Kliker.info

U Republici Srpskoj sam kao kod kuće. Republika Srpska je zastupljena i u našim pjesmama. Bio sam ponosan kad sam poslije albuma "Ja nisam odavle" prelazio granicu na Rači i vidio natpis na kojem je pisalo "Dobrodošli u Republiku Srpsku". Teško je pomisliti da autor tog natpisa nije slušao našu pjesmu "Tri ratna havera" u kojoj postoji taj stih, prije nego što je znak na granici postavljen.Rekao je to u intervju za "Glas Srpske" frontmen "Zabranjenog pušenje" dr Nele Karajlić koji će poslije brojnih svjetskih turneja sa Emirom Kusturicom i "No Smoking Orchestra" 29. novembra prvi put zajedno nastupiti i u Republici Srpskoj. U Banju Luku, kaže, dolazi sa jednim posebnim osjećanjem, jer nije lako "ponovo se vratiti kući."

GLAS SRPSKE: Kusturica i "No Smoking Orchestra" na "Dan Republike" u Banjoj Luci. Šta očekujete?

KARAJLIĆ: Svaki naš koncert u Banjoj Luci predstavlja susret prijatelja koji se dugo nisu vidjeli. Na početku se sramežljivo pozdravljaju gledajući jedan drugog koliko je ko ostario i udebljao, ali poslije prve rakijice i prvih taktova zajedničke muzike, emocije izbijaju na vidjelo, dolazi do erupcije oduševljenja te se o tom susretu priča do sljedećeg. Sjećam se da smo napravili veliku pauzu sa gostovanjem u Banjoj Luci i pred koncert 1996. godine u Boriku i sjećam se da je to bio jedan od najuzbudljivijih koncerata koje smo imali.  Borik je bio kao vulkansko grotlo. Vjerujem da će i sada biti nešto slično. Zanimljivo će mi biti koja će to nova publika doći na naš koncert, jer je ipak prošlo mnogo vremena od posljednjeg nastupa.

GLAS SRPSKE: Koliko je to uzbudljivo budući da u posljednje vrijeme mnogo više nastupate u svijetu, nego na našim prostorima?

KARAJLIĆ: Svaka svirka na našim prostorima nosi sa sobom jedno posebno uzbuđenje, posebnu napetost, jer nije lako poslije toliko koncerata na svim kontinentima ponovo se vratiti kući. Nakon Novog Sada, Beograda, Kruševca i Zlatibora prošle godine, sada ponovo sviramo na našim prostorima. Banja Luka je mjesto koje smo odavno pikirali, ali evo, tek sada su se svi elementi poklopili i srećni smo zbog toga.

GLAS SRPSKE: Čini se da su interesovanja publike različita, dok se u svijetu traže "nove stvari", ovdašnja publika željno iščekuje da ponovo čuje stare hitove "Zabranjenog pušenja"? Pretpostavljamo da im to nećete uskratiti?

KARAJLIĆ: Mi smo na ovim prostorima ostavili trajni pečat sa onim stvarima koje smo radili tokom osamdesetih, ne samo pjesmama nego i Nadrealistima. Uvijek je teško da nešto potpuno novo prezentuješ onoj publici koja vas pamti po nekoj posebnoj priči koju ste imali ranije. "Zabranjeno pušenje" je u svakom slučaju grupa koja je duboko povezana sa socijalno političkim miljeom toga vremena. Ne bez razloga tvrdim da je preko naših pjesama mnogo lakše ustanoviti šta se sve to osamdesetih i devedesetih dešavalo na ovim burnim prostorima nego kroz govore političara i čitanje starih novina. Ovo što danas radimo samo je formalno drugačije, u suštini isti smo ljudi i imamo isti pogled na svijet. Svakako da na svirkama na našem području kačimo i one pjesme koje su obilježile rad grupe u prošlosti. I njima dajemo prostor koji zaslužuju.

GLAS SRPSKE: Sudeći prema najavama i polemikama na forumima, u dvorani "Borik" neće biti samo banjolučka publika, dolazak za "Dan Republike" najavili su mnogi Vaši obožavaoci iz drugih gradova bivše Jugoslavije?

KARAJLIĆ: Neka su dobrodošli svi koji hoće da nas vide. Borik nije mala sala, biće mjesta za sve koji vole ovo što mi radimo.

 GLAS SRPSKE: Kakva osjećanja u Vama bude takvi susreti?

KARAJLIĆ: Uvijek uzbuđenje i uvijek neku vrstu obaveze da se bude za nijansu bolji i energičniji nego na drugim mjestima na planeti. Kao kad se poslije dugo vremena otac vrati sa arbajta iz Njemačke pa želi da se pokaže i svojima i komšiluku u boljem svjetlu nego što on stvarno jeste. Mi, nažalost, nećemo doći najnovijim mercedesima, kao otac iz naše priče, ali dolazimo sa gomilom poklona spakovanih u našim koferima.

GLAS SRPSKE: Godine učenja i traženja muzičkih staza proveli ste u Sarajevu. Kakve uspomene Vas vezuju za rodni grad?

KARAJLIĆ: Kao i svakoga koji ima nostalgiju za mladošću. Sarajevo je grad u kojem sam proveo prvih 30 godina života i kad čovjek dođe u godine u kojima sam ja sada sa nostalgijom se sjeća nečega što je bilo prije, bez obzira da li se preselio iz tog grada ili je ostao u njemu da živi. Otuda i ono sto se danas naziva jugonostalgija ili žal za sretnim osamdesetim, koji je naročito dominantan u mojoj generaciji. Niti su osamdesete bile previše sretne, niti je Jugoslavija bila tvorevina koja je imala atribute koje čovjek može nazvati savršenim. To je žal za vremenom u kojem smo imali dvadeset i kusur godina manje, a kad imate dvadeset godina sve je lijepo i sretno oko vas. Mislim da je svaka generacija imala i da će imati takvu emotivnu projekciju prošlosti i to je normalno. Nije loše samo napraviti distancu između objektivnog i emotivnog sagledavanja onoga što se dogodilo. Ljudsko biće je sklono zaboravu, zaboravu onih stvari koje nanose bol. Da toga nema ne bi ni moglo da podnese strašnu istoriju koja, naročito u ovim krajevima, redovno ostavlja samo prah i pepeo iza sebe. Otuda, kad se sjećamo tih vremena, zaboravljamo i redove za benzin, i bonove za kafu i par nepar i Kosovo i demonstracije i prve nacionalističke ispade i nelagodnosti koje smo imali kad prelazimo u drugu republiku… Sjećamo se samo Bajage, derneka, Čorbe, mora, Džonija, skijanja, Zabranjenog pušenja…

 GLAS SRPSKE: Koliko je ostalo od onog predratnog filinga koji je Sarajevo nosilo svojim rokenrolom, svojim humorom i pozitivnom energijom?

KARAJLIĆ: Sarajevo je imalo dramatičan kulturni i sportski napredak krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih. Očigledno da je partijski bilo odlučeno da se sredina, kako su oni to govorili, kulturno uzdigne i građenjem Skenderije, organizovanjem stabilnih prvoligaša u fudbalu i košarci i činjenicom da su na mjestima urednika na televiziji bili ljudi koji su zahtijevali od rok grupa autorski pristup muzici, rezultiralo je eksplozijom na svim poljima. Bosna je postala prvak Evrope u košarci, Željo se motao po evropskim kupovima, muzika je preko "Indeksa" i "Bijelog dugmeta" postala zaštitni znak grada i dominantna kategorija u cijeloj Jugoslaviji i pored toga što su Zagreb i naročito Beograd bili kudikamo organizovanije i zrelije sredine. Interesantno je da su noseće ličnosti eksplozije sarajevske rok škole bili uglavnom sinovi oficira i prosvjetnih radnika, dakle stabilna srednja klasa, rođena poslije drugog rata, rasterećena naslaga prošlosti koje u tom gradu žive vijekovima i koje s vremena na vrijeme izađu na površinu i naprave pustoš oko sebe. U takvom ambijentu zaista je bilo logično da čovjek pomisli da taj grad ima specifičan duh i neku čaroliju koju ne krasi nijedan drugi grad. Čarolija i duh, nažalost, brzo nestanu kada na teren istrče nacionalni problemi koji su na ovom tlu dominantni vijekovima. Momci dosta ste svirali, vratimo se realnosti. To je slogan koji mi je gospodin Rat devedesetih šapnuo na uho.

Stvari ne treba mistifikovati. Svaki grad na svijetu ima svoj duh. Nažalost, taj duh globalizacijom se polako gubi, tako da svaki grad na svijetu počinje da liči jedan na drugog. Ogromna spavaonica, ukrašena reklamnim bilbordima. A ljudi jutrom žure na kopanje.

 GLAS SRPSKE: Vaša sudbina se stalno lomila "između lopte i gitare"?  

KARAJLIĆ: Ako je istorija majka života, fudbal je njegovo ogledalo. Ovo je bio jedan od slogana novog primitivizma. Globalizaciju smo prvo prepoznali u fudbalu. Kako je krenulo uskoro će na planeti postojati smo dva kluba. Mančester i Real. Preko fudbala možete najlakše da prepoznate njene fatalne efekte. Ona koncentriše kvalitet na jednom mjestu, kao neka vrsta centripetalne sile, a oko sebe širi iluziju o jednakosti. Kad Borac istrči na teren protiv Mančestera oba tima tretirana su naizgled jednako. Fer plej, sudija se rukuje sa svima, oko igrača su slatka djeca u dresovima ta dva kluba, noseći transparente protiv nasilja i rasizma… A, u stvari, sve je suprotno. Fer pleja nema jer je budžet Mančestera deset puta veći od svih bivših SFRJ republika zajedno, sudija je korumpiran, djeca su djeca lokalnih moćnika, a rasizam i nasilje caruju na svim stadionima svijeta. Pobjednik odnosi sve, poraženi ne uzima ništa. Ukoliko, slučajno, Borac pobijedi, što se desi jednom u istoriji, Mančester iduće godine kupuje cijeli Borac da se to slučajno ne bi ponovilo. Pobjedu Borca u Banjoj Luci prepričavaće generacije, a pobjeda će biti opjevana u narodnim epskim pjesmama, poraz će se u Mančesteru voditi kao statistička greška. Stoga djeca danas ne sanjaju više snove o  Zvezdi ili Partizanu, već o Barseloni i Milanu… Katastrofa. Nekada je utakmice odlučivao Maradona, Platini, Piksi, Baždarević, danas umjesto njih odlučuje dolar ili evro, zavisi u kojoj vrsti valute vlasnici klubova analiziraju njihov kvalitet igre.

 GLAS SRPSKE: Pratite li našu muzičku scenu, koliko nove generacije muzičara donose oštricu bunta svojstvenu rokenrolu?

KARAJLIĆ: Bunt ne postoji. Industrija ga je pojela. Iza novih melodija ne stoje više ličnosti i autori već timovi dizajnera. No, to nije slučaj samo sa muzikom. Sve oko nas i svi naši životi sve više liče na Velikog brata, Grand šou, dodjelu Nobelove nagrade ili, u najboljem slučaju, na modnu reviju. Imitacija imitacije života. Kao zoološki vrt. To neće moći da traje dugo.

 GLAS SRPSKE: Nedavno ste izjavili da nas čeka još mnogo istorijskih okupljanja?

KARAJLIĆ: Vjerovatno. Ne želim da se mnogo oko toga izjašnjavam. Počeo sam da se plašim samog sebe i svojih tačnih prognoza.

 GLAS SRPSKE:  Da li je vrijeme u kojem živimo "lažljivo vreme" kako reče Dušan Kovačević?

KARAJLIĆ: Vrijeme je stalo. Ono je samo dizajn.

 GLAS SRPSKE: Je li humor posljednja odbrana čovjekova?

KARAJLIĆ: Naravno. To je najoštrija sablja koju ljudsko biće može da isuče.

GLAS SRPSKE: Šta je to čime se Vi branite i u šta vjerujete?

KARAJLIĆ: Ugasim televiziju i odvrnem "Azru". A vjerujem u bolji, pravedniji svijet, svijet bez gladi, agresije i gramzivosti. Moje ime je Utopija.

GLAS SRPSKE: Šta je najzanimljivije u desetogodišnjici rada Vaše grupe?

KARAJLIĆ: Najzanimljivije je to šta smo sve progurali i koliko smo zemalja prošli dolazeći niodakle i svirajući neprepoznatljivo. Kad me novinari pitaju da li se slika o nama, Srbima, poboljšala, teško mi je da im objasnim da oni o nama nikad nisu ni imali lošu sliku. Naime, oni o nama nikad nisu imali nikakvu sliku, što je još gore. Oni se nas ni ne sjećaju, jer nemaju čega da se sjete. Nole je morao da dođe na treće mjesto ATP liste da bi oni počeli pravilno da izgovaraju njegovo ime i ime zemlje iz koje dolazi. Kada neki Francuz uđe u prvi 300 iza njega stoji Ajfelova kula, vina i sirevi, Volter i Viktor Igo… Iza nas ne stoji niko. Sjećam se da mi je Emir pričao da kad je uzeo prvu Zlatnu palmu, da je u Tajm magazinu ili nekom listu te kategorije, pisalo da je Palmu uzeo reditelj koji dolazi niodakle. Tek kad smo počeli svirati po svijetu shvatio sam značenje toga. No, kao pravi hajduci mi smo tu činjenicu da dolazimo niodakle iskoristili kao prednost. Ne noseći Voltera na leđima, mi ga možemo ali i ne moramo upotrebljavati. Prva naša komunikacija sa svijetom je bila preko Emirovih filmova, koji dolaze niodakle. Poslije prvih koncerata reditelj koji je došao niodakle doveo je grupu muzičara iz istog mjesta. Kada je muzika pogodila energiju njegovih filmova komunikacija  sa svijetom je počela i više se nije mogla izgubiti. Ritam koji zadajemo i sloboda kojom raspolažemo uspostavlja kontakt na svim meridijanima. Vjerujem da će tako biti i u Banjoj Luci 29. novembra.

 GLAS SRPSKE: Kako gledate na vrijeme nadrealista?

KARAJLIĆ: I na nadrealiste i na to vrijeme gledam sa velikom dozom nostalgije. Ponekad na "Jutjubu" pronađem neki skeč, slatko se nasmijem i pokušavam da se sjetim kada smo i gdje to snimili. Što sam stariji sjećam se sve više i više detalja. A da me pitaš šta sam juče ručao ne bih ti znao sa sigurnošću odgovoriti

 GLAS SRPSKE: Kakva je Vaša slika Srbije danas?

KARAJLIĆ: Čudna. Sa jedne strane utapanje u veliki svijet koje je neminovno, htjeli mi to ili ne, a sa druge strane neka vrsta genetskog otpora i sigurnosti u teoriju šljive koja će nas sačuvati. Teško je reći ko je u pravu. Dobro je da Srbija postaje svjesna svoje pozicije nasred puta i po prvi put se javno postavljaju pitanja koja su uvijek u istoriji bila prisutna ali o kojima je govorila samo nekolicina mudrih glava. Mislim na pitanje jal na istok jal na zapad.  Neda Simić -Žerajić (Glas Srpske)