Kliker.info

Obren je profesor filozofije i sociologije i dugo godina radio je u nekoliko nevladinih organizacija, firmama i na drugim poslovima, ali ništa od toga nije ga zadržalo u Banjaluci i BiH.

Kaže nam da je početkom prošle godine donio konačnu odluku da je krajnje vrijeme za “dizati sidro”. Sada živi u radi u Šenženu.

“Shvatio sam da sam suviše vremena i energije potrošio u nastojanjima da se dokažem na profesionalnom polju u poslu, u našim krajevima, a očigledno su očekivani rezultati izostali. Okolnosti su takve da ni u perspektivi ne postoji nekakva obećavajuća izvijesnost. Meni se bliži 40-ta, a biološko vrijeme je zasad neponovljiva kategorija. Razmatrao sam dvije mogućnosti, Njemačka i Kina. Konačan izbor je pao na Kinu. Što iz znatiželje da upoznam novu, nama u Evropi, daleku kulturu, što zbog svih pokazatelja da je Kina novi svjetski ekonomski lider”, rekao je za BUKU Bjelošević.

Kada je prvi put došao u Kinu Obren se pitao da li je moguće da se čovjek sa našh prostora prilagodi ovoj sredini.

“Jezik i pismo su ono prvo i najvažnije, a jezik i pismo Kineza su potpuno različiti od onoga na šta smo naviknuti u Evropi. Ta prvobitna nemogućnost komunikacije uz drugačiju okolinu i ljude stvara utisak da ste gotovo na drugom planetu. Vrlo malo Kineza govori engleski, pa se osjećate izgubljeno. Ali to su samo prvi utisci”, kaže nam Obren.

On kaže da životni standard u Kini sve više i više raste.

“Oni mnogo novca ulažu u razvoj puteva, željeznica i interneta, škola, bolnica i fabrika da bi obezbijedili taj socijalni minimum i u najizolovanijim mjestima u unutrašnjosti. Tako da svake godine Kina ‘podigne’ iz siromaštva i izolovanosti desetine miliona svojih gađana. Kineski cilj je da naredne, 2020. godine, u potpunosti dovrši projekat borbe protiv siromaštva u zabačenim oblastima i očito je da će to uspjeti. Životni standard u velikim gradovima, gdje i živi najveći broj stanovnika je visok. Tzv. srednja klasa koja predstavlja najširi društveni sloj ima stadard koji uživaju i ljudi u najrazvijenijim evropskim državama”, kaže naš sagovornik.

Dodaje i sve prednosti komunističkih društava prvenstveno pravo svih na besplatno školstvo i zdravstvo, te subvencioniranost stambenog prostora od strane države ili poslodavca.

“Uloga države je takva da garantuje primarne uslove za život svojih građana. Pored toga mnogobrojni trgovci, doktori, inženjeri, preduzetnici i svi oni koji predstavljaju tzv. višu srednju klasu, a kojih je takođe veoma mnogo, mogu da obezbijede sebi veoma udoban život koji je iznad evropskog prosjeka”, kaže Obren.

On nam kaže da su mogućnosti zaposlenja u Kini su veoma različite.

“Tu su naučni radnici, arhitekte, muzičari, sportisti i naravno trgovci i poslovni ljudi različitih branši. Moj trenutni anganžman je vezan za agenciju koja pruža usluge scienc teachinga. Centar za promociju nauke i stvaralaštva koji sam osnovao i vodio u Banjaluci mi je otvorio ova vrata. Pored toga, bavim se i poslovima market agenta za kupce različitih roba iz naših krajeva”, kaže on.
Što se tiče same procedure odlaska Obren kaže, da administrativni postupci imaju svoje protokole i važno je nekoliko stvari: da imate uredne dokumente, da pronađete poslodavca i da govorite bar engleski jezik, a ako govorite i kineski to će biti super prednost. Sa druge strane, Obren kaže da je imao negativno iskustvo u Američkoj ambasadi.

Obrena smo pitali šta ga je najviše iznenadilo i po čemu se najviše život u Kini razlikuje od života kod nas?

“Intezitet urbanizacije, tempo i obim gradnje puteva, željeznica, metroa, parkova, zgrada… to je prosto nevjerovatna stvar. Mislim da u ovom momentu ne postoji slična situacija u svijetu. Šendžen je grad koji je ‘70-ih godina bio ribarsko naselje. Danas je to jedan od najmodernijih gradova svijeta sa 20 miliona stanovnika, veoma čist i dobro projektovan. Takva promjena za 40 godina, zaista ostavlja utisak. Pored toga digitalizacija. Sve je digitalizovano do mjere kupovine kuvanog kukuruza na uličnom štandu. Ljudi veoma malo, gotovo nikako ne koriste keš. Plaćanje se obavlja telefonom pomoću aplikacija WeChat ili AliPay. Šendžen je takođe prepoznatljiv po tome što je većina prevoznih sredstava na električni pogon, tako da su saobraćajna buka i zagađenje svedeni na minimum. Autobuse gradskog prevoza gotovo ne čujete, a ima ih veoma mnogo i obezbjeđuju odličnu povezanost sa bilo kojim dijelom grada”, rekao je Obren.

Pored toga, posebno izdvaja i posebnu energiju i neposrednost Kineza. Kaže da ljudi nisu otuđeni jedni od drugih i ostoji tako živ odnos u komunikaciji, neizvještačen. To zaista prija.

Međutim, Obren nam kaže da svaka medalja ima dvije strane.

“Brza urbanizacija Šendžena je tekla tako da većinu stanovnika čine doseljenici iz drugih krajeva Kine, najčešće manjih i manje razvijenih mjesta. Zbog toga postoji nedostatak u onome što bi nazvali kulturom gradskog života. Možete vidjeti često ljude da pljunu na ulici ili su glasni kad razgovaraju na telefon. To mi se ne dopada”, ističe.

U ovom trenutku kaže da mu iz BiH nedostaju porodica, prijatelji i hrana.

“S obzirom da ne jedem meso, nije mi baš lako naći ukusan zalogaj. Hrana je drugačija i većinom se nudi različito meso. Mliječnih proizvoda, pogotovo sireva, gotovo da nema”.

Na kraju nam kaže da Kinezi žive svoj kineski način života.

“Veoma su društveni, njihov saradnički način života i na poslu i u slobodno vrijeme je i lijep i daje pozitivne rezultate. Za razliku od nas u Evropi, a pogotovo na Balkanu gdje je individualizam, rekao bih, počeo već da ugrožava opstanak nekih društava kao i porodica, Kinezi nemaju taj problem. Oni njeguju vrijednosti zajedništva. Još mi je jedna stvar zanimljiva, kineskinje, žene, su jednake za muškarcima u svim poljima života, ali do toga nisu došle nekakvom borbom, to je kod njih prirodna stvar”, pojašnjava.

Obren kaže da u Kini planira provesti još godinu i po ili dvije.

“Poslije ne znam, možda u međuvremenu posjetim Australiju, Novi Zeland, Kanadu, možda mi se tamo otvore neke mogućnosti. Možda ostanem i u Kini duže. Možda se vratim kući ili u neku Evropsku zemlju. Teško je to predvidjeti. Svijet je velik i pruža različite mogućnosti, to je dobro i s tom činjenicom treba živjeti. Eto to sam naučio. Prvi korak je najteži”, kaže na kraju razgovora za BUKU Obren Bjelošević.

Maja Isović-Dobrijević (Buka)