Kliker.info

Dvadeset petog novembra Bosna i Hercegovina obilježila je na ovaj, onaj ili nikakav način Dan državnosti. Godišnjica ZAVNOBiH-a jedan je od najbitnijih povijesnih događaja za BiH i od velike je važnosti stvarati uvjete da u javnom prostoru debata o našoj velikoj povelji slobode “živi” trajno a ne samo kao jednodnevna svetkovina bez zbiljskog razumijevanja epohalnog značaja sva tri zasjedanja zemaljskih vijeća. Zato sam se odlučio da ovu kolumnu, u osvit važnih mostarskih izbora, posvetim – ne prošlosti, nego sadašnjosti i budućnosti bosanskohercegovačke magne charte libertatum.

Piše : Nerzuk Ćurak (Tačno.net)

***

Sva tri ZAVNOBIH-a (Mrkonjić Grad 1943., Sanski Most 1944. i Sarajevo 1945.) sve unutar i oko ZAVNOBIH-a, golemo je povijesno naslijeđe za Bosnu i Hercegovinu, zemlju kojoj značajan broj političkih aktera ne dozvoljava da bude država, ili, ako već hoće da ima državni status u povijesti, taj status mora biti radikalno nedržavni – samo ako iznutra nije država, nacionalistički akteri dozvoljavaju Bosni i Hercegovini da bude država. Preciznije, kao država. Atribucija kao ovdje upućuje na kontinuirane pokušaje nacionalističkih politika da se Bosna i Hercegovina izvede iz historije i poništi smisao njenog državnog razloga.

To poništavanje državnog razloga nije od juče, na kraju krajeva, s tim se partizansko-komunistički pokret suočavao i u sopstvenim redovima, pa je i sam ZAVNOBiH revolucionarni kompromis između komunističkih negacionista bosanskohercegovačke suverenosti i predstavnika ideje Bosne i Hercegovine kao autonomnog političkog entiteta koji ima svoj povijesno naslijeđeni, kultivirani i odnjegovani politički prostor, snažno integriran zajedničkom borbom bosanskohercegovačkih Srba, Hrvata i Bošnjaka.

O tom zajedništvu, o osjećaju za Drugoga, o prirodnosti bosanskohercegovačkog otpora kao integralnog otpora tokom narodnooslobodilačke borbe, o ispoljavanju brige za pripadnike drugih bosanskohercegovačkih etnonacionalnih zajednica u vrijeme Drugog rata dojmljive redove ispisao je Avdo Humo u knjizi Moja generacija: “U vrijeme stvaranja narodnooslobodilačkog pokreta i prvih partizanskih akcija osjetilo se da postoji ogorčenje kod većeg dijela muslimanskih gradskih masa zbog progona i masovnih ubistava srpskog naroda. Kod nekih su to bili čisto humani razlozi ili vjerski, kod drugih humano-politički uz razmišljanje šta sutra može biti s Muslimanima ako se ustaška vlast uvjeri da su i oni protiv ustaške države? Neće li ta ista banda zločinaca početi masovno da ubija i Muslimane, da pljačka njihovu imovinu i deportuje ih u logore – kao što danas čini sa srpskim narodom?”

Iskazujući visoku razinu odgovornosti za povijesni trenutak, ovaj komunistički intelektualac, bosanski suverenist, potpredsjednik ZAVNOBiH-a… osjeća raspoloženje muslimanske inteligencije koja nije pripadala vrhovima Jugoslovenske muslimanske organizacije a imala je neki politički uticaj, pa kaže:”… razmišljali smo šta bismo mi mogli učiniti. Naime, mi smo se trudili da postojeći revolt pretvorimo u borbu tih masa protiv okupatora i hrvatske države, uključujući ih u narodnooslobodilački pokret. Bilo je dosta uglednijih građana koji još nisu bili spremni da pristupe aktivno pokretu, ali isto tako nisu odobravali ni postupke ustaške države prema srpskom narodu. Kako te građane na određen način politički aktivirati da oni otvoreno izraze solidarnost s patnjama i sudbinom srpskih masa i da osude ustašku politiku i postupke, polazeći jednostavno u toj osudi sa ljudskog, komšijskog pa i vjerskog stanovišta?”

Ovakav način razmišljanja utkan je u tkivo ZAVNOBiH-a, nažalost nepoznat mladoj generaciji današnje Bosne i Hercegovine, pa se takav oblik brige za ugroženog Drugog unaprijed tretira kao nemogućnost. A upravo je ideja zajedništva naroda Bosne i Hercegovine kao ideja brige i pluralističkog jedinstva, kao otjelotvorena mogućnost, onaj najzad pronađeni sveti gral kojim se Bosna i Hercegovina, sve dok je trajala jugoslovenska federacija u svim svojim političkim mijenama, čuvala od nerazumijevanja svećenika dogmatskog komunizma i prikrivenog srpskog i hrvatskog nacionalizma a koji su Bosnu i Hercegovinu razumijevali samo i samo kao podrazumijevajuće polje srpsko-hrvatske političke i geopolitičke bitke.

Od retorike do negacije

Takvo, nacionalističko i kvaziimperijalno razumijevanje Bosne i Hercegovine danas je snažno prisutno, kako u samoj BiH, tako i u Srbiji i Hrvatskoj, koje, da nisu tražile, ne bi našle bolje “poddržavne marionetske vlade” od onih koje su konstituirane u Banjaluci i jednom dijelu Mostara. Možda ova ocjena nekome može zvučati grubo, ali sa stanovišta teorije te “vlade” jesu marionetske, budući da zbiljski žele derogirati samostalni politički subjektivitet Bosne i Hercegovine.

Te “vlade” žele učestvovati u proizvodnji bosanskohercegovačkog subjektiviteta samo ako će on biti potpuna negacija ZAVNOBiH-a, one historijske i nadhistorijske konstrukcije koja je na Trećem, sarajevskom zasjedanju, kroz uvodne referate i diskusije, zazivala Bosnu i Hercegovinu kroz političko naslijeđe čuvene figure – ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, već i srpska i hrvatska i muslimanska – što je, uz afirmaciju etnokolektivističke paradigme, istovremeno gradilo i jedinstvenu povezanost tri etnonacionalne zajednice u sveobuhvatno političko tijelo koje konstituira državu kao građanski servis, bez obzira na kolektivističko utemeljenje. Da smo danas bar na tom nivou, gdje bi nam bio kraj u produkciji ozbiljne političke zajednice.

Nažalost, veliki nacionalizmi male zemlje onemogućili su antifašističko naslijeđe naše povelje slobode kao ugaoni kamen u izgradnji suvremene Bosne i Hercegovine. Srpski djelatni nacionalizam uopće ne krije ambiciju da Bosna i Hercegovine nestane iz registra historije a o tome imamo toliko direktnih i indirektnih svjedočanstava vodećih političkih autoriteta iz Srbije i bh. entiteta Republika Srpska da ih nema potrebe naročito isticati, kao što nema potrebe ni prenaglašavati politički amaterizam i nacionalistički patriotizam tzv. bosanskih snaga koje toj beogradsko-banjalučkoj raboti pristupaju samo dnevnopolitički i stranačkokalkulantski, bez ikakve povijesne odgovornosti i razumijevanja zahtjeva epohe.

Smještajući arsenal političke negacije Bosne i Hercegovine najčešće u neodgovornu retoriku svojih aktualnih političkih protivnika radi navodnog pridobijanja trenutnih političkih poena, ne primjećujući da je i njihov “bosanski odgovor” neodgovorna retorika bez ikakvog osjećaja za političku inkluziju onih građana koji u tzv. bosanskim snagama ne vide bosanske snage već samo istovrsni odraz antibosanskih nacionalizama, tzv. bosanske snage igraju samo na sigurno a to sigurno je manje od Bosne i Hercegovine. Bez te zahtjevne inkluzije desetina hiljada bosanskih ljudi koji još neće da budu bosanski ljudi bit će teško današnju Bosnu i Hercegovinu izvesti na svjetlo dana. ZAVNOBiH je metod tog izvođenja.

Danas je nezavnobihska politička retorika osnova političke negacije koja se iz centara političkog odlučivanja širi u sve oblike mišljenja (kultura, nauka, obrazovanje…) proizvodeći uvjete za prekid povijesne veze BiH sa ZAVNOBiH-om. Srpski nacionalizam ne krije da mu je to cilj (što je, žargonski rečeno, oblik političkog suicida), a hrvatski nacionalizam je pronašao magičnu formulu odbrane sopstvene političke dekadencije predstavljajući ideje HDZ-a BiH kao najbliže ZAVNOBiH-u, kao one koje afirmiraju duh ZAVNOBiH-a?!

Tako se ideja raspovješćivanja Bosne i Hercegovine (sadržana u iskonstruiranom uvjerenju HDZ-ovih ideologa da je konstitutivnost naroda za koju se zalaže HDZ i njena parapolitička formacija HNS, iskaz onoga što ZAVNOBiH jeste) nastavlja pozicionirati u političkom životu kao integrirajuća ideja, iako je u radikalnoj opreci sa idejom pluralističkog jedinstva etnonacionalnih entiteta, koji su horizontalno povezani a ne vertikalno odvojeni u tri konstitutivne formacije. Suština HDZ-ove ideologije konstitutivnosti je uspostavljanje granice između etnonacionalnih kolektiviteta što je negacija njihove umreženosti i povezanosti, kao najizvjesnijeg prelaza u dugoročnu izgradnju građanske političke zajednice. Krajnje redukcionističko, etnoteritorijalno razumijevanje Bosne i Hercegovine nema nikakve veze sa duhom ZAVNOBiH-a kao političkog naslijeđa partizana. Kada bi HDZ BiH baštinio partizanski duh Zemaljskog vijeća, Bosna i Hercegovina bi imala puno manje problema u političkoj ravni, problema koji su upravo generirani politikama negacije ZAVNOBiH-a kao integrirajućeg logosa bosanskohercegovačke države.

Ono što dolazi

ZAVNOBiH i danas ostaje najbolja povelja slobode koju možemo darovati onima što dolaze iza nas, s nadom da će bolje urediti zemlju koju smo iz budućnosti posudili od njih i neodgovorno je ponizili krajem dvadesetog stoljeća izdajničkom proizvodnjom rata protiv domovine. Rata koji nas je doveo uglavnom nigdje, u praznu ulicu u kojoj je moguće da se srpski panteritorijalni i institucionalni nacionalizam odrekne veličanstvenog naslijeđa ZAVNOBIH-a a u koji su najbolji sinovi srpskog naroda položili svoje nade i snove; odustajanje od ZAVNOBiH-a u režiji dominirajuće političke svijesti de facto je odustajanje od Bosne i Hercegovine. Istovremeno, SDA kao etnonacionalna i nacionalistička stranka bošnjačkog naroda, u dugotrajnom dejtonskom vremenu pokušava, kao i HDZ, navući vrline zavnobihskog smisla svojoj politici, što je naprosto nemoguće, neizvedivo i neetično, ako se pozovemo na način nastanka te stranke, njen etnoreligijski ekskluzivizam i radikalno krivo srastanje s Paradigmom ZAVNOBIH. Njenim političkim prvacima i ideolozima samo je potrebna politička odora ZAVNOBiH-a kako bi se prikrilo zbiljsko odsustvo ideologije SDA u epohalnom naslijeđu zavnobihske trijade Mrkonjić Grad – Sanski Most-Sarajevo.

U samom logosu ZAVNOBiH-a BiH stanuje kao Državni Razlog, kao razložna politička zajednica. ZAVNOBiH je trijumf horizontalnosti na uštrb etnomitoloških vertikalnosti; on je trijumf mira u opreci sa nasiljem kojeg proizvode monoetničke frakcije; zahtijeva povezivanje i položenost partikularnog u pluralno bosanskohercegovačko Jedno. No, ništa se ne može ozbiljiti bez proizvodnje teorije koja će konstituirati ideologiju. Budući da je naše doba u velikoj mjeri “prazno od teorije”, jer vladajuće nacionalističke paradigme ne znaju i ne mogu proizvesti teoriju već samo nasilje, to je ogroman prostor slobode za teorijsko djelovanje, za mnogostruko deriviranje zavnobihske paradigme, za razvoj najširih uvida kako bi se ZAVNOBIH i u ovom nenaklonjenom dobu legitimirao kao mogućnost svih mogućnosti, kao ono što dolazi, iako “narod na ulici ne čuje ništa”.

Na pjesnicima i misliocima je da osvijeste ono što će se dogoditi, jer ništa se ne može materijalizirati ako prije nije bilo u umu i srcu. Partizanski slobodarski um i hrabro srce materijalizirani su kroz ZAVNOBIH, kroz izgradnju zemlje, kroz omladinske radne akcije; danas se ZAVNOBIH materijalizira kroz umne reprezentacije kao da su materijalizacije – mi naprosto moramo zasuti naš politički i duhovni prostor sadržajima etnonacionalne inkluzije nasuprot nacionalističkih ekskluzija, označavajući to zasipanje povratkom zavbnobihskom vrelu kako bi uopće mogli stvarati uvjete za nadogradnju BiH pluralnim građanskim identitetom koji sve uključuje a ništa ne isključuje.

Zato je od najveće moguće važnosti “zaraziti” postdejtonsku BiH duhom ZAVNOBiH-a, jačajući geopolitičku fasadu države pronalaženjem unutrašnjih razloga koji postdejtonsku BiH privode na “oltar” ZAVNOBiH-a. To je iznimno teško, ali, budući da je BiH položena u zajedništvo, koje je sada prekinuto, odsutno, pokidano, institucionalno upropašteno, kroz obrazovanje poništeno, inkluzija dejtonsko-postdejtonske BiH u ZAVNOBiH, moguća je prije kroz zahtjeve simboličke reprezentacije nego kroz institucionalne manevre; dapače, upravo se ukradeni simbolički kodovi pojavljuju kao prethodni ulog u moguću institucionalnu transformaciju “države na čekanju”.

Najreprezentativniji simbolički kod je izgradnja države kroz prethodnu izgradnju društva, posredstvom mladih ljudi, koji, iako su puno više neosviješteni nacionalisti (što se može promijeniti) nego osviješteni skojevci, posjeduju volju za upoznavanjem svojih vršnjaka različitih oblika pripadanja, posjeduju volju za Drugoga. Ta volja im je uskraćena, dakle, uskraćeno im je Zajedništvo kao njihovo historijsko naslijeđe, koje je, bez obzira na sve naše razlike, stiglo u historiju kao mogućnost konstitucije zajedničkog gledišta. U Mrkonjiću, u Sani, u Sarajevu.

Zašto ne i u Mostaru, 20-og decembra. Četvrto zasjedanje ZAVNOBiH-a. Snove nam niko ne može poraziti. Ako nacionalističke politike mogu proizvoditi alternativnu stvarnost, može i pisac ovih redova, jer “idealizam strogo promišljen vodi u realnost”: Go Irma, go! Do pobjede.