Kliker.info

Quo Vadis, Aida?: Život i smrt u Srebrenici, naslov je kritike koju je objavio New York Times, a koju potpisuje slavni filmski kritičar A.O. Scott.

Kako piše na početku kritike, naš kandidat za Oskara mučna je i istinita priča o borbi prevoditeljice Ujedinjenih naroda za spas svoje obitelji od klanja.

“U julu 1995. godine vojska bosanskih Srba, pod zapovjedništvom generala Ratka Mladića“, piše Scott, “pregazila je grad Srebrenicu, koji su Ujedinjeni narodi proglasili sigurnim utočištem:

“Oko 8.000 muškaraca i dječaka ubijeno je, njihova tijela pokopana u masovnim grobnicama…tada su se mnogi na Zapadu pitali kako se to moglo dogoditi – kako se genocid dogodio u Europi jedva 50 godina nakon završetka Drugog svjetskog rata.

Quo Vadis, Aida?, zapanjujući film Jasmile Žbanić koji nikog ne štedi, pokazuje tačno kako. To nije isto što i objasniti zašto, iako zrnasta, sat po sat, blaga fikcija i dramatizacija događaja koji su doveli do masakra bacaju malo svjetla na to pitanje.”

Scott, s posebnom pažnjom, piše o Aidi i tome kako ju je odigrala briljantna Jasna Đuričić. 

“U svom službenom svojstvu, Aida poslušno prevodi srpske laži i dvosmislene izjave Ujedinjenih naroda, igra ulogu koja postaje i stravična i apsurdna. Paničnim masama u bazi – od kojih su neki i prijatelji i komšije – mora prenijeti uvjeravanja za koja zna da su lažna. Usred obećanja o sigurnosti, ona jasno može vidjeti što će se dogoditi.

Jasna Duričić je karizmatična i samozatajna. Aida je žilava i snalažljiva, a također je preplašena i shrvana okolnostima. Priča u koju je uhvaćena kreće se brzo i neumoljivo, ali čini se da se ponekad uopće ništa ne kreće. Žrtve koje čekaju su zarobljene. Njihovi su tobožnji zaštitnici paralizirani, a grabežljivci se uopće ne žure. Jer, ko ih može zaustaviti?

Ovdje postoji neumoljiva napetost, strah i vrsta proceduralne učinkovitosti koja me podsjeća na filmove Paula Greengrassa, utemeljene na činjenicama, poput Bloody Sunday and United 93. Ta rigorozna iskrenost Quo Vadis, Aida? mučna je, dijelom i zato što ruši mnoga očekivanja koja se vežu uz filmove o historijskim traumama. Često te filmove gledamo kako se ne bi suočili s okrutnošću historije, već kako bi utješili sebe pričama o otporu, otpornosti i junaštvu.

Aida možda ima neke od tih osobina, ali njeni hrabri pokušaji bijega samo naglašavaju koliko je zapravo zarobljena. Naslov filma pita gdje ona ide. Dostupni odgovori su sumorni. Ako se može spasiti, može li spasiti i obitelj? A ako je tako, što je s hiljadama drugih čiji su životi u opasnosti?”, piše kritičar.

Dodaje se kako je neuspjeh UN-a gotovo jednako zastrašujući kao i zloba Ratka Mladića.

“Dobronamerni nizozemski časnici zaduženi za bazu pravila postaju generalovi taoci, a zatim i njegovi saučesnici. Masakr je bio ratni zločin koji su nadzirali mirovnjaci – neuspjeh institucionalne odlučnosti, čovječanstva i civilizacije.”

Na kraju je Mladiću suđeno u Haagu i osuđen je na doživotni zatvor, nastavlja Scott, ističući kako završni čin filma Quo Vadis, Aida? jasno pokazuje da su mnogi drugi počinitelji nekažnjeno pobjegli. Rat je završio i vratila se neka verzija normalnosti, ali, navodi Scott, “Žbanić ne nalazi utjehu u banalnom opažanju da život ide dalje”.

“Istina je da vrijeme prolazi, da sjećanje blijedi, da je historija zapis i o milosrđu i o divljaštvu. Ali, istina je – na čemu inzistira ovaj nezaboravni film – i da je gubitak trajan i bez odgovora”, zaključuje Scott.

(Radio Sarajevo)