Nobelovac Paul Krugman : Neredi u Baltimoreu posljedica su ekstremne nejednakosti i nepravde
Uvijek kad pomislite da je rasizam u Americi stvar prošlosti, da su predrasude izgubile na važnosti, dogodi se nešto što vas duboko protrese.Nadam se da svi razumijemo da slučaj Freddieja Graya nije izolirani incident i da je poseban samo po tome što ovoga puta postoji realna šansa da će pravda biti zadovoljena. Neredi u Baltimoreu, ma koliko destruktivni bili, razobličili su grotesknu nejednakost koja truje živote mnogih Amerikanaca.
Piše : Paul Krugman (New York Times)
Bojim se da insistiranje na rasi i rasizmu stvara pogrešan dojam da su siromaštvo i socijalna izopćenost isključiva odlika afroameričke stvarnosti. Strašne scene iz Baltimorea i mnogih drugih gradova neraskidivo su povezane s klasnom pripadnošću i razarajućim posljedicama ekstremne nejednakosti. Uzmite na primjer zdravlje i smrtnost. U većini afroameričkih četvrti u Baltimoreu prosječna dužina životnog vijeka je kao u zemljama trećeg svijeta. Ali klasna pripadnost utječe i na dužinu života američkih bijelaca. Smrtnost bijelih žena naglo je porasla 90-ih godina prošlog vijeka, najviše među siromašnima i nedovoljno obrazovanima, a prosječni životni vijek nedovoljno obrazovanih bijelaca je sličan onom u postkomunističkoj Rusiji.
Porast smrtnosti je posljedica nejednakosti i beznađa, čak i onda kada je neposredan uzrok smrti autodestrukcija. Zloupotreba propisanih lijekova, pušenje i pretilost uzroci su mnogih preuranjenih smrti, ali postoji razlog zašto je takvo ponašanje široko rasprostranjeno, a to je ekonomija koja iz društva izopćuje na desetine milijuna Amerikanaca. Zato je razočaravajuće kada neki komentatori siromaštvo i dalje objašnjavaju nedostatkom sustava vrijednosti, kao da siromašni iz nekog nepoznatog razloga donose loše odluke i da bi sve bilo idealno samo kada bi oni usvojili vrijednosti srednje klase. Ovaj argument bi možda, samo možda, bio uvjerljiviji prije 40 godina, ali sada znamo da vrijednosti srednje klase opstaju samo u ekonomiji koja nudi odgovarajuće poslove.
Veliki sociolog William Julius Wilson je davno zaključio da su zabrinjavajuće socijalne promjene među Afroamerikancima, kao što je odumiranje tradicionalne obitelji, posljedica nedostatka dobro plaćenih poslova u užim gradskim jezgrima. Njegov argument sadrži prikrivenu prognozu – ako se druge rasne grupe suoče sa sličnim problemom, i njihovo ponašanje će se promijeniti na sličan način. To se i dogodilo. Stagnirajuće zarade, to jest realni pad zarada za polovinu zaposlenih muškaraca i nesigurnost posla, praćeni su naglim padom broja sklopljenih brakova, porastom broja izvanbračne djece itd.
Isabel Sawhill iz Brookings instituta piše: “Afroamerikanci su suočeni sa jedinstvenim izazovima. Ali ako ispitamo uzroke pojave da manje obrazovani Afroamerikanci teže ulaze u brak i srednju klasu, razumijet ćemo i zašto je život srednje klase nedostižan san mnogih bijelaca“.
Zato me obeshrabruju komentatori koji tvrde da su siromašni ljudi sami krivi za svoje siromaštvo i da bi se lako izvukli iz njega samo kada bi se ponašali kao pripadnici više srednje klase. Ili kada ponavljaju još jedan rasprosranjeni mit, onaj o bacanju ogromnog novca na uzaludnu borbu protiv siromaštva (razumijete, zbog našeg velikodušnog sustava vrijednosti).
U stvari, federalni proračun za socijalne programe, izuzev Medicaida, desetljećima se kreće između 1 i 2 posto BDP-a, rastući tokom recesija i smanjujući se u periodima ekonomskog oporavka. U pitanju je premalo novca u usporedbi s drugim razvijenim zemljama, koji ne stiže do svih obitelji ispod linije siromaštva. Ali mjere koje ispravljaju dobro poznate mane statističkih proračuna dovele su do napretka u borbi protiv siromaštva. I taj napredak bi bio brži da smo zaista toliko velikodušni koliko mislimo da jesmo.
Nema razloga za fatalizam dok razmišljamo o zlu siromaštva u Americi. Ravnodušnost i povezivanje siromaštva sa sustavima vrijednosti nije dobar put. Siromašnima nisu potrebne lekcije iz morala, već više resursa koje im možemo osigurati, i bolje ekonomske prilike koje im također možemo pružiti kroz subvencije, obuku i povećanja minimalne zarade. Baltimore i Amerika ne moraju biti mjesto nepravde, kao što su sada.
Komentari