Kliker.info

Povodom nadolazećeg Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine, pred Vama je manifest za domovinu koja još uvijek bezuspješno traga za svojom državom. Napisano Martinom Lutherom Kingom

Piše: Nerzuk Ćurak (Tačno.net)

Prvi  mart  1992. ostat će u povijesti  Bosne i Hercegovine zabilježen kao dan u kojemu je većina građana naše domovine, odgovarajući na referendumsko pitanje o nezavisnosti i suverenosti, zahtijevala slobodu.

Prije dvadeset i osam godina, to izražavanje većinske građanske volje (64% biračkog tijela, što je daleko više od izlaska građana na gotovo sve poslijeratne izbore), održano je u sjeni velikosrpskog nacionalističkog zahtjeva da Bosne ne bude. Referendum je bio, u čisto teorijskom smislu, na osnovu rezultata provedene građanske volje, politički čin emancipacije. Nakon primitivnih nadgornjavanja etnonacionalističkih stranaka u Parlamentu Bosne i Hercegovine, referendum je Bosnu trebao izvući na svjetlo dana, dajući joj mogućnost nade.

Ali, dvadeset i osam godina kasnije građani naše domovine još nisu slobodni. Još uvijek smo sputani lancima etničkih podjela i lancima diskriminacije. Dvadeset i osam godina kasnije, svi koji su izvan povlaštenog kruga nacionalističkog raja, kaskaju na marginama društva i u vlastitoj zemlji su u prisilnom ili dobrovoljnom egzilu. Egzilu od mržnje, nacionalističkog ludila, normalnosti tog ludila.

Zbog toga, u osvit novog Prvog marta (O svi vi vječni prvi martovi!) pišem ovaj tekst – proglas da ukažem na dramatičnost situacije koja je štetna za sve nas, pa i za ove nepismene i nemoralne antropološke nakaze koje nam ubijaju zemlju svojim politikama dobro uštimanog međuetničkog nepovjerenja: zavadi pa vladaj! A onda nas napusti Đole i vidimo golim okom kakvo su građansko jedinstvo visoke ljudske tuge, bez obzira na naciju, vjeru, spol i rod, uništili majstori mraka, kojima nije sveta ova zemlja, ovaj komadić dženeta što su ga pretvorili u pakao bez nade, svrhe i optimizma.

U određenom smislu, pišem ovaj proglas da bih u ime svih nas iz Bosne koje nema, iz Hercegovine koje nema, iz domovine gurnute u prašinu entitetskih bespuća, unovčio ček na koji smo kolektivno zaboravili da ga imamo.

Kada su arhitekti naše socijalističke Republike, iako okruženi pritajenim neprijateljstvima srpskohrvatskih nacionalkomunista, započeli veliku transformaciju zaostale, nepismene zemlje, uvjereni da je jeka njihovih različitih imena uvjet ljubavi i prijateljstva a ne mržnje i nasilja, oni su potpisali priznanicu koju smo mi trebali unovčiti, a to je ravnopravnost svih građana Bosne i Hercegovine. Ta priznanica sadržavala je obećanje da ćemo, gradeći našu zemlju, opismenjavajući ljude, podižući njihov životni standard i razvijajući solidarnost, sa pjesmom na usnama stvoriti jedan novi svijet u kojemu će se svim našim ljudima zajamčiti pravo na život, slobodu i sreću.

Danas je jasno da je Bosna i Hercegovina, dozvoljavajući političku organizaciju monoetničkih stranaka, sebi iskopala grob, zaustavila progres i priznanicu Republike pretvorila u “ček bez pokrića”. Bez kalkulacija i s gnjevom pravednika proklinjem dane kada su formirani SDA, HDZ i SDS i kada je pod krinkom međuetničkog bratstva, mržnja koju je naša Republika snagom Atlasa gurnula u podzemne lagume, s nadom da će je crvi pojesti i da više nikada neće izaći na svjetlo dana u našu Gornju Bosnu, ponovo pokuljala da nas potruje, da nas zgadi jedne drugima, da satre našu ideju ljudskog zajedništva. Ali, nacionalisti su zaboravili da za ovoliko proizvedene mržnje treba ljubavi, koju prizivam na dvadeset osmu godišnjicu Referenduma da se vrati; Želim vjerovati, poput mnogih od nas, da naša banka bosanskohercegovačke pravednosti nije bankrotirala. Ne želim sumnjati kako više nema dovoljno novca u velikim sefovima mogućnosti ove zemlje.

Zašto se ne bismo okupili, mi građani, i to tako što ćemo hrabro prekoračiti nametnute granice naših imena i ne čekajući više nikoga, ni beogradske, ni zagrebačke, ni briselske, ni vašingtonske, ni ankarske žirante, stupiti u jedan novi savez pravde, slobode i sigurnosti. Savez Mira koji je naša jedina, izvjesna budućnost. Ta budućnost neće doći nastavimo li ovako olako, bez krika, bez pobune, bez buke i kontroliranog bijesa, bez divno nenasilnih građanskih protesta, prepuštati našu zemlju udruženim trijadama neetničkih para i etničkog straha.

Sada je kucnuo čas da navremo svom snagom našeg bola na zidine dejtonske tvrđave u kojoj žive svoj život dejtonski nacionalisti obamrli na stvarni život ljudi, uvjereni da rade za nacionalnu stvar, uvjereni da je vrh humanizma fašizam koji prosipaju sa raznih govornica krivog skretanja u historiju. Nema se vremena za stišavanje strasti, vidio sam sjene nacionalsocijalističke Njemačke u friškom govoru doktora koji poziva da ime određuje naše glasove, koji zaziva žutu traku na našim rukama, koji traži od Evrope da kao vrhunsku evropsku vrijednost proglasi etničke trake na rukama ljudi, da prijedorski ratni zločin kojeg se sjećamo svakog 31. maja postane izborna norma u zemlji koju ne misle prestati ubijati ovi romantičari nacionalizma, šovinizma, neofašizma, budalasto uvjereni kako je to čin ljubavi za narod koji smatraju svojim; Zemljo moja, ovo je toliko opasno a prihvata se ta vrsta govora kao čista normalnost, taj govor dolazi sa govornica u parlamentima, to je govor koji vodi paljenju Rajhstaga; Zemljo moja, ovo su dani kada nestaješ ili se ponovo rađaš.

Nema nade za nas ako obećanja demokracije budu pogažena, ako odnos snaga na međunarodnoj areni promijeni evropsku povelju građanskih sloboda, pa primoraju Bosnu da u ovoj dionici historije bude mikroreplika Trećeg rajha. Od nemogućnosti da glasaš za koga hoćeš u svojoj sopstvenoj zemlji pa do Rohigna statusa za one koji ne žele da ime određuje granice njihove ljudskosti, put je kraći nego što i u najcrnjim snovima možemo zamisliti.

Sada je vrijeme da izađemo iz mračne doline etničkih podjela i da krenemo svijetlim putem pravednosti za sve naše građane, za svu našu braću, najviše za one koji su izluđeni stavovima “svoje” političke klase koja ih hoće smjestiti u geto a sve naše etnoklase hoće “svoj” narod u geto. I zato je vrijeme, jer vremena nema, da se naša ustavna nacija, naša građanska nacija učvrsti u bratstvu svih svojih etničkih nacija, u bratstvu svih svojih identiteta i entiteta, u bratstvu svih naših ljudi. Vrijeme je da dobijemo a ništa ne izgubimo.

Sada, jer drugog vremena da bude vrijeme više nema, sada je vrijeme da univerzalna pravednost a ne partikularna, lažna monoetnička pravednost postane stvarnost za svu našu djecu, za sve nas. Spoznati hitnost promjene nemogućeg političkog, socijalnog i kulturnog položaja zemlje, žrtvovane na oltar lukavo proizvedenih etničkih nacionalizama, u ravni je velikih odluka koje uspostavljaju drugi smjer u životu neke zajednice: proljeće slobode i pravednosti ne može stići na krilima mraka, na krilima geta, na krilima žutih traka. Trebaju nam žute dunje, trebaju nam mirisi Bosne i njenog hercegovačkog sunca, a ne povijesni smrad. Dole kloake neofašizma kao kolektivnog humanizma, ako hoćemo život a ne smrt.

Nastavimo li dalje ovako, bez protivljenja, bez otpora puzajućem trijumfu etničkih fašizama uslijedit će tako loše osviještenje jer će sve ostati isto, jer će loša beskonačnost biti trajno ime naše Republike koje nema. Sve će biti isto; trovat će nas bošnjački nacionalizam svojom lažnom građanštinom uz pomoć satelitskih falangi; trovat će nas srpski nacionalizam, otporan na proizvodnju bilo kakve svijesti o najvećoj, kolosalnoj odgovornosti za trijumf zla; trovat će nas hrvatski nacionalizam lažnim mitom o neravnopravnosti, a mi građani, nastavićemo iz navike i lijenosti pristajati da svi Ti mrakolozi vode našu zemlju u nigdje; Zar ne vidite da su slijepi od očiju, zar ne vidite  da ovnovi vode u provaliju svoja izluđena stada. Pobunite se!

Neće biti dobro u ovoj zemlji dok svima nama ne budu dostupna osnovna građanska prava. Oluje besmislenih izmišljenih bitaka a koje su samo javni izraz volje za moć političkih lendohana, trutova praznijih od praznine, taman da se uspješno bave politikom u Bosni, nikada se neće okončati ne stupimo li u novi savez bratstva i srušimo ove nametnute okove etničke opresije i straha. Pobunite se! U ime sebe, u ime djece, u ime unučadi, u ime biljaka i životinja, u ime voda i šuma, u ime zemlje s kojom smo povezani pupčanom vrpcom i koju smo izdali kada smo pristali da dostignuti stepen emancipacije poništimo povratkom na plemenski način organizacije političkog života.

I dok mi građani, mi izvan političkih organizacija u kojima aktivisti sebi tepaju da su građani dok bljuju otrovne strele većinskih nacionalizama (ovisno koja je etnička većina u pitanju) i ubijaju nadu u mogućnost građanske Bosne izvan hegemonskih pristupa, pokušavamo motivirati ljudstvo nezaraženo virusom većinskih nacionalizama da izađu u Bosnu, na njene ulice i trgove i bore se za novu palatu pravde svim srcem i umom, moramo pronaći način da budemo pravedni prema svima pa i prema ovima koji su iz sebeljublja, egoizma i šovinizma uništili našu zemlju. Tu pravednost neće donijeti politika, nego Mi, mi sa trga Tahrir. Pobunite se!

Ne dopustimo pak sebi da pijemo iz pehara gorčine i mržnje koja je nažalost uzela mnoge ljude na svim našim stranama. Moramo biti dostojanstveni i disciplinirani. Nikada ne smijemo dozvoliti fizičkom nasilju da otme naše mirne proteste. Suprotstavimo se snagom svoje duše onima koji u kratkovidnosti, nahajcani sa tuđih dalekovidnica, žele tri rajha u našoj maloj Bosni. Rajh, sa svojim historijskim i simboličkim konotacijama, pravo je ime zahtjeva da nam se ne dozvoli glasati za koga hoćemo. Pobunite se protiv rajha.

Šta je naša zemlja? Naša zemlja su svi naši ljudi koje moramo probuditi snagom novog zajedništva u kojemu neće biti isključenja i nepoštovanja. Na svim našim stranama mnogo je ljudi koji znaju da je njihova budućnost ovisna od budućnosti drugih u našoj zajedničkoj domovini. Sloboda svih nas ne može se odvojiti, podijeliti, parcijalizirati… Nema djelimične slobode. Nema slobode u zahtjevu za djelimičnom slobodom. Djelimična sloboda je negacija slobode. Vratimo se jedni drugima. Političari neće proizvesti zajedničko gledište. Mi građani hoćemo. Marširajmo zajedno. Pobunimo se! Protiv države koju personificiraju Oni; Za državu koju personificiramo Mi, građani.

Nacionalisti neće biti zadovoljni dok ne ostvare svoje najmračnije snove. A njihovi snovi su poziv na oružje. Nikada u ovoj zemlji mač više ne smije biti izvučen iz korica! I zato nacionalisti moraju biti poraženi. Znamo da im sve ide na ruku: izborni sistem, struktura države, nepregledne mogućnosti manipulacije ljudima… Ali, mi smo Šejn, moramo izaći i boriti se. Ako se ne borimo u svim sferama našeg ljudskog bivstvovanja, naša skorašnja budućnost bit će etnička geta. Hoćemo li se zadovoljiti time što ćemo dobiti ausvajse za legalane prelaske iz jednog geta u drugi? Ako mislite da i to nije u glavama arhitekata konačne etničke podjele zemlje varate se, drugovi. Varate se ako mislite da među njima koje zovem ONI nema onih koji bi vrhuncem svoje slobode smatrali natpise: samo za Srbe, samo za Hrvate, samo za Bošnjake! Plačem za doktora Kinga.

Ali, odmah brišem suze i kažem: ne, mi građani nećemo biti zadovoljni sve dok od Prnjavora do Čitluka, od Sarajeva do Banjaluke, od Mostara do Bijeljine, od Tuzle do Nevesinja, od Širokog do Cazina… ne budemo jednakopravni i ravnopravni, u punini svoje ljudske osobnosti jer ova zemlja jednako pripada svima nama, u svim kutovima njene kartografije srca. “Ne, nećemo biti zadovoljni sve dok pravo ne prožubori kao voda, a pravednost ne zahuči kao jaka struja.”

Među nama građanima ima i onih kojima je Režim ubio najmilije, zaštitio ubice, vršio mobinge, skovao zbunjujuće zavjere. Neki su zbog svojih zahtjeva za slobodom i pravednošću predmet policijskih istraga. Prema nekima policija je bila i brutalna. Na našim trgovima, hiljade građana tražili su pravdu pa ih je Režim slomio. Ali ne smijemo pasti u dolinu očajanja; idite ponovo na trgove, dozivajmo pravdu za našu djecu, za nas, za našu napaćenu zemlju. I molim Vas, uvijek, uvijek bez nasilja. Mir je ime naše Bosne, Bosne i Hercegovine.

U osvit Prvog marta, u ovim teškim danima koronarnog defetizma i svakodnevnog trijumfa institucionalnog nacionalizma, unatoč svim poteškoćama današnjice i sutrašnjice, dragi moji prijatelji demokrate, dragi ljudi… ja imam san.

To je san koji je duboko ukorijenjen u mom načinu života. Imam san da ćemo se jednoga dana izdići iznad provalije sramnih etničkih podjela i da ćemo dočekati dan kada će u našem ustavu svi ljudi biti jednaki.

Imam san da će jednoga dana sva naša djeca pjevati zajedničku pjesmu slobode. Da će krvlju natopljena brda i doline Sarajeva, Kozare, Srednje Bosne, Hercegovine, Prijedora, Srebrenice, Ahmića, Križančevog Sela, Grabovice Kazana, Zvornika, Vlasenice, Vozuće… postati zajedničko sjećanje, opominjući trijumf slobode i pravde.

I opet kažem, za ovoliko proizvedene mržnje trebalo je ljubavi. Sahranimo mržnju i dozvolimo slobodi da iz svih pravaca, sa nadom u novi početak, dođe u Sarajevo, dođe u naš Washington; Neka zasija sloboda, neka dođe iz svakog našeg grada i sela, pa da zajedno zazivamo veliku povelju slobode u kojoj će svi građani Bosne i Hercegovine biti jednaki, bez obzira na njihova imena, na njihovu vjeru, na njihovu naciju…

Možemo li za početak bar zajedno poštovati Dan nezavisnosti? Kako bi stvorili uvjete da jednoga dana zapjevamo: veliki svemogući Bože, mi smo konačno slobodni.

U ime ovoga dana koji mora doći, jer da neće doći, zašto onda uopće Bosna, pobunite se!

Dok sve nije otišlo u tri lijepe materine.