Kliker.info

Skoro pedeset godina muzičke karijere, uz hitove “Skalinada”, “Oprosti mi, pape” “Vjeruj u ljubav”, “Piva klapa ispo’ volta”,  “Nadalina”, “Cesarica”, “Danijela” “Nocturno”, “Trag u beskraju” i na desetine drugih svjedoče o veličini Olivera Dragojevića (68).

Pjevao je u njujorškom “Carnegie Hallu”, londonskom “Royal Albert Hallu”, sidnejskoj “Operi”, pariskoj “Olympiji”, bečkom “Konzerthausu”…

A kada smo ga prije nekoliko dana pozvali da bismo dogovorili intervju, ponosni djed bio je s unucima u šetnji svojim Splitom. Kroz smijeh nam je kazao: “Unuci jesu radost, ali se ne mogu odmoriti.”

Iza Olivera je pet uzastopnih koncerta u rasprodatoj zagrebačkoj dvorani “Vatroslav Lisinski”, nakon čega se odmarao na otoku.

Velika čast

Dok smo dogovarali intervju rekli ste da pet koncerata i nije nešto posebno, s čime se ne bih složila.

– To vam je samo stvar šta želimo mi, srednja klasa, koja nema baš gdje izaći. Onda im dobro dođe i “Lisinski” kao dvorana i ja kao mirni pjevač. I to je njima malo romantike, smirenja, da odagnamo loše misli. S obzirom na to da ima toliko ljudi koje interesira ono što ja radim, to jeste uspjeh, a ovo ostalo… nije mi toliko naporno zato što ja još volim svirati i pjevati. Imao sam odlične goste i onda je to bilo baš dobro. Tri sata traje koncert i prije toga tonska proba sat i po – dva. Znači, pet sati sam pjevao dnevno. Za pet dana to je 25 sati.

Kazali ste mi da ste mirni pjevač za srednju klasu.

– Dobro znate šta ja pjevam. Nisam ni roker, ni metalac, ni pank, ni fank, nego sam pop pjevač koji ima lijepe mediteranske melodije, dobre stihove i to je to.

Je li se možda jedna večer po nečemu izdvojila u odnosu na ostale?

– Uvijek ima momenata koji su iznenađenje. Recimo, neki muzičar tog dana odsvira najbolje pa automatski povuče mene i ostale tako da bude nezaboravnih momenata.

Pjevali ste u najprestižnijim svjetskim dvoranama. Ima li razlike pjevati pred publikom u bijelom svijetu ili kod kuće?

– Ljudi su ljudi, nema tu razlike. U “Carnegie Hallu” većina publike je bila iz regije pa su oni prevodili svojim prijateljima Amerikancima moje pjesme. Malo se širi naša kultura po svijetu, tek toliko da se čuje za nas. Inače, to su tako dobre dvorane da je velika čast uopće pjevati tamo.

Šta je Vama danas, nakon svjetskih dvorana i, naravno, svih mogućih u bivšoj Jugoslaviji, još izazov?

– U spetembru idem da pjevam u Las Vegas, također u kultnu dvoranu, gdje će sa mnom svirati Amerikanci gudači. Strašno volim muziku širiti okolo, muzika je svačija. I onaj ko te razumije, razumije te i u Americi, Engleskoj, i u Hrvatskoj i u Bosni… Znači, to je Bogom dan talent i treba ga širiti okolo i družiti se s ljudima koji to vole. U maju sam na američkoj turneji…

Šta je s BiH?

– Dolazimo u Sarajevo vrlo brzo, ali to je nešto zatvorenog tipa. Možda  se dogovorimo pa da dođem sa Stjepanom Hauserom iz “2Cellosa”. On i ja imamo neke zajedničke nastupe, kada se nađemo i kada nam obaveze dozvole.

Svaki Vaš nastup u Sarajevu je spektakl.

– Nisam vam je pjevač spektakla, ja sam pjevač dobrih nota. Nisam uopće neka sjajna zvijezda. Ja sam čovjek koji voli pjevati i još uživa u tome. Ako ljudi to prepoznaju, onda je to mala svečanost, ali ne spektakl.

Bili ste gost na koncetu Amire Medunjanin u “Lisinskom”. Odakle Vi u priči o sevdahu?

– Mi smo se upoznali u Splitu, bila je na “Večerima Zdenka Runjića” i s njom je bio Ante Gelo, koji, inače, sarađuje sa mnom. Kada su me pozvali, rekao sam: “Imam pet koncerata u “Lisinskom”, malo mi je nezgodno poslije toga, a ona govori: “Neću vas ja najaviti”, tako da nisam bio na plakatu. Došao sam kao prijatelj. Amira je zaželjela sa mnom pjevati “Tristeca” i “Piva klapa ispo’ volta”. Bilo je stvarno lijepo. Ante Gelo rekao mi je za nju pa sam je slušao na YouTubeu i meni je to super. Otkriće.

Mali stres

Slušate li nove izvođače samo po preporuci ili…?

– Ima toliko informacija na YouTubeu da čovjek stvarno nema vremena sve pogledati. I onda je drugo kada ti neko da sugestiju. Neki dan sam otkrio pjevačicu Laru Fabijan. Mnogo ljudi zna za nju, ali ja nisam čuo. Otvorio sam YouTube, to je za mene savršenstvo pjevanja.

Rekli ste mi da ste bili na otoku nekoliko dana.

– Split je OK, ali ima milion ljudi. Mali stres. Volim mirnije živjeti, volim biti na osami, maštati, gledati boje… Svi su zauzeti nekim obavezama, a kada ih na kraju svedeš, ostane ti ništa. Ostaju samo lijepe uspomene u životu. Izgleda kao da govori stari čovjek, ali ja nisam toliko star u duši nego od početka života volim primjećivati i mirise, i boje, sva čula mi rade. Ne slažem se s ovom užasnom brzinom, s ovim tehničkim napretkom. To me ubija. Ali, ne možeš protiv toga.

Bježite li od moderne tehnike?

– Imam laptop i sva ta pomagala. Radim, jer drugačije ne možeš stići. To ubrza proces rada, ali ima manje duše.

Brojna poznanstva

Pratite li dešavanja u svijetu ili bar u regionu?

– Ne pratim ja ta zbivanja zato što sam baziran na muziku. To me interesira, ovo ostalo ne baš.

Pripremate li nove pjesme?

– Upoznao sam dosta ljudi koji su na tragu onoga što ja volim, s njima razmjenjujem iskustva.

“Malo misto” se ne može ponoviti

– Kada bismo Boris Dvornik i ja nastupali na nekom velikom prostoru, onda bi on rekao: “Kad glumim ili pjevam na takvom prostoru, onda mikrofon ima oči i niko više. Jer, nikoga ne vidim, daleko su mi svi. Mikrofonu se obraćam. Onda oni prepoznaju da sam prema mikrofonu iskren i zadovoljni su.” Jer, teško je nešto reći a čovjeka ne pogledati u oči.

Kada ste spomenuli Borisa Dvornika, sjetila sam se još jednog splitskog velikana Miljenka Smoje.

– Poznavao sam Smoju veoma dobro. Stalno je bio s Borisom Dvornikom. To “Malo misto” ne možeš ponoviti više nikada. To je kao Felini u Italiji.

U Sarajevu mi je uvijek dobro

– Volio bih u Sarajevu nastupati u nekoj intimnoj dvorani. Baš da se mogu obratiti ljudima. To je meni najdraže. Nije mi mrska ni Zetra, tamo stane dosta ljudi. Ali, draže mi je kada je publika bliže, da se ljudi zavale u fotelje, da s njima malo pričam, malo sviram, da razmijenimo dvije riječi kao čovjek čovjeku.

U Sarajevu mi je uvijek dobro. Nikad mi nisu nijednu negativnu riječ rekli – kaže Dragojević.

Nestaju dragi ljudi

– Kada se sjetim moga Keme Montena, odmah me neka tuga ulovi. On je bio veoma dobar sa mojim bratom. Umro je moj brat, pa Kemo, pa još neki dobri i dragi ljudi oko mene. Nestali. Moja sjećanja su s njima, ali nekako baš te u dušu ubode. Kemo je bio odličan čovjek, emotivna duša – govori nam Dragojević.
Ja sam čovjek koji voli pjevati i još uživa u tome.

Larisa Sarajlić-Ramović (Avaz)