Kliker.info

„Lagano se približavamo vremenu kada će ljudi navići da pokrivene žene imaju svoje mišljenje i da su normalan čimbenik svih tokova društva“, kaže naša sagovornica. Nema smisla da krije da je pokrivena, kad jeste. Nema smisla da krije da je kćerka Nedžada Latića, kad jeste. Zapravo, ona o svemu vrlo otvoreno i strastveno govori, piše, pretvara u djela. Čak i kad joj prijete silovanjem i svilenim gajtanom. Odgovara na Startova 33 pitanja.

1. Vi ste jedan od autora serije „Podrugljivci“, prve bh. web-igrane serije za mlade koja je trenutno u montaži. Možete li nam ukratko predstaviti o čemu se radi, koliko je trajanje, koliko epizoda, gdje će se emitovati i kada?

– „Podrugljivci“ su naša prva web-serija, što znači da će se epizode premijerno emitovati besplatno na Youtube platformi na kanalu Podrugljivaca. Premijeru planiramo početkom februara 2021. Priča govori o četiri tinejdžera iz Bosne i Hercegovine koji se upoznaju na kampu mira i odluče svoje traume riješiti tako što će ubiti svoje očeve koji su nosioci ratne zaostavštine. Naravno, u emotivnoj komunikaciji, njih četvero pronalazi bolji način da se zaliječi. Serija je jedna kratka analiza zaboravljene generacije mladih ljudi koji pasivnom agresijom reaguju na našu bolnu stvarnost. Žanr je crna komedija.

2. Ko su bili saradnici na projektu?

– Anes Osmić, profesor književnosti i scenarista ovog prijekta, autor je inicijalne ideje i on je okupio ovom divnom idejom mene, Vuka Vukovića, iz Banje Luke, potom smo na kastingu nas troje probrali glumice i glumce iz Sarajeva, Zagreba i Gračanice, podršku su nam dale i velike glumice Minka Muftić, Faketa Salihbegović-Avdagić, Lana Zablocki i Maja Salkić, te Arma Tanović koja je od samog početka bila jedna od mentorica projekta, a kasnije je tumačila lik trenerice kampa Nevrese Primorac – Scott. Talentovani Marko Jovančić je direktor fotografije i napravio je maestralan posao uz saradnike Mirzu Herovića, koji nam je radio svjetlo, Ervina Golubovića, asistenta kamere i dron. Tim iza kamere još čine Nađa Sinić, odgovorna za kostim, šminku i scenografiju istovremeno, i naš iskusni tonac Vanja Kurtović. Neobično mali tim za set, ali probran.

3. Kako ste zatvorili finansijsku konstrukciju u ovo nezgodno vrijeme?

– Projekat je skoro u cijelosti finansiran od strane onih koji, za razliku od domaćih institucija, ipak brinu o nasljeđu mira u BiH, a to su UNFPA i Britanska ambasada u BiH koji su, kroz projekat Laboratorija mira, dali ozbiljnu finansijsku podršku u ova nesretna vremena. Jedan dio sredstava nam je obezbijedila organizacija Schuler Helfen Leben, preko Omladinske novinske asocijacije. Ušli smo jako hrabro i optimistično u projekat čiji je rezultat zahvaljujući zalaganju ekipe i ludim odricanjima prešao sva naša očekivanja. 

4. Kad već spomenusmo omladinu moramo pitati kakva nam je omladina s obzirom da im je „najljepše doba“ obilježeno besparicom, nacionalnim tenzijama i opskurnim TV-reallytijima?

– Ja bih citirala likove iz „Podrugljivaca“ koji u jednoj epizodi kažu: „Ko nas je napravio, ko nas je rodio i gdje mi ovo živimo – dobro ne lajemo!“

5. I sami ste majka, a nema važnije uloge od te. Koliko je teško u ovakvom društvu izvesti dijete na pravi put?

– Puno lakše je danas biti majka nego što je nekada bilo u smislu logistike. Danas više majki u odnosu na naše nane i mame ima svoj novac, automobile, vrtiće, okolinu koja shvata da žene trebaju imati i vrijeme za sebe i da im život ne prestaje rađanjem novog. Meni lično je najteže odgojiti djevojčicu koja će na ovom nakaradnom vremenu biti ponosna na svoj rod, identitet i porijeklo, a istovremeno biti slobodna, otvorena, prihvatati i razumijevati druge i drugačije i sačuvati svoj moralni integritet. Sve drugo se može kupiti novcem. Televizija, internet i slični „krivci“ ne mogu pokvariti ono što se u dijete ugradi iz kuće.

6. Koliko je kreativna industrija u finansijskom smislu pogođena posljedicama pandemije, posljednjih dana se čak i mnoge, uslovno rečeno, velike regionalne zvijezde počinju žaliti na besparicu?

– Kreativna industrija se nikada ne sastoji od pojedinca koji zgrće pare. Zato se i zove u žargonu industrijom. Iza svake zvijezde pop ili alternativne stoji jedan veliki broj ljudi koji hrane porodice od tonskih tehničara, onih koji iznajmljuju opremu, dizajnera pa do autora muzike i teksta. Svaka zvijezda koja se požali na ovo nesretno vrijeme, često ne govori o svom privatnom stanju na računu nego u ime svog tima, svoje mašinerije koja bez javnih nastupa nema posla i dovodi svoju egzistenciju u pitanje. Svaka umjetnost i industrija zabave je prije svega kolektivni čin i fizičko distanciranje oduzima veliki dio smisla tog čina. To važi za pozorišta, kina, koncerte, izložbe… Ali što se bolje sad sačuvamo, brže ćemo se vratiti u normalni život.

7. Zašto su Vam dokumentarci najdraži žanr?

– Zato što, meni, ne postoji još niko ko je napisao ili osmislio scene i emocije koje život sam nudi. Uloviti trenutak te umjetnosti života, istine, emocije i podijeliti sa ljudima na platnu je nešto od čega moja krv se grije.

8. Iako nijednom umjetniku osvajanje nagrade nije primarni profesionalni motiv ipak je lijepo kada nego prepozna i nagradi rad. Možete li izdvojiti neke?

– Sve nagrade sam dobila kao autorica dokumentarnih projekata. Za projekat „Undercovered“ (Ispod marame) Sabrina Begović i ja smo nagrađene Balkan Discovery nagradom Balkanskog dokumentarnog centra 2011. Potom sam za najbolju prezentaciju projekta za film „Ćafir“ nagrađena na ZagrebDOX-u 2019. godine. Film je ovaj mjesec dobio i nagradu žirija za najbolji dokumentarni film te nagradu publike za najbolji film na BHFF u New Yorku. Nagrade znače puno i izmišlja ko kaže da to nije tako. Znače vam potvrdu kod publike, potvrdu kod profesionalaca i, kao i svaka druga nagrada u poslu, otvaraju vam nove prilike.

9. Kako generalno ocjenjujete kvalitet i kvantitet kulturnog života u BiH, odnosno da li je kultura utopljena u ukupno društveno sivilo ili ipak odskače iznad prosjeka?

– Kulturni život u gradu drže pojedinci na nivou. To su isti oni koji su je držali u najtežim vremenima za ovu zemlju da svi ne potonemo. Angažovane umjetnosti je malo, uglavnom je puno naručene, puno „udri brigu na veselje“ projekata, a osim časnih izuzetaka koje ćete prepoznati po ozbiljnom uspjehu na međunarodnoj sceni, kulturni projekti ozbiljnih autora, a mladih još više služe kao velika mašina za pranje novca o kojoj iz neke kolegijalnosti mi slabo govorimo kako ne bismo ugasili i ovo malo što je ostalo.

10. Pišete kolumne za jedan banjolučki portal. Kako je uopšte došlo do te saradnje?

– Banjolučka novinarka Vanja Stokić je za magazin LOLA, iz Banje Luke, radila intervju sa mnom povodom projekta „Živa biblioteka“. Nakon toga mi je predložila da nastavim pisati za LOLA-u. Kasnije sam nastavila saradnju sa urednicom Jelenom Pralicom i sada sa Brankicom Raković koja je, koliko shvatam, i osnovala portal. Oduševljena sam njihovom hrabrošću, neposrednošću, nikada mi slovo nisu otkinule i objavljivale su moje najhrabrije kolumne koje su veliki sarajevski portali odbijali, pa kasnije preuzimali s ovog magazina koji kaže da je za žene, a muškarci ga krišom čitaju.

11. Veliku pažnju je svojevremno privukla Vaša javna podrška održavanju Povorke ponosa u Sarajevu. Izgleda da se ljudi teško oslobađaju stereotipa?

– Ja se nekada iznenadim kako nešto što se meni podrazumijeva izazove toliku pažnju javnosti. Ponekad mislim da smo puno bolji ljudi nego što jesmo, pa pogriješim. Ali i dalje odbijam da vjerujem da smo u dubini duše pokvareni. Volim da mislim da je mržnja prema drugom i drugačijem ili, ne daj Bože, želja za uzimanjem slobode nekome, samo prolazni izraz straha od nepoznatog. Ljudima se sve može lijepo pojasniti. Mi smo dobar narod, pitom, duhovan i inteligentan emotivno i ne znam zašto smo prihvatili da se ponosimo odjednom, umjesto ovim odlikama, nekim agresivnim i bahatim ponašanjem. To nismo mi. Nadam se da je samo pitanje loše komunikacije i da će vrijeme pokazati da se ovom narodu sve može normalno pojasniti, na silu svakako neće ići.

12. Kakav je uopšte Vaš stav prema ovoj (LGBT) populaciji?

– Za početak, ružno mi svako grupisanje ljudi koje nije po abecedi u dnevniku. Insani k'o insani, nekoga volim nekoga ne volim, ali ne zato što je neko homo-, trans-, bi- ili heteroseksualan nego zato što je neko dobar ili bezveze insan. Politički, obećala sam jednom i obećavam svaki put kad me se upita da ću životom braniti slobodu svakog dobrog insana da mu četiri zida budu četiri strane svijeta.

13. Osim standardne troetničke matrice, svi ostali, uključujući i marginalne grupe su nekako obuhvaćeni apstraktnim pojmom „implementacija Sejdić – Finci“. Da li bi ta implemnetacija bila dovoljna ili nas je ipak premalo u ovoj zemlji da se zanemarujemo i ignorišemo?

– Svođenje necivilizacijskog slučaja u 21. stoljeću – uskraćivanje slobodnom građaninu ove zemlje prava da bude biran na „implementaciju Sejdić – Finci“ je nešto radi čega ni jedan pošten čovjek u ovoj zemlji ne bi smio rahat zaspati.

14. Ne krijete ni da ste feministica. Šta to znači konkretno u BiH – razbijanje stereotipa o varjači i kecelji u kuhinji uz karanfil za Osmi mart?

– Ja sam feministica i za mene to znači samo povratak jednakih prava u svakodnevnom životu koje je ženama dao Bog po stvaranju, a muškarci im neka od njih oduzeli manipulišući zakonima, religijskim dogmama i socijalnim kodeksima. Za mene je feminizam neophodna borba da se ženama vrati status insana – čovjeka koji nam je još uvijek na mnogim poljima uskraćen.

15. Zbog aktivizma nerijetko navlačite bijes na sebe, najčešće anonimaca na online platformama. Da li Vas to uznemirava?

– Uznemirava me činjenica da mladić ili djevojka od 20 godina nema pametnija posla u ovoj zemlji nego da piše prijeteće poruke i uvredljive komentare pune mržnje protiv tamo neke redateljke, a za neke tamo političke babe zdravlje koja ne zna ni da postoje. To me uznemirava. Ovi stari su mi samo smiješni jer ne znaju lijepo kucati na telefonima.

16. Da li je međutim ikada bilo nekih ozbiljnih problema ili prijetnji?

– Bude prijetnji koje prelaze ukus lošeg botovanja. Bude prijetnji silovanjem, davljenjem svilenim gajtanom (tako su se davila braća od prijestolonasljednika na dvorima da se ne proljeva plemićka krv), nešto sam prijavljivala, većinu obrišem jer to su krici nemoći. Do sada sam neponosna vlasnica preko 500 poruka u inboksu takvog sadržaja. Ipak, nikad čovjek ne zna kad će neko dobiti upalu mozga i pomisliti da sam ja razlogom njihove nesreće. Previše je tako nafuranih završilo po istočnim ratištima ili po zatvorima jer su preozbiljno shvatali svoje bolesne uzore koji ih na tu internet borbu nagovaraju. Tim problemom se moraju pozabaviti ozbiljnije sigurnosne službe prije svega, teško je tu govoriti o sigurnosnim postavkama i filtracijama na samim socijalnim mrežama, ali recimo portali bi morali znati obustaviti govor mržnje na svojim stranicama umjesto što ih još potpiruju i boostaju sebi tako čitanost dok nekoga poremećeni ljudi čereče. 

17. U javnom prostoru se uz Vaše ime često ističe da ste „pokriveni“. Da li Vam to pomalo smeta ili možda upravo suprotno?

– Očito je da sam pokrivena. Ne mogu i ne želim ja to sakriti pa da mi smeta kad neko napiše da sam pokrivena kad jesam. Možda su moji stavovi u javnosti malo neobični i neočekivani u odnosu na stereotipe koje ljudi, pa i novinari imaju prema pokrivenim ženama. Onda to u svom iznenađenju ističu. Ali razumljivo i lagano se približavamo vremenu kada će ljudi navići da pokrivene žene imaju svoje mišljenje i da su normalan čimbenik svih tokova društva.

18. Ako slučajno preskoče „pokrivena“ onda ne preskoče Vašeg oca Nedžada. Koja razmišljanja su Vam zajednička, a gdje se razlikujete?

– Isto kao i sa činjenicom da sam pokrivena, neću i ne mogu sakriti činjenicu i da sam jedna od tri kćeri Nedžada i Mirzete Latić. Zajedničko nam je svima da se u našoj kući kao vrijednosti ističu sloboda mišljenja i djelovanja u korist boljeg društva, da se gaji ljubav prema Bogu i svemu što je stvorio, da se ne smiju mrziti ljudi, smiju se prezirati njihova djela. Zajedničko nam je svima da ne smijemo dirati u tuđe pravo, tuđu imovinu, da ne smijemo prodavati svoje ideale jer to nema cijenu i da se novac može zaraditi na druge načine, a kad ga nema – bez njega se može. Eto to nas naučili Nedžad i Mirzeta Latić. Nisam ja svoje stavove pokupila s ulice. Ono u čemu se Nedžad i ja razlikujemo je odnos prema radu, ja sam sistematična na mamu, ali strastvena na njega.  On je hazarder i puno se u životu neobjektivno zalijetao i branio pogrešne ljude koji dan-danas mažu narodu oči pretvarajući se u neke moralne vertikale. Ja sam malo lukavija, to ne radim, jer sam još kao djevojčica naučila preko cijele ove političke garde koja nam je kroz kuću projahala da ljudi puno lažu.

19. Šta se dešava sa Vašim udruženjem „Hava“ i možete li podsjetiti čitaoce na ciljeve i neke aktivnosti Have?

– „Hava“ je zatvorena ovo ljeto. Nismo mogle izdržati finansijske namete koje ova zemlja otima iz usta svima koji pošteno pokušaju da nešto pokrenu. Nije bilo moguće održavati račune, poreze i doprinose od crkavice koju smo prosile svakodnevno za kulturu.

20. Kako proživljavate ovu agoniju sa pandemijom?

– Jako teško psihološki. Imam astmu. Nikad ne znam da li kašljem od sebe ili od korone. Skoro da se ne krećem nigdje od panike da ne prenesem virus roditeljima, svojim ili tuđim, a kako pročitam koji simptom da se pojavio novi, tako ga i ja dobijem u roku od par sati. Jedva čekam vakcinu i molim Boga da nas zaobiđe, bezveze mi je to smrt, nije filmična uopšte.

21. Svako teško vrijeme rađa i heroje. Ko su heroji pandemije u BiH?

– Moja heroina je doktorica Mirsada Nadarević, ljekarka u našoj ambulatni u RTV Domu. Radi satima prekovremno, javlja nam se svima na vrijeme, zove u neka doba na mobitele da nas pita kako smo, raspolaže svim dostupnim informacijama o ludim putevima pacijenata i primjer je kako izgleda jedan ljekar porodične, odnosno medicine rada i kako jedna osoba kontroliše potencijalni klaster od 900 uposlenika.

22. Kako nam se približava vakcina za očekivati je da se antivakseri opet glasnije aktiviraju. Imate li neku poruku za njih?

– Neka iznesu svoje mišljenje napolje, zatvore vrata i gone se u vraga i oni i njihovo mišljenje.

23. Da li je lakše nositi masku sada kada nam je i smog došao u grad?

– Ja je nosim godinama od novembra do marta, tako da meni ovo nije ništa novo. Maštam da se preselim u Mostar ili Trebinje kad bih mogla kako raditi tamo.

24. Pandemija traje već osam mjeseci. Virus masovno ulazi u ljude, ali šta je virus „izbacio“ iz ljudi – da li nas je ili, recimo, Vas lično, virus na neki način promijenio?

– Itekako sam razvrstala prioritete i razvrstala ljude u svom životu na odgovorne i bezobrazne. Vidjela sam malo i kako funkcioniše školovanje mog djeteta i iz njenog ugla, ali i iz ugla prosvjetnih radnika. Virus nije toliko izbacio iz ljudi koliko je pokazao svima sve užasne rupe ovog trulog sistema u obrazovanju, zdravstvu, vladama na svim nivoima, strankama, javnim preduzećima…

25. Da li ste izašli na izbore?

– Naravno. Obradovali su me rezultati, posebno u Sarajevu. Nadam se da je ovo onaj trenutak kada „topli režim“ se počinje sunovraćati i da mu nema više povratka jednom kada se ovaj narod podsjeti na to da može i zaslužuje bolje. Sada je na novim pobjednicima da pokažu da nismo džaba se trošili, stavljali glave na giljotine da im pomognemo u rušenju ovih satrapa. Neka pokažu da mogu i znaju bolje, humanije, plemenitije i živjet ćemo svi sretno do kraja života.

26. Koje su glavne karakteristike bh. političke scene?

– Pogubljenost u magli, sporadična hrabrost, puno, puno šuplje i nekonkretne priče i hronični nedostatak neke humane velike ideje koja će ujediniti sve normalne građane ove zemlje plahe i hirovite, onakve kakva treba da bude.

27. Da li je toksična politička scena najveći problem u BiH iz kojeg onda posljedično proizlaze svi ostali problemi?

– Ne. Probleme mi imamo zadnjih pet stotina godina. Teško nam je zadržati svoje resurse, sačuvati stabilnost i baviti se svojim poslom kad smo na vjetrometini tuđih ratova. Ali problem je što se desetljećima ovdje nije pojavila politička snaga koja će se baviti razvojem i vođenjem ove zemlje nego baca prašinu u oči ovim toksičnim pričama i tako nam hrane trbuhe. Samo nas malo iskoriste i nestanu.

28. Ko i kako nas može izvući iz ovih okova i kandži?

– Sami sebe. Umjesto što se bavimo tuđim poslovima i komšilukom, trebamo se baviti sobom, kao pojedinci i kao društvo, ulagati u obrazovanje svoje i svoje djece i boriti se do zadnjeg daha za ovu zemlju. Nije svakom narodu dato da se rodi na vodi, u hladu… Hajde da to ne proćerdamo ponašajući se kao srednjevjekovne neznalice.

29. Koliko ste aktivni na društvenim mrežama i u koje svrhe ih inače koristite?

– Jako sam aktivna. Facebook koristim za razmjenu mišljenja i kao mali portal za svoje projekte, saradnje, a najviše za opipavanje pulsa naroda. Instagram mi služi da dijelim neke lijepe vizualne trenutke.

30. Čitateljima i onima koji na bilo koji način prate Vaš rad je zanimljivo Vaše razbijanje mitova o poslovicama. Koje poslovice su se do sada pokazale kao najpogubnije za BiH i zašto?

– „Pametniji popušta“;

„U laži su kratke noge“;

„Stariji je uvijek u pravu“;

„Bolje vrabac u ruci nego golub na grani“…

Je li vam sada poslije izbora jasno da su ovo užasne gluposti i laži?

31. Zašto su mačke čovjekov najbolji prijatelj?

– Mačke su čovjekov najgori prijatelj. Ne slušaju, prvo gledaju da usreće sebe pa tebe, ne možeš ih trenirati, nepredvidive su… Svašta mi paćenici trebamo učiti od mačaka. Čiste su jako i to trebamo pođoniti. Imam mačka Fušlju od 6,5 kg i volim ga beskrajno. On mene voli sporadično. Uglavnom me iskorištava. A najboji prijatelji čovjeka su psi.

32. Imate li neki moto kojim se rukovodite u životu?

– „Od nameta nema selameta.“ Taj stih mi je pisao na starom FB profilu od 2008. godine kao quote about me. Nisam pođonila. 

33. Kako se Nejra oslobađa stresa, možda i najveće pošasti novog doba?

– Binge gledanjem serija sa mačkom i planinarenjem sa Havom, Mirzom i probranom rajom.

(Start BiH)