Kliker.info

„Kada sam ja kao dobrovoljac išao u Palestinu…“ Ovako je prije šest godina gostujući na Face Televiziji profesor Rusmir Mahmutćehajić započeo rečenicu, koju nije završio, njezin ostatak je ostao „visiti u zraku“. Ugledni profesor, pisac, bivši ministar u Vladi BiH, osnivač i predsjednik „Međunarodnog Foruma Bosniae“ je nastavio odgovarati na novinarska pitanja ne vraćajući se na temu svog odlaska u Palestinu koju je neoprezno, što mu nije svojstveno, sam otvorio i brže-bolje zatvorio. Ostao je Rusmir Mahmutćehajić dosljedan sebi: i skoro pola stoljeća nakon njegovog iskustva u Palestini, taj je događaj prekriven zavjetom (njegove) šutnje i proizvoljnog mistificiranja od strane nekih drugih, manje ili više neinformiranih ljudi, svjedoka toga vremena.

AVANTURA DVOJICE MLADIĆA IZ STOCA

Zapravo, ne postoji nigdje materijalni trag, osim eventualno u dubokim arhivima tajnih službi, validan dokaz o boravku Rusmira Mahmutćehajića, okolnostima ili vremenu u kojima se on pridružio borcima za slobodu Palestinaca, tako da će i ovaj tekst sasvim nužno  „baratati“ sa dosta proizvoljnih i nepreciznih informacija. Ono što nije sporno, a o čemu se gotovo nikada nije javno pisalo i govorilo jeste da on na ratište na Bliskom istoku nije putovao sam: sa njim je bio njegov u to vrijeme najbolji prijatelj, komšija iz Stoca, Nijaz Duraković. Njihovo prijateljstvo započeto u tom hercegovačkom gradu, nastavljeno je nakon što su istovremeno došli na studije u Sarajevo: Rusmir je upisao Elektrotehnički fakultet, a Nijaz studij sociologije. I jedan i drugi su u školskim danima među sugrađanima doživljavani kao briljantni mladi ljudi, znatiželjni, obrazovani, ambiciozni.

Prije desetak godina nedavno preminuli profesor Esad Ćimić, još jedan izvanserijski intelektualac iz Stoca, ovom je novinaru svjedočio da je i u njegovoj generaciji, a i onoj kojoj su pripadali znatno mlađi Mahmutćehajić i Duraković svojevrsni uzor bio najpoznatiji Stočanin 20-og stoljeća, Mustafa Golubić, globalni profesionalni revolucionar, čiji život, pa i smrt, do dan-danas zaokupljaju pažnju, i izazivaju divljenje najšire javnosti, ne samo znanstvene. „Mujka Golubić je za nas mlade rođene u Stocu bio popularan ne samo zbog svoje avanturističke prirode, nego i kao simbol nesebičnog internacionalizma i borbe za slobodu i protiv nepravde svugdje u svijetu“, govorio je Ćimić. Prisjetio se kako su se u Stocu prenosile generacijama priče o Golubiću, pa i ona da je Mustafa kao dječak od 10-ak godina znao iz Stoca pješke otići u Mostar samo da bi tamo pojeo sladoled!?

Ovom novinaru nije poznato kakav je bio odnos mladog Rusmira Mahmutćehajića prema liku i djelu, bezmalo kultu Mustafe Golubića, ali može posvjedočiti da se Nijaz Duraković decenijama intenzivno bavio izučavanjem njegovog fascinantnog životnog puta. U arhivima u Moskvi i Beogradu Duraković je sakupljao dokumente vezane za svog slavnog zemljaka, a posjedovao je i pisma koja je iz raznih dijelova svijeta u kojima je boravio Golubić slao svojoj sestri u Stolac. Kako mi je jednom prilikom ispričao, Duraković je krajem 70-ih godina kada je bio predavač na Političkoj školi Saveza komunista u Kumrovcu želio od predsjednika Jugoslavije Josipa Broza Tita čuti njegovo mišljenje o Mustafi Golubiću.

„Tito je tada posljednji put posjetio Kumrovec i u Političkoj školi odgovarao nekoliko sati na pitanja polaznika. Negdje pred kraj toga razgovora obratio sam se drugu Titu pitanjem kako on ocjenjuje ulogu Mustafe Golubića u istoriji revolucionarnog radničkog pokreta, je li njegova uloga pozitivna, ili negativna? Tito nije očekivao takvo pitanje, pa je odgovorio da je ono vrlo zanimljivo, ali i kompleksno. Kazao je da je u tom trenutku previše umoran, ali da će mi rado odgovoriti sutra, nakon što se naspava i bude odmorniji. Međutim, ujutro su me u sobi posjetili neki njegovi suradnici, zapravo tajni policajci, tražili su da im odgovorim zašto sam Maršalu postavio pitanje o Mustafi Golubiću koje ga je, kako su mi rekli, uznemirilo. Pravdao sam to svojim naučnim razlozima, rekao da profesionalno istražujem biografiju Golubića i da mi je svaki svjedok toga vremena, a Tito je bio i više od toga, dragocjen izvor. Na tome se i završilo“, otkrio je Nijaz Duraković.

JUGOSLAVIJA JE BILA PRIJATELJ PALESTINE

Nijaz Duraković je, kako piše u njegovoj službenoj biografiji, postao član Saveza komunista 1969., u svojoj 20-oj godini. Dakle, komunista se kao dobrovoljac zaputio u misiju pomoći borbi Palestine za slobodu. Za Rusmira Mahmutćehajića nema informacija da je ikada bio član SKJ, iako su ga mediji u Srbiji često maliciozno prozivali da je bio „ideolog SK Bosne i Hercegovine“.

Odnos vlasti SFRJ Jugoslavije prema palestinskom pitanju bio je uravnoteženo neutralan sve do 1967. godine i šestodnevnog izraelsko-arapskog rata u kojem su najteže stradali Palestinci. Više od 300 hiljada pripadnika tog naroda je protjerano iz svojih domova u Gazi, Zapadnoj obali koje je Izrael okupirao. Nakon toga vlast u Jugoslaviji, jedne od osnivača i lidera Pokreta nesvrstanih, predvođena Josipom Brozom Titom, osudila je izraelsku agresiju, prekinula diplomatske odnose sa Izraelom i uspostavila najtješnju suradnju sa Palestinskom oslobodilačkom organizacijom i njenim liderom Jaserom Arafatom. Podrška Jugoslavije PLO-u odvijala se na svim poljima, pomoć u naoružanju, prihvatanje palestinskih ranjenika i njihovo liječenje u jugoslovenskim bolnicama. Početkom 70-ih godina PLO je počela slati svoje pripadnike u Jugoslaviju na vojnu obuku. Pomoć Jugoslavije Palestini ogledala se i u enormnim humanitarnim aktivnostima, isporuci hrane, lijekova. Brojni palestinski studenti su se školovali u Jugoslaviji. Ovim želimo današnjem čitatelju približiti ambijent, geopolitički, državni, politički, humanitarni u kojem su dvojica mladića iz Stoca, sarajevskih studenata dobrovoljno otišli na Bliski istok sa željom da se priključe oslobodilačkoj borbi Palestinaca. Više je njihov odlazak ličio na međunarodnu pomoć španjolskim republikancima tokom rata protiv fašističkog Frankovog režima 30-ih godina prošlog stoljeća, nego na, primjerice, ono što se danas u Bosni i Hercegovini i drugim zemljama krivično goni kao „ratovanje na stranim ratištima“ (Siriji, Afganistanu…).

Među brojnim nepoznanicama bilo je i pitanje u kojem i čijem su „aranžmanu“ i pomoću koga su Nijaz Duraković i Rusmir Mahmutćehajić otišli kao dobrovoljci u rat na Bliski istok. Poznato je da je Duraković kao student bio blizak krugovima okupljenim  oko islamskog časopisa „Preporod“ u kojem je objavljivao prve svoje tekstove. Navodno su njihovo putovanje pomogli i neki muslimanski disidentski, antikomunistički krugovi iz Evrope. Najveći islamski autoritet tog vremena u Bosni i Hercegovini bio je Husein efendija Đozo na čijim se predavanjima redovno okupljao veliki broj ljudi, među njima i glavni likovi ovoga teksta, Duraković, Mahmutćehajić, kao i profesor Esad Ćimić. Da li se u tom vjersko-intelektualnom miljeu rodila ideja odlasku u rat na Bliski istok, niko od njih nije nikada govorio.

Nijaz Duraković je, za razliku od svog tadašnjeg prijatelja i suborca Mahmutćehajića u trenucima kafanskog nadahnuća i opuštenosti znao sugovornicima otkriti poneki detalj iz svoje bliskoistočne vojničke avanture. Insistirao je upravo na činjenici da su se u internacionalnom vojnom kampu „Fataha“, vojnog krila PLO gdje su obučavani dobrovoljci, prijatelji Palestine iz cijelog svijeta, najčešće pripadnici ljevičarskih pokreta, poput talijanskih „Crvenih brigada“, ili  njemačkih „Bader-Meinhof“ anarhista. Iz škrtih i nepotpunih Durakovićevih sjećanja, moglo se saznati da se obuka vršila u kampu u Jordanu, da je bila intenzivna, da se provodila strogim, skoro spartanskim metodama i tehnikama, da je trajala desetak nedjelja. Ostalo je nepoznato kada su se on i njegov stolački prijatelj Rusmir pridružili dobrovoljcima i kada su se i zbog čega odlučili vratiti nazad u Jugoslaviju. Ostalo je samo da se spekulira da je to moglo biti oko 1972. godine: nakon što su vlasti Jordana naredile protjerivanje boraca „Fataha“  sa svog teritorija nakon krvavog događaja koji je poznat kao „Crni septembar“.

NA UDARU TAJNIH SLUŽBI

Kao što je do današnjih dana ostao misteriozan njihov odlazak u Palestinu, tako nikada nisu rasvijetljene brojne nepoznanice i enigme u vezi sa događajima koji su uslijedili nakon povratka Nijaza Durakovića i Rusmira Mahmutćehajića u tadašnju Jugoslaviju, odnosno Bosnu i Hercegovinu. Iz rijetkih svjedočenja aktera toga vremena (ranih 70-ih godina prošlog stoljeća) tajna služba (Državna bezbjednost) zainteresirala se za dvojicu mladića iz Stoca nakon njihovog povratka sa Bliskog istoka. Ali, tvrde svjedoci, njih dvojica nisu od strane sigurnosnog aparata bili tretirani na isti način i sa istim zanimanjem i intenzitetom. Državna bezbjednost Bosne i Hercegovine usmjerila se na Rusmira Mahmutćehajića, dok je njegov prijatelj Duraković prošao mnogo bolje. Mahmutćehajiću je oduzet pasoš, podvrgnut je ispitivanjima i drugim represivnim mjerama. Navodno je kasnije SDB Sarajevo nudila da mu vrati pasoš, što je on odbio.

Nakon završetka Elektrotehničkog fakulteta (1973.) zaposlio se u Institutu zaštite na radu sarajevskog Univerziteta, kao i Institutu za agronomiju. Dvije godine kasnije je magistrirao, a 1978. i doktorirao na  Sveučilištu u Zagrebu. Sredinom 80-ih je preselio u Osijek, gdje je najprije bio profesor, a kasnije i dekan Elektrotehničkog fakulteta.

I Nijaz Duraković je uspješno gradio svoju akademsku karijeru nakon završetka fakulteta. I on je magistrirao i doktorirao i zaposlio se na Fakultetu političkih nauka. Prema tvrdnjama upućenih svjedoka događaja o kojima govorimo, Duraković nije bio policijski obrađivan nakon boravka na Bliskom istoku, niti mu je bilo zabranjeno putovanje izvan Jugoslavije, odnosno oduziman pasoš. Uporedo sa naučnom, razvijala se njegova politička karijera unutar struktura Saveza komunista. Jedan događaj o kojem je on osobno svjedočio pokazuje da je 70-ih godina bio favorit vodećih bosanskohercegovačkih funkcionera tog vremena. Dok je služio JNA u Beogradu, pričao je Duraković, jedne nedjelje ga je u kasarni posjetio Džemal Bijedić, tadašnji predsjednik Saveznog izvršnog vijeća Jugoslavije sa pratnjom. „Nastala je opća pometnja u kasarni među oficirima i vojnicima, a narednog dana su me komandanti oštro ‘ribali’ zbog toga što im nisam najavio dolazak tadašnjeg predsjednika jugoslovenske Vlade, kako bi i oni prisustvovali tom značajnom događaju“, sjećao se Duraković mnogo godina kasnije.

(Zanimljivo, Džemalov blizak rođak Bahrudin Buri Bijedić tih je godina bio šef sarajevske Državne bezbjednosti u čijoj je operativnoj nadležnosti bio Rusmir Mahmtućehajić).

Mahmutćehajić je u Sarajevu bio blizak krugu ljudi oko Alije Izetbegovića, jedan je od rijetkih ljudi kojem je Izetbegović dao na čitanje svoj, kasnije inkriminirani, rukopis, „Islamsku deklaraciju“. No, on nije bio predmet istrage, niti je kao svjedok bio uključen u Sarajevski proces iz 1983. godine.

U kakvim su odnosima tokom 80-ih godina bili nekadašnji prijatelji (i suborci) Nijaz Duraković i Rusmir Mahmutćehajić, nije poznato, niti je iko od njih dvojice ikada o tome javno govorio. Krajem 1989. godine, ili početkom 1989. godine ovom se novinaru sa vrlo neobičnom molbom obratio profesor Atif Purivatra, poznati naučni radnik, koji je tada već dugo godina bio u penziji i sa kojim sam se često sretao. Tražio je od mene da zamolim Nijaza Durakovića, u tom trenutku predsjednika Predsjedništva Centralnog komiteta BiH, da intervenira kod nadležnih u policiji i državi da dadnu (vrate) pasoš profesoru Rusmiru Mahmutćehajiću. „Rusmir mora ići na liječenje oka u inostranstvo, a ne posjeduje pasoš, reci Nijazu da je neophodno da ga što prije dobije da bi spasio oko“, objasnio je. Najblaže rečeno, čudno mi je bilo da Purivatra to traži od mene, budući da je on bio dekan FPN-a kada se na tom fakultetu zaposlio Duraković, a povezivale su ih i mnoge druge zajedničke aktivnosti i afiniteti. Još mi je neobjašnjivije bilo da oko tako vitalno bitne stvari profesor Mahmutćehajić sam nije zatražio pomoć svoga starog druga Durakovića. Mislim da sam to kazao i Atifu Purivatri.

Kako se riješio problem sa pasošem nisam se dalje zanimao. Nakon rata je Mahmutćehajić u razgovoru sa Seferom Halilovićem govorio o tome da je tokom 1990. godine kada je formirana Stranka demokratske akcije boravio u Francuskoj, da li na liječenju, ili nekim drugim povodom, uglavnom vraćen mu je pasoš. U istom razgovoru on je objasnio zašto se nije želio priključiti Stranci demokratske akcije u samom početku njenog djelovanja, iako je sa krugom njenih osnivača predvođenih Alijom Izetbegovićem bio vrlo blizak. Razlog je bio angažman u SDA Adila Zulfikarpašića, bogatog emigranta iz Švicarske za kojeg je Mahmutćehajić tvrdio da je dugogodišnji suradnik KOS-a JNA.

KOLO SREĆE: RUSMIR VLAST, NIJAZ OPOZICIJA

Na demokratskim izborima 1990. godine Stranka demokratske akcije je bila jedna od stranaka pobjednica i sa HDZ-om i SDS-om formirala je vlast. Rusmir Mahmutćehajić je u republičkoj Vladi postao ministar i zamjenik premijera.

Savez komunista BiH predvođen Nijazom Durakovićem na izborima je doživio  težak poraz.

Rusmir Mahmutćehajić je tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu bio jedan od najvažnijih i najutjecajnih ljudi u odbrani zemlje. Krajem 1993. godine neočekivano je podnio ostavku na sve dužnosti, navodno nezadovoljan izborom Harisa Silajdžića za predsjednika Vlade BiH.

Samo nekoliko mjeseci kasnije, Nijaz Duraković je izabran u Predsjedništvo BiH kao zamjena za odbjeglog Fikreta Abdića. Tako je izbjegnuta mogućnost da Rusmir i Nijaz ponovo surađuju nakon više od dvadeset godina.

Kada je neposredno nakon rata Rusmiru Mahmutćehajiću, koji je osnovao nevladinu naučnu organizaciju „Međunarodni forum Bosna“ odbijen zahtjev za izdavanje vize Sjedinjenih Američkih Država, u kuloarima se govorkalo da je razlog bio njegov svojevremeni dobrovoljni odlazak da se bori na strani palestinskog naroda. Tu odluku američkih vlasti nisu promijenile ni intervencije pojedinih uglednih ljudi i institucija iz te zemlje koje su surađivale sa Mahmutćehajićem.

S druge strane, Nijaz Duraković je tokom rata u nekoliko navrata bez administrativnih problema boravio u Americi u posjeti familiji, supruzi i kćerkama.

Nijaz Duraković je umro 2011. godine u 63-oj godini života. Ovaj novinar nikada nije od njega čuo nijednu ružnu riječ o njegovom zemljaku i davnom suborcu Rusmiru Mahmutćehajiću.

Ni Mahmutćehajić, sa kojim sam neuporedivo manje i rjeđe razgovarao, nije imao običaj govoriti o Durakoviću.

Njihova tajna o odlasku da se bore na strani palestinskog naroda ostat će njihova i tu se ništa neće, niti može promijeniti.

Vjerovatno da ni ovaj tekst u kojem se prvi put javno govori o tom događaju, ne bi bio i neće biti po volji njegovih glavnih junaka. Genocid koji se posljednjih nedjelja svirepo i bez ozbiljnih reakcija međunarodne javnosti provodi nad Palestincima, desetine hiljada ubijenih ljudi, žena i djece, nekako su nametnule potrebu da podsjetimo kako se solidarnost sa narodom kojem prijeti potpuno istrebljenje prije pola stoljeća manifestirala na konkretniji, požrtvovaniji i nesebičniji način nego što je to danas slučaj.

Senad Avdić (Slobodna Bosna)