova psihičkog i moralnog raspada, a u drugom izražava ideološku konfuziju dječaka Kolje.
DA LI STE, PO VAŠEM SUDU, USPJELI DOSTOJEVSKOG PROKAZATI KAO DRAMATIČARA I TRAGIČARA?
– Dramski naboj Dostojevskog je neupitan. Čak i njegovi opisi interijera imaju izrazit dramski potencijal. Kod njega je sukob, ako želimo ostati kod tog koncepta, upisan već u liku. Njegovi likovi se bore ponajprije sami sa sobom, a onda i sa svijetom u kojem žive.
JESTE LI IKADA POMISLILI DA ĆE INSCENACIJA OVOG ROMANA JOŠ VIŠE RAZORITI ZAO DUH NAŠEG VREMENA?
– Skloniji sam vjerovati da će zao duh našeg vremena razoriti ovaj roman. Već smo svjedočili u recentnom vremenu različitim pozivima da se Dostojevskog otkaže.
ČITANJE PROSKRIBIRANOG
I tu puno ne pomaže što je autor robovao po kazamatima carske Rusije zbog, gle ironije, čitanja proskribiranih autora.
KOJE SU VAŠE UPAMĆENE POZORIŠNE POSTAVKE DOSTOJEVSKOG?
– Jako se sjećam “Zločina i kazne” koji je u riječkom HNK-u radio Tomi Janežič. Naravno, ne smijem zaboraviti zeničke “Karamazove” s Nedom Arnerić, koji su na neki način bili moja pozorišna inicijacija.
– Izgleda da se pogon proizvodnje očeva konstantno širi: od oca kao piramidalnog vrha patrijarhalnog društva, preko oca nacije, do oca-ratnika. Naravno, rijetko ozbiljno govorimo o ocu kao jednom represivnom modelu koji disciplinira različite emancipatorne impulse. Rat je dobar primjer kako funkcionira ideologija oca. Odjednom se vraćamo na stereotipne rodne uloge: muškarci uzimaju oružje i idu, manje ili više voljno, ginuti, dok žene ostaju s djecom, spremne za reprodukciju desetkovane nacije. Kao pacifist, moram primijetiti simboličko nasilje – uz sve fizičko kojima su žene redovito izložene u takvim situacijama – koje rat provodi nad ženama. Njima se ponovno šalje poruka da nisu ravnopravne s muškarcima, da nisu sposobne na isti način braniti što god se u tim situacijama zapravo brani. I jednima i drugima bih preporučio čitanje Aristofanove “Lizistrate” kao primjera otpora nametnutim rodnim ulogama.
KAKVA VRSTA BUNTOVNIŠTVA JE MOGUĆA KROZ TEATARSKI IZRAZ? DEŠAVA LI SE ONA, IZ VAŠEG ISKUSTVA, U OKVIRU REGIONALNE POZORIŠNE PRODUKCIJE?
– Moram priznati da zbog rada u drugim sredinama manje pratim regionalnu pozorišnu produkciju. Pobuna je uvijek moguća, samo je pitanje tko se i protiv čega buni, te na koji način. Vidio sam i gledam puno predstava koje su nominalno “protiv”, ali to “protiv” je već aproprirano, institucionalizirano, pretvoreno u još jedan produkt na kazališnom tržištu. Svjesno sam odustao od svog kazališnog jezika i ideje kazališta kad sam shvatio da su oni izgubili svoj transgresivni potencijal, kad su me različite institucije počele pozivati da im napravim još “skandal” koji će one onda medijski distribuirati i na istom simbolički profitirati. Skandali me, kao prostor u kojem se zgraža malograđansko licemjerje, nisu nikada zanimali.
Ivana Golijanin (Oslobođenje)
Jedan komentar