Kliker.info

U završnoj godini rata volio sam otići u Skenderiju gledati košarkaške utakmice. Bile su to, imajući u vidu ranjivi društveni kontekst, više nego kvalitetne tekme, sa igračima koji su zasluživali puni respekt. Među njima bio je i jedan mladić čija je igra plijenila inovacijom, plemenitošću i dubokim razumijevanjem “kraljice igara”.

Piše : Nerzuk Čurak (Tačno)

Posjedovao je, kako bi žargonski kazali, ono nešto, što je pravilo razliku. Imao je apriornu prednost za loptačke sportove ‒ bio je ljevoruk a to je, kod talentovanih kao što je on bio, značilo da je nezgodan za čuvanje, ingeniozan, imaginativan, naprosto drugačiji. Baš sam uživao u igri tog ljevorukog mladića, čiji je doprinos uspjesima košarkaškog kluba Cenex, jednog od boljih timova u tom pionirskom dobu nove Bosne i Hercegovine, bio više nego relevantan.

Košarka je puno izgubila kada je ovaj ljevak, Talijani bi rekli, mancino, suviše rano napustio igru i pronašao se u vjeri, dobijajući svih ovih godina značajan broj sljedbenika, potpuno drugačijih od onih koji su uživali u njegovoj igri s narandžastom loptom.

Već dugo njegova jedina “lopta” je Gospodar Svemira i ljudska, odveć ljudska interpretacija  Njegovih poruka. A to znači da je greška zagarantovana, budući da je svaka interpretativna kreacija subjektivizirana a subjektivizirati znači griješiti.

Moja lijeva ruka

Sjećam se svog ranog djetinjstva, izloženog tradicijskim, rigidnim, dogmatskim interpretacijama lijeve ruke, koja je i u porodičnim i obrazovnim sistemima bosanskih provincija, pripadala šejtani inspiraciji, pa činjenica da sam naučio pisati iblisovskom rukom prije nego što ću poći u školu, značila je samo patnju, jer me čekao transpovijesni edukacijski instrument poznat pod imenom šiba, motka ili prut, kako bi, pod fijukajućim dojmom tog didaktičkog monstruma, olovka naglo prešla u suru desnicu, tu božju miljenicu. I zato danas, lijev od glave do pete, uglavnom pišem desnom, kojom ne znam ni kamen baciti, a kamoli šta drugo. Da bi sve bilo još gore, tačno ime mog rukopisa je švrakopis. Šejtan je, eto vam nepismeni trovači ljudskih duša, prešao u desnu ruku. Tako je bič tradicije učinio svoje. Izgubili ste jednu lijepu dušu beskrajno talentiranu za stvari Neba.

A kada sam, kroz školovanje djece ovog doba, saznao da i u megatehnološkom dvadeset prvom stoljeću još uvijek ima (vjero)učitelja koji ljevake motre kao Luciferove sluge, a to znači i mene i mog basket junaka, koji je za svoje učenike tek dobri imam na Allahovom putu, osjetio sam tugu, zebnju i brigu za sve one koji su manjina, koji su tako čudesno različiti da ih se može razumijevati kao Božju djecu koje Gospodar beskrajno voli. Militarističke interpretacije svetoga teksta vrlo često su samo ohola moć neiživljene vojske Patrijarhata i zato je potrebna feministička, rodno-senzitivna mirovna revolucija i u religiji, kako bi, uvjeren sam u to i srcem i umom, prestalo, još uvijek prisutno žigosanje Drugačijih, i bilo dokinuto samoproizvedeno pravo muških konzervativnih liga da određuju šta je dozvoljeno a šta nije, ko može a ko ne na javni trg.

I srce mi se steže kada onaj koji je bio ljevak (možda više nije), koji zna kakvom su teroru kroz doba nepismenosti izlagani ljevoruki, želi banalizirati, difamirati i, da upotrijebim omiljenu riječ profesora Filipovića, eskamotirati (ukloniti, odbaciti) različitosti te Sodomom i Gomorom proglasiti ljevake našeg doba, LGBTIQ populaciju kojoj se želi oduzeti pravo na društvenost, pravo na borbu za svoja prava, pravo da izađu na trg i mirnom povorkom skrenu pažnju da su još uvijek građani devetog reda, da su još uvijek “deveto čudo na istoku” i da još uvijek u stvarni društveni život šalju surogate a ne sebe, samima sobom.

Ljevoruki imam, koji je u međuvremenu osnovao i političku stranku vjerske provenijencije, pozvao je na javni “protest ponosa i časti”, u 11 sati i 30 minuta, pred Vječnom vatrom u Sarajevu, istoga dana kada je planirana i bh. povorka ponosa, samo trideset minuta prije. Šansa je to da Sarajevo položi test sopstvene demokratizacije između dva različita svijeta: jednoga koji je socijalno i politički priznat (jer je navodno tradicijski i normalan) i drugoga koji zahtijeva sopstveno priznanje a čemu se protive društvene skupine čiji su ideologijski i vrijednosni nazori priznati, što liči na socijalni ekskluzivizam i isključenje onih koji se ne uklapaju. A kako su nas podučili Hegel i njegovi tumači, želja za priznanjem ključni je pokretač ljudske povijesti. Biti priznat znači ući u historiju. Tražiti od ljudi da proizvode, rade, kreiraju, stvaraju, educiraju, podučavaju, pomažu, brinu, liječe, uljepšavaju… a da istovremeno ne budu priznati, drskost je i bezobrazluk konzervativnih struktura moći koje jašu na talasu neznanja. Neznanje je eliksir nasilja. Najbitnije je da ne dođe do nasilja: LBGTIQ populacija uglavnom nije sklona nasilju, štaviše, nenasilje je srž njihove filozofije a nadam se da će i društvene skupine koje se pozivaju na svete knjige osvijestiti da je drugo ime tih knjiga mir i nenasilje.

Relikt verbalnog delikta

Krajem osamdesetih godina dvadesetog stoljeća kroz pukotine monističkog političkog poretka probijala se škiljeća svjetlost slobodnog novinarstva. Novinari, neopterećeni partijskim savjetovanjima, počeli su slobodno kritikovati komunističku oligarhiju i objavljivati priče u kojima su pokazivali veliku naklonost za žrtve jednopartijskog režima, s naročitim sentimentom za one koji su zbog verbalnog delikta zaglavili u zatvor. Danas, teško je tvrditi da je bilo ko od onih koji su zbog delikta mišljenja zaglavili od Foče do Zenice, bio, postao i ostao, u političkom i svakom drugom društvenom smislu, bolji čovjek od onih koji su ih osudili i zatvorili. Strašno to zvuči, teško je staviti plus na stranu ekipe koja drži ključeve proklete avlije pa ipak ‒ otvorite prozore i pogledajte stvarnost koju je proizvela šira familija mladomuslimanskog pokreta. To je familijarna država.

Čemu i zašto ovaj ekskurs (ako je ekskurs) o robijanju zbog mišljenja?

Među onima koje su mladi bosanski novinari naročito protežirali bili su i neki akteri čuvenog sarajevskog procesa. Zatvoriti, npr. pjesnika zbog stihova ‒ kako ne biti na strani onoga kojega su muze pomazile talentom a on čami u bajbukhani zbog religijske lirike, zbog ljubavi prema Bogu i za Boga? Toliko je nevin da krajem tih povijesnih osamdesetih, sada već kao slobodan čovjek, novinarsku molbu da dâ intervju za zagrebački Start, skrušeno odbija jer se to protivi njegovoj etici stida, budući da u Startu (iako najbolji jugoslovenski magazin) ima golotinje.

Očekujete da će takvi karakteri biti najveći žreci slobode koji organski ne podnose diktaturu, diktatore i njihove diktatorske strojeve. Ali, ne lezi vraže, diktatori nisu među političkim istomišljenicima, oni su samo među komunistima, pa kada brko na Bosforu hapsi hiljade ljudi zbog delikta mišljenja, onda je to opravdano, onda se može biti dvorski pjesnik, onda se može izdati sloboda. To je metafora naše druge povorke ponosa: kada se neko kulturološki, politički, tradicijski i interpretativnoreligijski ne slaže s mojim vrijednosnim imaginarijem, to treba među četiri zida; kada se slaže s mojim reduktivnim slikama svijeta, bujrum na javni trg!

Mrcvarenje ili ljevarenje

Priča o ljevorukom imamu i apstraktnom pjesniku sarajevskog procesa koji tendira ka konkretnoj prepoznatljivosti, važna je zbog uočavanja obrasca: ne možete patiti zbog svoje različitosti, zbog svoje ljevorukosti, zbog nepravde, zbog svoje prirode, a onda, kada se drugi nađu u istom sosu, odustati od odbrane različitosti, odustati od slobode za  druge ljude, izdati tu različitost, izdati ljevost. Ta ljevica, to ljevarenje, ta ljevorukost metafora je historijskog stradanja drugačijih. Ne možete biti ljevoruk i izdati ljevorukost. Ne možeš zabijati koš ljevicom a onda je proglasiti bezbožničkom rukom. To nije napredovanje pravde. A pravda je, riječima filozofa, “po prirodi veoma liberalna”. Ako je pravda jedno od Božjih imena (a mora biti), onda je Bog liberalan. Slobodno mišljenje, slobodno pjevanje, slobodno ljubljenje. Otpor s margine. Lijeva! Lijeva! Lijeva!