Kliker.info

Prvi roman bh. pisca Nihada Hasanovića «O roštilju i raznim smetnjama (ili kako rat ne zaboravlja svoje đake)», nedavno je promovisan u sarajevskoj knjižari ”Bajbuk”. Roman, koji je krajem prošle godine objavila zagrebačka izdavačka kuća ”Algoritam”, hvaljen je i kod kritike i čitalaca. U romanu «O roštilju i raznim smetnjama (ili kako rat ne zaboravlja svoje đake)», Hasanović opisuje život i transformaciju mladih u kasnim dvadesetim u poslijeratnom vremenu. Likovi koji pod teretom ratnog iskustva pokušavaju normalno živjeti, otkrivaju nam svoju individualnu istoriju i istinu, koja nije uopštena i neodređena, već duboko iskrena i konkretna.

NN: Po jednoj od definicija književnost nije ništa do postavljanje pitanja sebi. Koja pitanja su bila vaša opsesija prilikom pisanja knjige?

HASANOVIĆ: Kopkalo me u kojoj mjeri se prepliću dvije sfere života, politička i intimna, koliko utječu jedna na drugu, a sve u kontekstu našeg nezaboravnog rata. Ima sigurno i drugih opsesija. Neke nisam ni osvijestio u sebi dok sam pisao roman. Prijatelj mi je skrenuo pažnju na to koliko sam povezao ljudsko i tehničko. Npr. auto-radio koji se kvari ponašajući se kao živo biće. Isti je slučaj i s Kornelijevim renaultom ili Selverovim samosvjesnim televizorom…

NN: Kakve su reakcije čitalaca i kritičara na knjigu?

HASANOVIĆ: Reakcije su takve da mi daju poticaj da zviždim i hodam s lakoćom.

NN: Da li književnost može i treba da ispravlja istoriju?

HASANOVIĆ: Neki dan sretnem jednog mladog univerzitetskog profesora. Pomislim: "Pa, zar i ti, sine Brute?". Naime, on je podrugljivo pričao o piscima kao o kakvoj inferiornoj sorti ljudi. Izražavao je onaj stereotipni cinični stav o piscima koji je bio u opticaju još u Andrićevo doba. U Sarajevu, čak i među obrazovanima, pisci se najčešće markiraju kao budale, pijandure, psihičke nakaze. Kako onda da ispravlja bilo šta književnost koju potpisuju individue viđene na ovaj način?

NN: Vaši likovi, svako na svoj način, postaju žrtve ratnog iskustva  i svako na svoj način traži izlaz. Neko u drugom identitetu, neko u drugoj zemlji. Da li će ga ikad pronaći?

HASANOVIĆ: Želim im sreću. Da napišem nastavak, «O koktelu i raznim užicima»?

NN: Koliko ovu knjigu čine činjenice, a koliko fikcija?

HASANOVIĆ: Dobar dio elemenata od kojih je sačinjen roman su faktografija, ali njihova kompozicija je proizvod druge realnosti – one iz mog mozga.

NN: Neki kritičari  vašu knjigu svrstavaju u    ‘divlju književnost’ . Šta podrazumijeva to  divlje u knjizi i šta bi sa druge strane značila ‘pitoma književnost’?

HASANOVIĆ: "Pitomi" autor piše da bi se profilirao kao pisac, on se razmeće umijećem i objavljuje knjige onako kako fabrička traka štanca tegle s miješanom salatom. On odabire teme, teme ne biraju njega. A šta bi bilo "divljanje"? Recimo, strastvena želja da se nađe izraz za događaje koji bi inače iščezli u etičkom mutljagu. Laska mi taj epitet "divlji" jer ispada da sam divljak koji voli Rabelaisa i Tacita, šaljivog Arcimbolda i sjetnog Hoppera.

NN: Knjigu najbolje opisuje njen podnaslov. Rat je sasvim razumljivo glavna tematika bh. knjiženosti, međutim, velik dio javnosti od nje bježi. Kako to komentarišete? Da li je samo u pitanju strah od suočavanja sa bolnim iskustvom? 

HASANOVIĆ: Intrigantni su mladi koji njeguju taj samozaborav kad je riječ o nedavnom ratu. Oni bi se trebali zabrinuti nad stanjem vlastite empatije. Kao, život počinje tamo gdje prestaje sjećanje na rat. Kao, samo se zabavljajmo, zaboravimo šta se dešavalo devedesetih. Oduševljavajmo se filmom u kojem siromah postaje milioner i dobija, pride, ljepoticu-sponzorušu za curu, a svaki dan se uvjeravamo da sirotinja skapava bez nade u ostvarenje sreće preko noći, u ostvarenje bilo kakve sreće. Da skratim, horor nisu oni koji pričaju o ratu, horor su oni koji priče tih ljudi smatraju nekim jako neugodnim viškom.

NN: Knjigu ste objavili u Hrvatskoj, da li to znači da u BiH nema izdavača ili…?

HASANOVIĆ: Kad u sobi ponestane svježeg zraka, šta učinite? Otvorite prozor ili odete da se prošetate.     Adisa Šušnjar (NN)