Kliker.info

„Moja filozofija, gospodine predsjedniče, kaže da stranci hoće da nas opljačkaju, a naš zadatak je da mi opljačkamo njih prije nego oni nas“. Tim riječima je ministar finansija SAD uvjeravao predsjednika da je došlo vrijeme da se izvede veliki udar na globalnu ekonomiju. Prema riječima jednog od predsjednikovih ljudi, cilj je bio da se izazove „kontrolisani raspad svjetske ekonomije“.

To nisu riječi koje su izgovarali članovi Trumpovog tima pred objavu novih carinskih stopa na Dan oslobođenja. Mada fraza „stranci hoće da nas opljačkaju“ svakako liči na Trumpa, to su, zapravo, riječi koje je u ljeto 1971. izgovorio tadašnji ministar finansija John Connally, ne bi li ubijedio predsjednika da nekoliko dana kasnije pokrene zloglasni Nixonov ekonomski udar.

Piše : Janis Varufakis (UnHerd)

Komentatori bi trebalo to da kažu, umjesto što se prave da je Trumpov šok tretman „bez presedana“ i tvrde da njegov plan mora propasti, kao i svi drugi „nepromišljeni“ napadi na vladajući poredak. Nixonov udar bio je razorniji od Trumpovog, posebno za Evropu. Upravo zahvaljujući ekonomskom padu koji su izazvali, arhitekti Nixonovog udara ostvarili su svoj glavni dugoročni cilj: osigurati da američka hegemonija opstane uprkos američkom dvojnom deficitu (trgovinskom i budžetskom).

Uspjeh Nixonovog udara ne garantuje da će Trumpovi potezi biti uspješni, ali nas podsjeća da sve što je dobro za američku vladajuću klasu ne mora biti dobro za većinu Amerikanaca, pa ni za ostatak svijeta. Jedan od najsposobnijih Nixonovih savjetnika, onaj koji je uvjerio Connallyja da je takav šok neophodan, rekao je to sasvim jasno:

„Primamljivo je posmatrati tržište kao nepristrasnog arbitra. Ali u nastojanju da održe ravnotežu između potreba stabilnog međunarodnog sistema i nužnosti očuvanja slobode djelovanja kroz državne politike, brojne zemlje, uključujući i SAD, opredjeljuju se za ovo drugo.“

Zatim je dodao rečenicu kojom je srušio sve pretpostavke na kojima su zapadna Evropa i Japan gradili svoja posleratna ekonomska čuda: „Kontrolisani slom svjetske ekonomije je legitiman cilj za osamdesete godine.“

Desetak mjeseci poslije predavanja na kom je to izgovorio, Paul Volcker je postavljen za predsjednika Federalnih rezervi. Ubrzo su američke kamatne stope udvostručene, a zatim utrostručene. Kontrolisani slom svjetske ekonomije, koji je počeo kada su Connally i Volcker uvjerili predsjednika Nixona da mora odustati od režima stabilnog kursa, dovršen je podizanjem kamatnih stopa, što je bilo mnogo razornije nego što će biti današnje Trumpove carine.

Trump, dakle, nije prvi predsjednik koji je odlučio da izvede ekonomski udar koji će dovesti do kontrolisanog raspada svjetske ekonomije. Nije ni prvi koji je sračunato oštetio američke saveznike da bi ojačao i produžio američku hegemoniju. Niti prvi koji pokazuje spremnost da na kraći rok ugrozi interese Wall Streeta da bi na duži rok ojačao akumulaciju kapitala u SAD. Nixon je sve to već uradio pola vijeka ranije.

Ironija je u tome što je svijet koji liberalni zapadni establišment danas oplakuje nastao kao rezultat Nixonovog udara. Dok osuđuju postupke predsjednika SAD kao razoran šok za svjetsku ekonomiju, žale za nestankom svijeta koji je stvoren upravo zahvaljujući spremnosti jednog drugog predsjednika da izazove još razorniji šok. Nixonov udar je donio na svijet ljubimce današnjeg liberalnog establišmenta: neoliberalizam, finansijalizaciju i globalizaciju.

Glavno pitanje Nixonovog tima glasilo je: kako sačuvati poziciju hegemona nakon što je Amerika postala zemlja deficita? Postoji li alternativa stezanju kaiša, kojim se rizikuju recesija i opadanje američke vojne moći? Jedina alternativa, pretpostavili su, jeste da se učini nešto sasvim suprotno: da se poveća američki trgovinski deficit, te da se strani kapitalisti natjeraju da taj deficit finansiraju. (To je dio strategije da „opljačkamo mi njih pre nego oni nas“ koju je Connally izložio Nixonu).

Odvažna strategija kojom će natjerati strance da finansiraju dvojni deficit SAD oslanjala se na kruženje kapitala kojim se strani dolari vraćaju u domovinu i recikliraju. To je podrazumjevalo oslobađanje Wall Streeta od svih ograničenja nametnutih Nju dilom, ratnom ekonomijom i sistemom iz Breton Vudsa. Poslije četiri decenije stroge kontrole bankara, da ne bi izazvali još jednu 1929, Nixonov tim im je dao odriješene ruke. Ali da bi se to uradilo, bilo je potrebno ponuditi novu ekonomsku teoriju upakovanu u odgovarajuću političku ideologiju.

Pod zaštitom ideoloških i pseudonaučnih maski neoliberalizma, bankari su dobili priliku da se poigraju milijardama stranih dolara u novom deregulisanom okruženju: to je bila finansijalizacija. Što je novi svjetski sistem više zavisio od deficita SAD, koji je generisao potrebnu tražnju za evropskim i azijskim izvozom, to je obim trgovine potreban za stabilizaciju tog sračunato neuravnoteženog globalizovanog sistema bio veći. Tako je rođena globalizacija.

Taj svijet – svijet u kom je odrastala generacija X – neki nazivaju neoliberalnom epohom, drugi ga povezuju s globalizacijom, dok ga neki opisuju kao period finansijalizacije. U pitanju je jedna ista stvar – svijet stvoren Nixonovim udarom, koji će biti do temelja uzdrman finansijskim slomom 2008. Poslije akcije spasavanja 2009, američka hegemonija je opstala, ali je izgubila veliki dio svog dinamizma. Danas Nixonov udar gubi snagu – bar iz perspektive trampista koji žele da hegemoniju SAD osnaže po drugi (ili treći?) put. To je poenta Trumpovog šoka i njegov masterplan, koji uključuje i taktičke poteze kao što je promovisanje kriptovaluta.

Ipak, postoje i važne razlike između ova dva udara. Oba su imali za cilj znatnu devalvaciju dolara uz istovremeno jačanje njegovog statusa svjetske rezervne valute, ali su za to korišćena različita sredstva. Nixonov udar se oslanjao na prepuštanje tržištima novca da devalviraju dolar i dodatni šok za američke saveznike kroz eksploziju cijena nafte – što je mnogo više štetilo Evropi i Japanu nego američkim proizvođačima. Trump možda prepisuje ponešto iz Nixonovog scenarija kada su u pitanju cijene nafte, ali u načelu pokušava da carinama postigne ono isto što su Federalne rezerve na čelu s Volckerom postigle kamatnim stopama: da ih iskoristi kao oružje koje će evropskim i azijskim kapitalistima nanijeti više štete nego američkim.

Ishod Trumpovog udara zavisiće od njegove održivosti i trajnosti, za šta će vjerovatno biti potrebna dvopartijska podrška. Nixonov udar je uspio zahvaljujući tome što je predsjednik Carter doveo Volckera u Federalne rezerve i dopustio mu da nesmetano nastavi da sprovodi Nixonov projekat; onda ga je predsjednik Reagan dodatno intenzivirao 1987. godine dovodeći Alana Greenspana da naslijedi Volckera. Da li američki politički sistem još ima kapaciteta za takav stepen zajedničkog djelovanja? To se čini malo vjerovatnim, ali opet, ko je mogao predvidjeti da će Biden produžiti Trumpove carine za Kinu i eskalirati Novi hladni rat koji je započeo njegov prethodnik?

I konačno, ako Trumpov udar bude bar djelimično uspješan kao Nixonov, kako će naš novi svijet izgledati? Možda je prerano govoriti o tome, ali neoliberalizam je već dobio konkurenciju u obliku tehnofeudalističkih učenja neoreakcionara poput Petera Thiela. Kapital smješten u oblak istiskuje finansijski kapital, a božanska uloga tržišta zamjenjuje se svetim gralom transhumanizma (spoja kapitala u oblaku, vještačke inteligencije i biološke jedinke). Finansijalizacija će se uskoro naći pod sličnim pritiskom. Uz dalji razvoj vještačke inteligencije, Wall Street neće moći da se odupre spajanju kapitala u oblaku i finansija, kao što pokazuje ambicija Elona Muska da X pretvori u „univerzalnu aplikaciju“. Takav razvoj događaja učiniće platnom sistemu ono što je internet uradio faks uređajima, s ozbiljnim posljedicama po finansijsku stabilnost, uključujući i buduću ulogu Federalnih rezervi. Umjesto sna o Globalnom selu, dobićemo Ograđenu naciju. Ipak, povlačenje globalizacije ne znači da je autarhija moguća. Trumpov udar najavljuje prepolovljenu planetu, gdje će jednu polovinu činiti vazalne zemlje, one koje su pokleknule pod Trumpovim udarom, a drugu one u kojima je eksperimentima unutar BRICS-a dopušteno da idu svojim tokom.

Svaka generacija rado vjeruje da se nalazi na vrhuncu velike istorijske prekretnice. Naša generacija ima zlu sreću da se na takvoj prekretnici zaista i nalazi. Umjesto da se fokusiramo na karakter čovjeka u Bijeloj kući, bilo bi bolje da se podsjetimo da je Nixonov udar bio mnogo važniji događaj od Nixona samog. Ako je Nixon jednom već preoblikovao svijet, učinivši ga ružnijim i manje stabilnim mjestom, nema sumnje da je Trump sposoban za to isto.

Peščanik