Kliker.info

Nerzuk Ćurak profesor je na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, autor desetak knjiga o politici i Bosni i Hercegovini, znanstveni publicist, novinar i mirovni aktivist. Za nacional.hr napisao je članak o odnosu Hrvatske prema BiH, u povodu aktualnog spora oko izbora člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda, u kojemu analizira odnose i iznosi ideje za poboljšanje odnosa. Objavljujemo članak:

“O čemu govorimo kada govorimo o vanjskoj politici Republike Hrvatske prema Bosni i Hercegovini? Govorimo o ničemu. Zagreb nema vanjsku politiku prema Bosni, budući da je vanjska politika i Banskih dvora i Pantovčaka prema susjednoj državi tek unutrašnja politika HDZ-a Bosne i Hercegovine. To je rijedak slučaj u međunarodnim odnosima – da inozemnu politiku jedne suverene države, u ovom slučaju Hrvatske, prema drugoj suverenoj državi, u ovom slučaju prema Bosni i Hercegovini, određuje marionetska stranka iz te druge države. Tako prisustvujemo nečemu što ćemo uvjetno nazvati hrvatski vanjskopolitički paradoks: HDZ BiH kao marionetska figura HDZ-a Hrvatske pretvorila je svoga gospodara u slugu; marioneta je dobila svoju lutku na koncu.

Republika Hrvatska zapisala je u svoj Ustav obavezu skrbljenja o Hrvatima izvan domovine i u tu obavezu uključila i Hrvate u Bosni i Hercegovini smatrajući ove historijske stanovnike svoje domovine Bosne i Hercegovine, tek dijelom “jednog i nedjeljivog hrvatskog naroda”, čime je, bez obzira na ustavne finese kojima se nastojala izbjeći redukcija bosanskohercegovačkih Hrvata na dijasporu, Zagreb učinio upravo to: sveo bosanskohercegovačke Hrvate kao autentične građane svoje povijesne domovine Bosne i Hercegovine na “zajednicu u iseljeništvu”, na “prekomorske Hrvate” iza Gabele. Zatim je u najviše zakonodavno tijelo Republike Hrvatske ta “dijaspora”, udaljena tek jedan granični prijelaz od “matice zemlje”, uvedena u Sabor, baš kao dijaspora, baš kao prekomorski entitet čiji su stanovnici nekada davno otišli trbuhom za kruhom u Ameriku, mada je proces bio radikalno obrnut: Hrvati Bosne i Hercegovine su trbuhom za kruhom išli i još uvijek idu u Hrvatsku! To je očigledno najoriginalnija dijaspora našega svijeta: ona napušta “svoju” domovinu tako što dolazi u “svoju” domovinu!? Teško je izvući drugačiji zaključak, budući da je za zakonodavca Republike Hrvatske, upravo Hrvatska a ne Bosna i Hercegovina originalna, izvorna država bosanskohercegovačkih Hrvata koji su iz nje otišli tako što su u nju ušli.

Ova politička šizofrenija pravi velike probleme i Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Hrvatska, s ni iz čega rođenim kvaziimperijalnim stavom da je Bosna i Hercegovina njeno leno, uopće ne gradi odgovornu politiku prema Sarajevu, već se odsustvom vanjske politike prema Bosni, upisuje u registar ključnih aktera dekonstitucije bosanskohercegovačkih Hrvata kao autentičnih građana Bosne i Hercegovine. Ako nemate vanjsku politiku prema svome važnom susjedu, vi nemate ni vanjsku politiku prema konstitutivnom partikularitetu te zemlje, što implicira da taj partikularitet svodite na svoj “dijasporski entitet”. Zato je vrhunac licemjerja insistirati na konstitutivnosti naroda kojega svojom politikom raskorjenjujete i dekonstituirate, i kojega ste svojim ustavom i saborskom arhitekturom, de facto proglasili useljenicima u Bosnu i Hercegovinu.

Bilo bi od velike obostrane koristi da Hrvatska zasnuje novu vanjsku politiku prema Bosni i Hercegovini kao suverenoj državi koja sama sobom određuje svoje vlastito porijeklo i sama sobom određuje balans između ‘sapuna’ i ‘parfema’. To prije svega znači napuštanje integralističkog koncepta hrvatstva i micanje bosanskohercegovačkih Hrvata iz Ustava Republike Hrvatske u kojemu se bh. Hrvati tretiraju kao dio nedjeljive hrvatske dijaspore, što je povijesni falsifikat i politička uvreda bh. Hrvata kao političkog naroda Bosne i Hercegovine, osim onih individua koji su se raskošno okoristili raznim apanažama na konto odjednom iznikle hrvatske dijaspore u Bosni. Hrvatska, kao suverena država, ima puno pravo da, ako hoće, ugradi bilo koga, pa tako i bh. Hrvate kao originalne a ne falsificirane građane Bosne i Hercegovine, u svoj Ustav, ali ne kao dio “nedjeljivog hrvatskog naroda”, već kao građane BiH kojima Hrvatska, eto, želi iskazati financijsku, privrednu i kulturnu naklonost, obavezujući se da će im pomoći jer ih naročito voli. No, ta pomoć mora istovremeno biti i pomoć za Bosnu i Hercegovinu kao političku zajednicu Hrvata Bosne i Hercegovine koji politički i ekonomski mogu rasti samo ako raste i njihova domovina Bosna i Hercegovina. Konstitutivnost hrvatskog naroda Bosne i Hercegovine mora biti ulaganje u novi momenat bosanskohercegovačkog jedinstva, zasnovan na veličanstvenom nasljeđu ZAVNOBiH-a koji BiH projicira u zajednički a ne odvojeni savez građana i konstitutivnih naroda.

To znači da je podrška Zagreba proizvodnji samo zajedničkog gledišta u Bosni i Hercegovini istovremeno i podrška hrvatskom narodu Bosne i Hercegovine. Podržavanje iracionalne unutrašnje etničke podjele BiH a koju zvanični Zagreb izdašno honorira izraz je radikalnog odsustva vanjske politike prema BiH i neodgovorna je afirmacija ideologije koja je u posljednjem ratu protiv Bosne i Hercegovine i moralno i legislativno obilježena kao protubosanska, a na međunarodnom sudu važni akteri te politike osuđeni su za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti. Hrvatskoj ne pristaje da se poput Srbije, najprimitivnije države našega regionalnog čovječanstva, diči zločinima protiv Bosne podižući ih na pijedestal besmrtnog herojstva. Nažalost, predsjednik Hrvatske već se dičio time, dijeleći lente herojstva onima koji to ne zaslužuju.

Nema prečeg zadatka za “političko Sarajevo” i “politički Zagreb” od uspostavljanja nove politike prijateljstva. Da bi uopće ta politika bila moguća, nužno je okončati predrasudnost prema Bosni koja je izraz zagrebačke proizvodnje svjesno organiziranog neznanja o BiH kao državi i društvu, sve sa ciljem da se promoviraju novi simbolički okidači negacije Bosne i Hercegovine kao poželjne i moguće zajednice svih svojih ljudi. Hrvatska je, pod somnabulnim utjecajem nativističkih prvaka HDZ-a Bosne i Hercegovine, svjesno na sebe navukla “veo neznanja” o Bosni, u arhetipskom neoorijentalističkom pokušaju da bosanske muslimane prikaže, ne kao starosjedioce svoje zemlje, već kao dijasporu nekog mračnog apstraktnog muslimanskog ummeta, sa idejom hrvatskih nacionalista o konačnom razdvajanju dviju etnonacionalnih zajednica u Bosni i Hercegovini. Zanemaren je historijski aksiom Bosne i Hercegovine da se nijedna etnonacionalna zajednica ne može samorealizirati isključivanjem Drugog. I to je tajna Bosne koju nikakve ‘mitleuropske’ fantazmogorije ne mogu dokinuti, pa je institucionalna podrška zvaničnog Zagreba etnonacionalnom odvajanju u Bosni i Hercegovini suvremeni odraz ratne izdaje Posavine.

Republika Hrvatska treba zahtijevati od zvaničnog Sarajeva jasan presjek etničke strukture zaposlenih na svim nivoima državne i javne uprave, u biznisu i ekonomiji, u svim sferama i polugama društvenog razvoja, a Sarajevo kao akt dobre volje to treba odgovorno i prilježno uraditi. Bit će, ako bi došlo do tog prijateljskog i interesnog akta, zanimljivo vidjeti da li je “epska neravnopravnost hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini” otprilike u istom rangu kao i neravnopravnost hrvatskog naroda u Hrvatskoj u vrijeme Titove Jugoslavije kada je zastupljenost hrvatskih Srba u državnim institucijama i javnoj upravi socijalističke Republike Hrvatske bila procentualno mnogo veća od njihove sveukupne demografske participacije. Nakon uvida u rezultate etnozastupničke i etnopoduzetničke neravnopravnosti i načine donošenja odluka u institucionalnom dizajnu Bosne i Hercegovine, bilo bi korektno uspostaviti međusobne politike koje se ne hrane iracionalnim simboličkim neprijateljstvima, već na osnovu činjenica mijenjaju svijet odnosa nabolje.

U tu svrhu bilo bi od velike važnosti da Hrvatska podrži, kao što je već jednom podržala aprilski/travanjski paket ustavnih promjena, transformaciju troglavog Predsjedništva BiH u predsjednika države s minimalnim ovlastima, slično ovlastima predsjednika Republike Hrvatske, a kojega bi konsenzusom birao Parlament Bosne i Hercegovine. To bi bila izuzetna prijateljska gesta zvaničnog Zagreba koja na svjetlo dana izvodi sve političke aktere, pa tako i moćnu financijskopolitičku oligarhiju HDZ-a, da se očituje o neravnopravnosti kada je neravnopravnost institucionalno neutralizirana.

Važna gesta Hrvatske prema BiH bila bi neka nova, kreativna mirovna gesta. Ne zaboravimo da je uloga Hrvatske u ratu protiv BiH bila ambivalentna: jednim geopolitičkim krakom to je bila manjinska prijateljska politika a drugim, većinskim geopolitičkim krakom to je bila antibosanska velikohrvatska politika za koju se zvanični Zagreb, kroz prijateljske geste predsjednika Mesića i Josipovića, djelimično ispričao, ali izgleda da je i hrvatska država kratke institucionalne memorije, pa HDZ vlast plus Milanović odnosi se prema tom nasljeđu prijateljskog dvojca kao Stanko Lasić prema srpskoj književnosti. Ta mirovna gesta bila bi upravo nova probosanskohercegovačka politika aktualne vlasti u Hrvatskoj koja bi uvažavala sve bosanske glasove, uključujući i prepoznajući i manjinske hrvatske glasove odane ideji ZAVNOBiH-a, kao autentične glasove Bosne i Hercegovine.

Filozofi su svijet zaista različito tumačili, ali zbilja se radi o tome da političke vlasti i u Srbiji i u Hrvatskoj shvate da nisu nikakvi garanti Bosne i Hercegovine, kako sebi znaju tepati, nego da su, zbog svojih negativnih uloga u ratu protiv Bosne i Hercegovine, pozvani – da ne upotrijebim težu riječ – od međunarodne zajednice predvođene SAD-om, da nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog ugovora, iskupe se tako što će suštinski pomoći izgradnju Bosne i Hercegovine kao demokratske države transatlantske orijentacije. Obje vlade su u tom smislu zakazale i izgubile vjerodostojnost. Nadati se da će ih nova američka administracija motivirati da konačno i zauvijek garantiraju da neće više nikada biti garanti Bosne i Hercegovine.”

Nerzuk Ćurak profesor je na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, autor desetak knjiga o politici i Bosni i Hercegovini, znanstveni publicist, novinar i mirovni aktivist. Za nacional.hr napisao je članak o odnosu Hrvatske prema BiH, u povodu aktualnog spora oko izbora člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda, u kojemu analizira odnose i iznosi ideje za poboljšanje odnosa. 

“O čemu govorimo kada govorimo o vanjskoj politici Republike Hrvatske prema Bosni i Hercegovini? Govorimo o ničemu. Zagreb nema vanjsku politiku prema Bosni, budući da je vanjska politika i Banskih dvora i Pantovčaka prema susjednoj državi tek unutrašnja politika HDZ-a Bosne i Hercegovine. To je rijedak slučaj u međunarodnim odnosima – da inozemnu politiku jedne suverene države, u ovom slučaju Hrvatske, prema drugoj suverenoj državi, u ovom slučaju prema Bosni i Hercegovini, određuje marionetska stranka iz te druge države. Tako prisustvujemo nečemu što ćemo uvjetno nazvati hrvatski vanjskopolitički paradoks: HDZ BiH kao marionetska figura HDZ-a Hrvatske pretvorila je svoga gospodara u slugu; marioneta je dobila svoju lutku na koncu.

Republika Hrvatska zapisala je u svoj Ustav obavezu skrbljenja o Hrvatima izvan domovine i u tu obavezu uključila i Hrvate u Bosni i Hercegovini smatrajući ove historijske stanovnike svoje domovine Bosne i Hercegovine, tek dijelom “jednog i nedjeljivog hrvatskog naroda”, čime je, bez obzira na ustavne finese kojima se nastojala izbjeći redukcija bosanskohercegovačkih Hrvata na dijasporu, Zagreb učinio upravo to: sveo bosanskohercegovačke Hrvate kao autentične građane svoje povijesne domovine Bosne i Hercegovine na “zajednicu u iseljeništvu”, na “prekomorske Hrvate” iza Gabele. Zatim je u najviše zakonodavno tijelo Republike Hrvatske ta “dijaspora”, udaljena tek jedan granični prijelaz od “matice zemlje”, uvedena u Sabor, baš kao dijaspora, baš kao prekomorski entitet čiji su stanovnici nekada davno otišli trbuhom za kruhom u Ameriku, mada je proces bio radikalno obrnut: Hrvati Bosne i Hercegovine su trbuhom za kruhom išli i još uvijek idu u Hrvatsku! To je očigledno najoriginalnija dijaspora našega svijeta: ona napušta “svoju” domovinu tako što dolazi u “svoju” domovinu!? Teško je izvući drugačiji zaključak, budući da je za zakonodavca Republike Hrvatske, upravo Hrvatska a ne Bosna i Hercegovina originalna, izvorna država bosanskohercegovačkih Hrvata koji su iz nje otišli tako što su u nju ušli.

Ova politička šizofrenija pravi velike probleme i Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Hrvatska, s ni iz čega rođenim kvaziimperijalnim stavom da je Bosna i Hercegovina njeno leno, uopće ne gradi odgovornu politiku prema Sarajevu, već se odsustvom vanjske politike prema Bosni, upisuje u registar ključnih aktera dekonstitucije bosanskohercegovačkih Hrvata kao autentičnih građana Bosne i Hercegovine. Ako nemate vanjsku politiku prema svome važnom susjedu, vi nemate ni vanjsku politiku prema konstitutivnom partikularitetu te zemlje, što implicira da taj partikularitet svodite na svoj “dijasporski entitet”. Zato je vrhunac licemjerja insistirati na konstitutivnosti naroda kojega svojom politikom raskorjenjujete i dekonstituirate, i kojega ste svojim ustavom i saborskom arhitekturom, de facto proglasili useljenicima u Bosnu i Hercegovinu.

Bilo bi od velike obostrane koristi da Hrvatska zasnuje novu vanjsku politiku prema Bosni i Hercegovini kao suverenoj državi koja sama sobom određuje svoje vlastito porijeklo i sama sobom određuje balans između ‘sapuna’ i ‘parfema’. To prije svega znači napuštanje integralističkog koncepta hrvatstva i micanje bosanskohercegovačkih Hrvata iz Ustava Republike Hrvatske u kojemu se bh. Hrvati tretiraju kao dio nedjeljive hrvatske dijaspore, što je povijesni falsifikat i politička uvreda bh. Hrvata kao političkog naroda Bosne i Hercegovine, osim onih individua koji su se raskošno okoristili raznim apanažama na konto odjednom iznikle hrvatske dijaspore u Bosni. Hrvatska, kao suverena država, ima puno pravo da, ako hoće, ugradi bilo koga, pa tako i bh. Hrvate kao originalne a ne falsificirane građane Bosne i Hercegovine, u svoj Ustav, ali ne kao dio “nedjeljivog hrvatskog naroda”, već kao građane BiH kojima Hrvatska, eto, želi iskazati financijsku, privrednu i kulturnu naklonost, obavezujući se da će im pomoći jer ih naročito voli. No, ta pomoć mora istovremeno biti i pomoć za Bosnu i Hercegovinu kao političku zajednicu Hrvata Bosne i Hercegovine koji politički i ekonomski mogu rasti samo ako raste i njihova domovina Bosna i Hercegovina. Konstitutivnost hrvatskog naroda Bosne i Hercegovine mora biti ulaganje u novi momenat bosanskohercegovačkog jedinstva, zasnovan na veličanstvenom nasljeđu ZAVNOBiH-a koji BiH projicira u zajednički a ne odvojeni savez građana i konstitutivnih naroda.

To znači da je podrška Zagreba proizvodnji samo zajedničkog gledišta u Bosni i Hercegovini istovremeno i podrška hrvatskom narodu Bosne i Hercegovine. Podržavanje iracionalne unutrašnje etničke podjele BiH a koju zvanični Zagreb izdašno honorira izraz je radikalnog odsustva vanjske politike prema BiH i neodgovorna je afirmacija ideologije koja je u posljednjem ratu protiv Bosne i Hercegovine i moralno i legislativno obilježena kao protubosanska, a na međunarodnom sudu važni akteri te politike osuđeni su za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti. Hrvatskoj ne pristaje da se poput Srbije, najprimitivnije države našega regionalnog čovječanstva, diči zločinima protiv Bosne podižući ih na pijedestal besmrtnog herojstva. Nažalost, predsjednik Hrvatske već se dičio time, dijeleći lente herojstva onima koji to ne zaslužuju.

Nema prečeg zadatka za “političko Sarajevo” i “politički Zagreb” od uspostavljanja nove politike prijateljstva. Da bi uopće ta politika bila moguća, nužno je okončati predrasudnost prema Bosni koja je izraz zagrebačke proizvodnje svjesno organiziranog neznanja o BiH kao državi i društvu, sve sa ciljem da se promoviraju novi simbolički okidači negacije Bosne i Hercegovine kao poželjne i moguće zajednice svih svojih ljudi. Hrvatska je, pod somnabulnim utjecajem nativističkih prvaka HDZ-a Bosne i Hercegovine, svjesno na sebe navukla “veo neznanja” o Bosni, u arhetipskom neoorijentalističkom pokušaju da bosanske muslimane prikaže, ne kao starosjedioce svoje zemlje, već kao dijasporu nekog mračnog apstraktnog muslimanskog ummeta, sa idejom hrvatskih nacionalista o konačnom razdvajanju dviju etnonacionalnih zajednica u Bosni i Hercegovini. Zanemaren je historijski aksiom Bosne i Hercegovine da se nijedna etnonacionalna zajednica ne može samorealizirati isključivanjem Drugog. I to je tajna Bosne koju nikakve ‘mitleuropske’ fantazmogorije ne mogu dokinuti, pa je institucionalna podrška zvaničnog Zagreba etnonacionalnom odvajanju u Bosni i Hercegovini suvremeni odraz ratne izdaje Posavine.

Republika Hrvatska treba zahtijevati od zvaničnog Sarajeva jasan presjek etničke strukture zaposlenih na svim nivoima državne i javne uprave, u biznisu i ekonomiji, u svim sferama i polugama društvenog razvoja, a Sarajevo kao akt dobre volje to treba odgovorno i prilježno uraditi. Bit će, ako bi došlo do tog prijateljskog i interesnog akta, zanimljivo vidjeti da li je “epska neravnopravnost hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini” otprilike u istom rangu kao i neravnopravnost hrvatskog naroda u Hrvatskoj u vrijeme Titove Jugoslavije kada je zastupljenost hrvatskih Srba u državnim institucijama i javnoj upravi socijalističke Republike Hrvatske bila procentualno mnogo veća od njihove sveukupne demografske participacije. Nakon uvida u rezultate etnozastupničke i etnopoduzetničke neravnopravnosti i načine donošenja odluka u institucionalnom dizajnu Bosne i Hercegovine, bilo bi korektno uspostaviti međusobne politike koje se ne hrane iracionalnim simboličkim neprijateljstvima, već na osnovu činjenica mijenjaju svijet odnosa nabolje.

U tu svrhu bilo bi od velike važnosti da Hrvatska podrži, kao što je već jednom podržala aprilski/travanjski paket ustavnih promjena, transformaciju troglavog Predsjedništva BiH u predsjednika države s minimalnim ovlastima, slično ovlastima predsjednika Republike Hrvatske, a kojega bi konsenzusom birao Parlament Bosne i Hercegovine. To bi bila izuzetna prijateljska gesta zvaničnog Zagreba koja na svjetlo dana izvodi sve političke aktere, pa tako i moćnu financijskopolitičku oligarhiju HDZ-a, da se očituje o neravnopravnosti kada je neravnopravnost institucionalno neutralizirana.

Važna gesta Hrvatske prema BiH bila bi neka nova, kreativna mirovna gesta. Ne zaboravimo da je uloga Hrvatske u ratu protiv BiH bila ambivalentna: jednim geopolitičkim krakom to je bila manjinska prijateljska politika a drugim, većinskim geopolitičkim krakom to je bila antibosanska velikohrvatska politika za koju se zvanični Zagreb, kroz prijateljske geste predsjednika Mesića i Josipovića, djelimično ispričao, ali izgleda da je i hrvatska država kratke institucionalne memorije, pa HDZ vlast plus Milanović odnosi se prema tom nasljeđu prijateljskog dvojca kao Stanko Lasić prema srpskoj književnosti. Ta mirovna gesta bila bi upravo nova probosanskohercegovačka politika aktualne vlasti u Hrvatskoj koja bi uvažavala sve bosanske glasove, uključujući i prepoznajući i manjinske hrvatske glasove odane ideji ZAVNOBiH-a, kao autentične glasove Bosne i Hercegovine.

Filozofi su svijet zaista različito tumačili, ali zbilja se radi o tome da političke vlasti i u Srbiji i u Hrvatskoj shvate da nisu nikakvi garanti Bosne i Hercegovine, kako sebi znaju tepati, nego da su, zbog svojih negativnih uloga u ratu protiv Bosne i Hercegovine, pozvani – da ne upotrijebim težu riječ – od međunarodne zajednice predvođene SAD-om, da nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog ugovora, iskupe se tako što će suštinski pomoći izgradnju Bosne i Hercegovine kao demokratske države transatlantske orijentacije. Obje vlade su u tom smislu zakazale i izgubile vjerodostojnost. Nadati se da će ih nova američka administracija motivirati da konačno i zauvijek garantiraju da neće više nikada biti garanti Bosne i Hercegovine.”

(Nacional)