hamburger-icon

Kliker.info

Nobelovac Paul Krugman: Nezaposleni nisu lijenčine

Nobelovac Paul Krugman: Nezaposleni nisu lijenčine

01 Oktobra
06:48 2014
KrugmanP002Prošle je sedmice  John Boehner, predsjednik Kongresa, objasnio publici u American Enterprise institutu što koči zapošljavanje u Americi: lijenost. Ljudi, kaže on, „nekako misle… ne moram raditi. Neću ovo raditi. Bolje mi je da sjedim kući”. Tako ti 47 posto, Batmane!
Piše : Paul Krugman ( New York Times / Peščanik)
Naravno, nije to prvi put da neki istaknuti konzervativac izgovori nešto tako. Otkako nas je financijska kriza gurnula u recesiju, desnica ponavlja refren kako se nezaposleni ne trude dovoljno, kako uživaju zahvaljujući izdašnoj naknadi za nezaposlene, koju uporno definiraju kao „plaćanje ljudima da ne rade ništa”. I poriv da se okrivljuju žrtve deprecirane ekonomije pokazao se otpornim na logiku i dokaze.Ali ipak je nevjerojatno – i poučno – što čak i danas slušamo ovakve tvrdnje. Jer ekipa koja krivi žrtve dobila je sve što je tražila: beneficije, posebno za dugoročno nezaposlene, skresane su ili eliminirane. Tako sada imamo govorancije protiv propalica na socijalnoj pomoći, iako to nisu propalice – nikad nisu ni bili – i socijalne pomoći nema. Zašto?

Da krenemo otpočetka: ne znam shvaćaju li ljudi koliko je bila uspješna kampanja protiv svake vrste pomoći za one koji ne mogu naći posao. Ali podaci su upečatljivi. Tržište rada se u posljednje vrijeme popravlja, ali još uvijek ima skoro tri milijuna Amerikanaca koji su bez posla duže od šest mjeseci, što je najčešće maksimalno trajanje osiguranja za nezaposlene. To je skoro triput više od ukupnog broja nezaposlenih prije recesije. Pa ipak je produženje pomoći za dugoročno nezaposlene eliminirano – a u nekim državama je trajanje pomoći skraćeno.

Rezultat je da je većina nezaposlenih puštena niz vodu. Samo 26 posto nezaposlenih Amerikanaca prima bilo kakvu pomoć, što je rekordno nizak broj u posljednjih nekoliko desetljeća. Ukupna vrijednost naknada za nezaposlene iznosi manje od 0,25 posto BDP-a, što je upola manje nego 2003, kada je stopa nezaposlenosti bila otprilike ista kao danas. Nije pretjerano reći da je Amerika napustila svoje građane koji su bez posla.

Jednostavno je nevjerojatno, ali ovaj izljev neosjetljivog konzervativizma nije doveo do vala novih radnih mjesta. Prošloga tjedna se Nathan Deal, republikanski guverner Georgije, požalio kako je u mnogim državama u kojima su republikanci na vlasti zabilježen rast nezaposlenosti, sugerirajući da federalne vlasti iznose lažne podatke. Ali možda omiljene desničarske mjere ne funkcioniraju?

Ali to je tema za drugu kolumnu. Moje današnje pitanje tiče se psihologije i politike: otkud toliki animozitet prema nezaposlenima, toliko jako uvjerenje da se oni izvlače u vrijeme kada zapravo trpe nezapamćeno strog tretman?

Kao što zna svatko tko je proučavao britansku politiku u vrijeme velike gladi u Irskoj, surovost prema žrtvama katastrofe, posebno kada se katastrofa otegne, česta je pojava u povijesti. Međutim, republikanci nisu oduvijek bili takvi. Tridesetih godina prošlog stoljeća osuđivali su New Deal i zalagali se za tržišna rješenja – ali kada je Alf Landon prihvatio kandidaturu za predsjedničke izbore 1936, istaknuo je „jasnu dužnost vođenja računa o siromašnima dok se ne dostigne oporavak”. Možete li zamisliti sličnu izjavu nekog iz današnje Republikanske stranke?

Je li u pitanju rasizam? U američkoj politici uvijek treba imati na umu ovu hipotezu. Istina je da većinu nezaposlenih čine bijelci, i da oni čine još veći postotak korisnika pomoći za nezaposlene. Ali konzervativci to možda ne znaju i tretiraju nezaposlene kao dio nejasno definirane, tamnopute mase „uzimatelja”.

Međutim, pretpostavljam da je prije svega riječ o zatvorenom informativnom krugu suvremene desnice. U zemlji u kojoj republikanski glasači dobijaju nešto što misle da su činjenice od Fox Newsa i Rusha Limboa, gdje stranačka elita dobija nešto što smatra političkom analizom od American Enterprise instituta ili fondacije Heritage, desnica živi u vlastitom intelektualnom univerzumu, potpuno nesvjesna i nezaposlenosti i toga kako nezaposleni žive. Moglo bi se pomisliti da će osobno iskustvo – jer skoro svatko ima poznanike ili rođake koji ne mogu naći posao – nekako doprijeti do svijesti, ali izgleda da neće.

Kakvo god bilo objašnjenje, gospodin Boehner je očigledno rekao nešto što on i svi oko njega zaista misle, nešto što jedni drugima govore kad ne očekuju da će ih drugi čuti. Neki konzervativci su pokušavali popraviti svoj imidž, govoreći kako razumiju nesretne ljude. Ali njihova stranka zapravo vjeruje da, ako je čovjek siromašan ili nezaposlen, sam je za to kriv.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku