Kliker.info

Nenad Janković je želio da završi medicinu i da postane ljekar. Doktor jeste postao, i to Doktor Nele Karajlić. Ali, umjesto medicinskih instrumenata, u rukama drži muzičke instrumente, i to već skoro 30 godina. Od dečka iz Sarajeva koji se humorom bori protiv besmisla, postao je svjetska muzička zvezda. Ovo je njegova priča o putu od "Zenice bluz", preko Ibarske magistrale, i najeminentnijih muzičkih dvorana u svijetu, do pariske "Bastilje" gde će sa operom "Vreme Cigana" nastupiti 26. juna.
Zabranjeno pušenje
Nikada ništa nisam planirao. Svake godine sam mislio: E, još samo ovo, pa kraj. Ja sam počeo da se bavim rokenrolom da bih promjenio svijet oko sebe. Mislio sam da je taj neki garažni pank, pristup koji je Zabranjeno pušenje imalo na početku 80-ih, sve što bi mi trebalo da uradimo. I za svaku slijedeću godinu mislili smo da je poslednja godina u kojoj delujemo. Svako od nas je imao neku svoju paralelnu priču, studirali smo, neki su se u međuvremenu i zapošljavali… Ali, kako je vrijeme odmicalo, od te 84. godine kada je izašao prvi album, do 90. stvari su se dodatno "komplikovale". Na tu neku neplaniranu liniju našeg razvoja uticalo je nekoliko elemenata koji su nas izbacili u medijsku orbitu: pjesma "Zenica bluz" s prvog albuma, zatim "Top lista nadrealista"… Sve kasnije je došlo više kao rezultat nekog stihijskog rada, nikako planskog. Posle afere "Crk'o maršal", kada je sve vodilo ka logičnom kraju, pojavio se Emir Kusturica koji je upravo završio film "Otac na službenom putu". Rekao je: "Hajde ja malo s vama da sviram".
Nadrealisti
Počelo je kao zajebancija velikih momaka na radiju, a završilo se kao materijal koji gledaju generacije koje se ne sjećaju ni Tite, ni rata. To je jedan autentični medijski eksces, koji govori o našem mentalitetu bolje nego stručna literatura. Ne vjerujem da se tako nešto može ponoviti, barem ne od nas koji smo to nekad radili.
Novo Pušenje
Prelaskom u Beograd nisam imao ništa drugo da radim osim da formiram novo Zabranjeno pušenje. E, onda smo imali tu, pod znacima navoda, nesreću da nam pjesma "Ženi nam se Vukota" postane ogroman hit, još veći nego što je to bila "Zenica bluz". Onda, kada je meni već bilo dosta te vrste angažovanja – budući da smo na svojim albumima već rekli sve o događajima koji su bili prije, poslije, a bogami i ispred nas – ponovo se pojavio Emir koji nas je pozvao da radimo muziku za film "Crna mačka, beli mačor". Nakon tog albuma dolazi prvi poziv u Italiju, te smo u četiri grada napravili četiri uspješna koncerta i imali već ugovor za veliku turneju. Ali, tada je počelo bombardovanje… Opet smo mislili da je sve gotovo. Međutim, kada se završilo bombardovanje, ipak smo uspjeli da se tajnim kanalima prebacimo u Italiju i održimo koncerte. Zatim je uslijedila jedna, druga, treća turneja… još jedna ploča, novi film…
Djetinjstvo
Kada sam kao petogodišnji dječak vidio i čuo Džeri Li Luisa kako svira klavir u seriji "All we need is love", naježio sam se! Pre toga sam volio samo fudbal, kao što i danas više volim fudbal nego muziku… U mojoj kući se slušala klasična muzika i Mišo Kovač; to su otac i majka voljeli, klasiku i ozbiljne šlagere. Otac je volio da pjeva u kolima dok vozi, eto, to mi je bio jedini kontakt s muzikom. Ali, kada sam čuo Džeri Li Luisa, sve se promjenilo. To je bilo prvo uzbuđenje. Taj prelaz iz C-dura u F-dur, klasičan u rokenrolu, poremetio je čitavu moju dezoksiribonukleinsku kiselinu! Za tim uzbuđenjem čitav život, manje-više, tragam! Čak i danas.
Pank
Jednom, u prvom gimnazije, dok smo igrali fudbal na našem igralištu – koje smo, naravno, zvali Vembli, a kako bi drugačije?! – s prozora zgrade koja je bila aut linija našeg Vemblija, stariji brat jednog druga koji se upravo vratio iz Londona – za mlađe čitaoce: tada nije bila potrebna viza! – pustio je glasno singl "God, save the Queen" Sex pistolsa. Samo je lopta nastavila da leti, a mi smo stali kao ukopani. Samo sam pomislio: Šta je ovo, blagi bože?!
Transferi
Tada je u Sarajevu bilo normalno da svaki klinac koji voli muziku ima svoj bend. Svako malo je neko prelazio iz jedne grupe u drugu. To je nama bilo mnogo važnije i od događaja na svjetskoj rok sceni. Bilo je važnije da li će Muče preći iz Prvog čina u Zabranjeno pušenje nego, recimo, danas da li je Viktorija Bekam pobacila svoje sedmo dijete ili je Anđelina Džoli usvojila osmo crnče.
Crk'o m(M)aršal
Crk'o maršal?! Kažu da sam to izgovorio na koncertu u Rijeci… Mada, mislim da ja to nikada nisam rek'o (smijeh). Ključ tog ekscesa je bio taj što je grupa Zabranjeno pušenje postala veliki bend koji puni dvorane. Da smo ostali mali garažni bend, kakav smo htjeli da ostanemo, mogli smo se u ono vreme dobro zajebavati i sa Titom i Partijom i sa bratstvom i jedinstvom… i sa Srbima i sa Hrvatima i sa Muslimanima… koliko god hoćemo. Ali, kada je ta zajebancija izašla u dvorane sa preko 10, 15 hiljada ljudi, onda su autoriteti morali da reaguju. I najlakše im je bilo reagovati na Titu jer Tita nema. Išao sam svaki drugi dan u "muriju", bio sam optužen, a posle i osuđen. Sreća moja je bila što je krajem ‘84. i početkom ‘85. godine čitava ta piramida partijske strukture počela da se rasipa. Sudili su mi u Hrvatskoj, a tamo su se, srećom, pojavile dve struje, isplivao je Stipe Šuvar, pa je njegov omladinski pogon mene uzeo u zaštitu, samo zato sto su me ovi drugi napadali. Bili su to prvi znaci posrtanja komunističke oligarhije. Zahvaljujući inteligenciji i iskustvu mog advokata, cjela stvar se prolongirala, da bi presuda došla ‘88. godine, kada je već svima postalo jasno da Tita nema već odavno.
Sarajevo
Ne, nisam bio u Sarajevu posle rata, što pitaš? Nemam specijalan odnos. Da li ga sanjam? Pa sanjam, kao što svaki čovjek koji pređe 40. sanja ambijent svog djetinjstva, bez obzira da li je ostao u tom gradu ili ne. Planeta je dovoljno velika, pa vjerovatno 90 odsto stanovnika planete u toku života promjeni mjesto boravka. To izgleda tragično u onom trenutku kada se nalaziš na nekoj željezničkoj ili autobuskoj stanici sa svim stvarima koje imaš. Ali, kada se to pogleda sa distance, shvatiš da je to logičan proces. Naš tehničar Zeko ima jednu dobru rečenicu: Sve će se to zvati: "juče".
No smoking orkestar
Ne znam da li se to može nazvati svjetskom slavom. Ali to da već osam godina participiramo na svjetskom tržištu i da još uvek funkcionišemo na ekonomskom principu bez jakih sponzora i političke zaleđine, to je pokazatelj da smo nešto u životu napravili. Osam godina biti prisutan na svjetskoj sceni je već dovoljno respektabilno. Bend ima 15, 16 članova. A zna se kako izgleda kad imaš 15 Srba na jednom mjestu. To ti je 22 stranke! Do tog uspeha smo došli ne samo dobrom muzikom i dobrim Emirovim filmovima, nego i tom nekom taktikom koju preduzimamo da se nikad ne iscrpimo, da nikad ne prihvatimo ugovore koji nas teraju u potpuno gubljenje identiteta. Nama su nudili 200, 300 koncerata godišnje. Ali, shvatili smo da se to mora svesti na onaj nivo s kojim smo uvek svježi za nastup.
Tajna uspeha
No smoking orkestar ima četiri važne osobine. Prva: nosimo neku neartikulisanu, ali prisutnu slobodu u svakom nastupu. I to je ono što mami svakoga u ovom vremenu u kojem se sve dizajnira, pa i rokenrol bend. Ne postoji neki brodvejski ili rolingstonski način organizovanja naših nastupa, nego je sve napravljeno sa velikom dozom slobode koju mi u sebi nosimo, a koja nije rezultat organizovanog dizajna, već unutrašnjeg nemira. Djelujemo kao dobro uvježbani amateri. Druga stvar: imamo u grupi jako dobrog reditelja koji umije da rasporedi kad i gdje koja pjesma treba da radi. Treća stvar je naše balkansko muzičko nasljeđe, koje je neprocenjivo. U srpskoj muzici dominira kolo kao magični ritam, kao ritam iz kog je i nastala ova naša muzika, šalom nazvana "unca-unca". To kolo je nešto što pokreće bilo kog gledaoca na bilo kojoj tački planete. Četvrta tajna uspeha nalazi se u činjenici da smo svi mi prilično iskusni i namazani muzičari. Svako od nas ima neku biografiju prije ulaska u ovaj zajednički projekat, a to iskustvo se očito vidi na našim koncertima. Kada se sve to skupi, pokupi i tome se doda naša antimitomanija, dolazimo do rezultata. Naša antimitomanija se ogleda u tome što se ne ponašamo kao velike rokenrol zvijezde. I pošto znamo kako izgleda rokenrol s one strane, znamo da svaka zvijezda koja je uspešna ima punu svijest o tome, inače ne bi bila uspješna. Te priče kako Mik Džeger traži 17 pepeljara u sobi… sve to znamo. Koji će mu moj 17 pepeljara?!
Psihoterapija 
Iz  tog našeg spontanog nastupa koji odiše tom slobodom dolazi do interakcije u kojoj i publika i mi uživamo, i to jeste neka vrsta psihoterapije i za nas i za publiku. Na svakom nastupu rušimo tu barijeru. Ili virtuelnim razmenjivanjem energije i emocija s jedne i druge strane bine, ili direktnim dovođenjem ljudi na binu. Često se koncerti završavaju tako što je na bini više publike nego nas.
Padovi i povrede
Redovno padam i povrjeđujem se. Najtežu povredu imao sam kada smo svirali u amfiteatru u Baru. Tada sam hodao po naslonima stolica. Jedna nije bila pričvršćena, izmakla se, a ja sam leđima zveknuo o šipku koja drži tu stolicu. Na prvom koncertu u SKC-u mi je bas gitarista ključem od bas gitare razbio arkadu. Iznijeli su me sa scene, a bend je nastavio da svira. Ja sam, ne znajući, bio obliven krvlju, jer kad pukne arkada ne boli, ali je ogromna količina krvi. To je nekako ispalo herojski. Poslije sam bio veoma zadovoljan jer mi je doktor preporučio crno vino da bih vratio istočenu krv. U Argentini sam iskrenuo nogu, a prošle godine u Nemačkoj sam imao tešku povredu leđa… Povreda je bilo vazda…
Opera
Volim operu. Kao klinac sa starom sam išao da gledam mnoge opere. Klasična opera je najkompletnije muzičko-scensko delo. Možda je film malo zajebaniji, ali opera nosi tu težinu, ozbiljnost, komplikovani koncept i kompoziciju. S tim što "Vreme Cigana" ne možemo nazvati operom. Tako je nazivamo jer nema nijedne izgovorene reči, već se akteri pjesmom obraćaju jedni drugima. Ovo je, u stvari, neko pozorište bez riječi s pjevanjem.
Počeli smo da radimo prije godinu dana. Noćima nismo spavali. Jedno 25 puta sam išao u Novi Sad da prevodim tekstove pjesama na romski. Kasno smo shvatili da pripreme za jednu operu traju mnogo duže nego što smo mi mislili. Ne samo zbog činjenice da je to teško izorganizovati na sceni, već i zbog toga što su note za stare opere napisane prije 200 godina, a mi smo tek sada u fazi da ih završavamo. Ali, kada se sve ono što je bilo juče zaboravi, ovo jeste jedna vrsta relaksacije.
Emir i ja
Koliko je s jedne strane teško, s druge strane je uživanje raditi s Emirom Kusturicom.
Nikada nismo razmišljali o tome da li je naša zajednička akcija idealan spoj ili nije. Nas je kroz život vuklo ili zajedničko interesovanje, ili međusobno poštovanje. Neka nesreća, ili neka sreća. Nikada nismo imali plansku akciju u smislu: ‘ajde, sad ćemo snimiti muziku za film, pa ćeš ti onda uzeti gitaru i svirati s nama, pa ćemo svi postati popularni… Nikada nije bilo tako! Njegova potreba da svira s nama vjerovatno je i rezultat želje da nama pomogne, ali i da on nađe neki svoj ventil. Jer nema boljeg ventila od izlaska na scenu. Moje odluke da radim s njim bile su motivisane time da nešto naučim od njega i da pomognem ako je negde zapelo. Ali i ulaskom u neizvesnu avanturu za koju se nikada ne zna dokle će trajati.   (Blic)