Kliker.info

Ukoliko paket socijalnih i ekonomskih reformi, kao uslov EU na putu integrisanja Bosne i Hercegovine, ne uspije, umjesto očekivanih pozitivnih rezultata mogući su destruktivni i potencijalno, socijalno eksplozivni efekti, navodi njemački analitičar Bodo Weber.

Ovih dana objavljena je analiza Vijeća za politiku demokratizacije (Demokratization policy Council – DPC) iz Berlina, pod nazivom “Značajne promjene na horizontu? Izvještaj o monitoringu nove EU inicijative za Bosnu i Hercegovinu”, koju je sačinio analitičar Bodo Weber.

RSE: Gospodine Weber, i pored znaka upitnika na kraju Vaše analize – ima li promjena u BiH, nakon inicijative Njemačke i Velike Britanije koja je dovela do pokretanja socio-ekonomskih reformi?

Weber: Nova inicijativa Evropske unije za BiH, pokrenuta u decembru 2014., bazirana na njemačko-britanskoj inicijativi, ispunila je glavni cilj i imamo prve rezultate – nakon deset godina zastoja u procesu integracija, sada je za manje od dvije godine BiH napravila značajne korake, kao što je stupanje na snagu Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju i upućivanje aplikacije za članstvo u EU, odluke Savjeta EU o predaji aplikacije Komisiji radi mišljenja, te pokretanje opsežne agende za strukturalne ekonomske reforme.

Mogao bih prenijeti zaključni stav naše analize da su promjene na horizontu moguće kroz EU inicijativu i kroz refomsku agendu, ali da postoje dva različita pravca u njenoj implementaciji, prije svega kad se radi o ulozi međunarodne zajednice. EU je išla na stari loš put podrivanja svoje politike uslovljavanja i smanjenja politike kompromisa, naspram otpora reformama domaćih političkih elita u BiH. Međunarodne finansijske institucije, pogotovo MMF, išle su u pravcu strogog uslovljavanja aplikacije finansijskih sredstava. To je pokazalo, jednim dijelom, da su moguće promjene u BiH kroz politiku uslovljavanja.

Imamo još jednu opću slabost cjelokupne inicijative, odnosno međunarodne zajednice, a to je nastavak stare, propale politike da se reforme i reformski uslovi dogovaraju u uskom krugu političkih elita, iza zatvorenih vrata, umjesto da se uključe građani i civilno društvo, kao značajan faktor koji zaista žele reforme u BiH.

RSE: Fokus na ekonomske i socijalne reforme trebao je potisnuti u drugi plan pojedinačne nacionalne interese i sukobe na tom planu. Koliko se u tome uspjelo?

Weber: Fokus EU na socioekonomske reforme trebao je da izolira reformske procese od uobičajene etnonacionalističke politike vladajuće elite. No, on je naišao na čvrste etnonacionalističke interese i podjele na polju ustavnih pitanja. Ovo je najizraženije u Federaciji, gdje su konflikti između glavnih hrvatskih i bošnjačkih koalicionih partnera drastično usporili rad entitetske Vlade i Parlamenta.

Osim toga, razni etnopolitički konflikti među vladajućim političkim elitama, koji nisu povezani sa reformskom agendom, redovno su usporavali rad vlada na implementaciji mjera reformske agende, posebno rad Vlade Federacije – primjer oko Zakona o igrama na sreću i tome slično. Postoje i druge krize koje se dešavaju mimo same inicijative reformske agende. To je referendum o  danu entiteta u RS-u  ili nedavni sukob oko aplikacije za slučaj obnove presude na Međunarodnom sudu pravde u Hagu. Dakle, političke elite ipak nađu neke tačke razlaza i konflikta, s kojima mogu opet da skrenu pažnju sa socioekonomskih reformi i usporavaju proces suočavanja s njihovom implementacijom.

Zbog političkog otpora već je došlo do ozbiljnog odgađanja u provedbi reformske agende. S obzirom na to da je 2018. izborna godina, ostalo je veoma malo vremena do kraja ove godine za provedbu brojnih strukturalnih reformi, dok je mnoge od njih (poput reforme javne uprave i restrukturiranja javnih poduzeća) objektivno nemoguće završiti u tom roku.

RSE: Šta možete izdvojiti iz reformske agende, a što je, ipak, uspješno ostvareno u BiH?

Weber: Reforma ima određenu dinamiku na ekonomskom planu, ostvarena je saradnja između vlada dva entiteta i Vijeća ministara, ali imamo dio reformi koje su u Republici Srpskoj zaista pale teško, uz tvrde uslove za dobijanje prve tranše iz MMF-a – to je ukidanje kreditnog odbora Investiciono-razvojne banke (IRB) i skrining proces svih šest traljavih domaćih privatnih banaka u RS-u, koje, kao što je dobro poznato, jesu neka vrsta političkih banaka. U to je uključen, pod pritiskom MMF-a, pristanak Vlade RS-a u junu prošle godine na likvidaciju Banke Srpske. Postoji dio uslova koji su ispunjeni i koji pokazuju da su bolne reforme, pod pritiskom budžetskog deficita, zaista moguće ako međunarodna zajednica ostane uz svoju politiku uslovljavanja.

RSE: Kad bi se reformska agenda u cijelosti ostvarila, koliko bi to doprinijelo napretku u BiH?

Weber: Ja na neki način vidim reformsku agendu kroz uslove koje su postavili MMF, Svjetska banka, Evropska unija, čiji je glavni cilj da se oslabe poluge sistema patronaže, od kojih Bosna i Hercegovina najviše pati. Prema tome, ako bi doslovno bili provedeni uslovi iz reformske agende oni bi sigurno stvorili preduslov za neku istinsku ekonomsku politiku, koja bi išla prema razvoju i prosperitetu, a na drugoj strani, u isto vrijeme bi otvorili put ka rješavanju nekih najvažnijih reformi, kao što je ustavna struktura.

Što se uslova za napredak tiče, imamo dosta kompromizerstva iz EU, što je loš znak za bosansko-hercegovačke lidere – da mogu izbjegavati suštinske reforme. Na drugoj strani, međunarodna odgovornost u vezi reformske agende je u najvećem dijelu prebačena na MMF i Svjetsku banku. Tu vidimo da je politika strogih uslova već pokazala određene rezultate, ali ti rezultati su još mali zato što najveći dio suštinskih strukturalnih, socioekonomskih reformi tek predstoji.

No, u isto vrijeme, EU inicijativa za BiH je na neki način završena zadnjim, trećim stepenom nagrada na putu ka EU integraciji za ispunjavanje postavljenih uslova, tj. odlukom Evropskog savjeta iz septembra prošle godine (prihvaćena kandidatura za članstvo). Zato, preostali dio posla, potpuna implementacija reformske agende, sad nekako visi u strateškom zraku EU. A ostaje samo nešto manje od godinu dana da političke elite zaista prihvate ono što u principu ne žele – to su te strukturalne reforme – do početka izborne kampanje iduće godine. Tako imamo jednu raznolikost pristupa i rezultata. Rezultati su do sad umjereni, mogu postati suštinski, ali zaista tu ima problema jer je ostalo malo vremena.

Reforme se odugovlače, a na drugoj strani, Evropska unija, nažalost, nije pokazala istu odlučnost u insistiranju na reformama i svojim uslovima, kao što su to pokazali MMF i Svjetska banka. A, ako reformska agenda ne uspijeva, ako završi zaglavljena na pola puta, imat ćemo polovne strukturalne reforme – koje mogu imati – ne očekivane pozitivne, nego naprotiv, vrlo destruktivne i potencijalno, socijalno eksplozivne efekte.

Gordana Sandić-Hadžihasanović (RSE)